I mi svog “Milijunaša” imamo

Omladina je bezidejna, prepuštena samoj sebi i uglavnom je u razmišljanju “fiksni kec, dvica, iz keca u dvicu, iks-dva...” Rijetkima polazi za rukom ostvariti svoje potencijale, a mnogi ih uguše kako bi do kraja ostali podobni i lojalni te tako opstali. Sve je to još upadljivije u manjim sredinama

Bilo je to početkom 2008. godine. S prijateljem sam razgovarao o tome šta bismo mogli učiniti kako bismo omladini ponudili nešto drugačije, a opet zanimljivo i njima blisko. Ko se god našao u sličnoj situaciji, sigurno će razumjeti koliko je to nezahvalna pozicija. Međutim, pozicija omladine bila je tada – a sad da i ne govorim – još nezahvalnija. Uvijek to posmatram iz neke svoje mikroperspektive, odnosno perspektive malog grada Prozora, na rubu Hercegovine, ali sam duboko uvjeren da je slično i drugdje, da je “sve to u pet deka”.

U narodu se u posljednje vrijeme ustalila još jedna teza: “Uvijek smo govorili: ‘Bože, daj nam zdravlja i sreće!’ Zato danas imamo na svakom koraku apoteke i kladionice”.

Ne treba biti pretjerano pametan kako bi se shvatilo gdje je uglavnom naša omladina danas. Sa svih strana čuju se parole kako na mladima svijet ostaje ili kako je istinski moćan onaj ko na svojoj strani ima mlade. Za to vrijeme je omladina bezidejna, prepuštena samoj sebi i uglavnom je u razmišljanju “fiksni kec, dvica, iz keca u dvicu, iks-dva…”. Rijetkima polazi za rukom ostvariti svoje potencijale, a mnogi ih uguše kako bi do kraja ostali podobni i lojalni te tako opstali. Sve je to još upadljivije u manjim sredinama.

Razmišljali smo, stoga, šta to mi, tada još relativno mladi, možemo ponuditi. Odlučili smo se za projekt koji smo simbolično nazvali “Omladinska sijela”. Cilj nam je bio okupiti mlade i čuti njihovo mišljenje. Zanimalo nas je šta bi to njih privuklo i kako bi voljeli provesti nekoliko sati zajedno. Očekivano, gledali su u nas i šutke podržali ideju da se okupljamo, ali su teret osmišljavanja druženja prepustili nama. Nismo imali kamo, pokrenuli smo nešto i morali smo ustrajati. Ako i danas, devet godina poslije, imamo manje-više isti broj raje na sijelima, to donekle daje odgovor na pitanje koliko smo uspjeli.

Jasno, prvi ciklus bio je najuspješniji i najatraktivniji. Omladina je dolazila, neko iz želje da se druži, neko zato što ne zna šta će sa sobom, a neko da vidi šta se to dešava pa raja tamo toliko ide. U toj ekipi imali smo, između ostalog, dvadesetak fakultetski obrazovanih mladića i djevojaka, danas uglavnom majki i očeva. Ni lokalno općinsko vijeće tada nije imalo ni izbliza tako organiziran kadar, što smo često s ponosom spominjali.

Prostorije nisu bile posebno uvjetne, a ni potrebnim sredstvima nismo raspolagali, ali je sve to nadomještala želja da projekt uspije. A i koncepcija sijela došla je spontano.

Usaglasili smo se da povremeno pričamo o aktuelnim temama i dilemama te da, ako mognemo, s vremena na vrijeme dovedemo i ponekog gosta. Ipak, centralni i najzanimljiviji dio sijela bio je i ostao kviz znanja. Kako su sijela i koncipirana kao edukativno-zabavni projekt, u tom je smjeru zamišljen i kviz. Razvili smo ga kroz pet kategorija pitanja. Prisutne smo podijelili u grupe, uglavnom četiri, svaka grupa prijavljuje svog glasnogovornika koji, nakon zajedničkih konsultacija, odgovara na pitanja, a sve grupe, zbog regularnosti, odgovaraju u isto vrijeme.

Prva kategorija jesu A, B, C pitanja. U drugoj takmičari na postavljena pitanja odgovaraju s DA – NE, a treća su kategorija “pitanja za odgovor”, pri čemu svaka grupa nasumično bira broj i dobija svoje pitanje koje se u slučaju netačnog odgovora prosljeđuje sljedećoj grupi. Kroz četvrtu kategoriju takmičarima se diktira petnaestak nasumičnih slova, a njihov je zadatak da slože najdužu moguću i smislenu riječ (o, kakvih je sve pokušaja bilo, pa to ni “Nadrealisti” kroz Brojke i slova nisu mogli osmisliti). Konačno, šlag na tortu jeste peta igra, a riječ je o asocijacijama, pri čemu takmičari otvaraju polja, rješavaju četiri stupca i tragaju za konačnim rješenjem.

Ponekad smo, čisto radi osvježenja, uvodili i određene novitete poput “izazova”. To bi značilo da se dva takmičara nadmeću ko će prije riješiti neobične zadatke, uz mogućnost da ih svi prisutni duhovito ometaju.

Moram priznati da sam, za sve ove godine, sastavio toliko pitanja da bi i “Potjera”, i “Slagalica”, i “Milijunaš” i svi ostali regionalni kvizovi imali poprilično zanimljivog materijala za sebe. Usput se nakupilo komičnih situacija, zgoda i nezgoda koje sam vjerno bilježio i sačuvao. Nekom me prilikom jedan takmičar svesrdno uvjeravao da postoji riječ “šamoljacanje”, koju je u igri slaganja riječi nekako sklopio. I danas se nasmijemo kad se sretnemo. Drugom prilikom neko je na sijelo poslao lokalnu skitnicu koja nije imala žive veze ni kamo ni zašto ide. U pola sijela postavio sam pitanje, a on je, na nečiji nagovor, iz sveg glasa, i to skraja sale, dovikivao: “Znam ja. Misisipi. Misisipiiii”, iako pitanje s tim nije imalo nikakve veze. Da ne ostane kako se ni ja ne znam “provaliti”, jednom sam se žestoko zavadio s jednim takmičarem koji je odgovorio da Manchester United ima dvadeset titula. Uvjeravao sam ga da nema više od devetnaest, i na tome je ostalo. Rekao mi je da je to razumljivo jer sam ja navijač Liverpoola, no to nije mijenjalo moj, nažalost, pogrešan stav.

Sijela povremeno održimo i u drugim mjestima, skoknemo na neki zajednički izlet ili organiziramo neku drugu aktivnost u našem gradiću, a sve da bi nam bilo lijepo i zanimljivo.

Ako nam i nakon toliko godina trajanja dolaze vijesti da i u drugim sredinama, po uzoru na nas, omladina organizira ista druženja i ako nam nakon svega broj prisutnih ne opada, znači da smo napravili i još pravimo odličnu stvar.

Naravno, nismo izazvali epohalnu revoluciju, ali jesmo unaprijed rezervirali nekoliko sati subotom uvečer za sve one koji se žele lijepo družiti, zabaviti i usput nešto naučiti.

PROČITAJTE I...

Našao sam se u potpuno nepoznatom kvartu Damaska i beizdejno šetao. Nakon nekog vremena, našao sam se u aleji s luksuznim građevinama. Očigledno je to bio rezidencijalni dio grada. Ispred jedne vile prišao mi je stražar i ljutito zagrmio na mene. Pokušavao sam objasniti kako sam dospio tu, ali nije pilo vode. Tek kada sam, na upit odakle dolazim, spomenuo svoju zemlju, lice smrknutog brkice razvedrilo se. Počeo me je grliti i skoro kroz plač govoriti o Bosni

U neko od stabala znali smo se u jurnjavi zabiti sankama, pa se i dan danas pipa mjesto gdje je nekada davno stršila ogromna čvoruga. Drugo neko stablo bilo je zaklon za vrijeme odsudnih borbi s “adnanovcima”, susjednom rajom. Treće vraća sjećanje na takmičenje u gađanju plastičnim praćkama kupljenim u Robnoj kući. Četvrto je sakrivalo pogled na komšinicu koja se presvlačila. Svako stablo na Džidžikovcu krije nešto, taj neki naš duboko prepleteni zajednički život

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!