I mi smo bili izbjeglice

Da su kojim slučajem turski roditelji i njihova djeca tada kazala i pokazala da u školi ne žele izbjeglice, nekoga ko je došao iz rata, da su se smijali kada se prepadnem školskog zvona i podvučem ispod klupe, da su me izdvajali jer nisam bila bogata kao oni, da su me ismijavali jer sam zaboravila da neke namirnice i postoje, da su bježali od mene jer možda imam neku bolest iz rata..., sigurna sam da bi ratne traume koje sam nosila u sebi ostavile na mene mnogo više utjecaja i danas.

 

U maju 1995. godine s majkom sam iz ratnog Sarajeva otišla u Tursku. Bio je to već skoro kraj rata i bila sam među posljednjim izbjeglicama koje su došle u Tursku, pa se moglo reći da je i tamošnji narod trebao biti “umoran” od izbjeglica. Ostali smo dvije godine i onda se vratili u Sarajevo.

U Turskoj tada nismo imali skoro nikakva poznanstva, osim nekoliko bosanskih porodica izbjeglih početkom rata. Brat je otišao u Tursku nekoliko mjeseci prije nas, ondje smo se našli. Babo je ostao u Sarajevu i morali smo se sami snalaziti. Najstariji brat poginuo je 1993. godine, kada je imao svega 18 godina.

U osnovnu školu krenula sam nekako zajedno s početkom rata. Sa svojih sedam godina, umjesto tjelesnog odgoja, učila sam kako bježati u podrum ako granata padne, kao i sva druga sarajevska djeca. Prva tri razreda završila sam u ratnoj školi “Alija i Dino”, a zatim dvije godine školovanja nastavila u Turskoj kao izbjeglica. Školu nisam birala sama, odabrala mi ju je država. Djetetu izbjeglom iz ratne Bosne Turska je omogućila da ide u školu, i to privatnu. Školu za koju su turske porodice izdvajale popriličnu sumu novca da bi u njoj školovali svoju djecu. Moje školovanje plaćala je država. U razredu je bilo nas nekoliko izbjeglih iz Bosne i Hercegovine. Nismo ništa plaćali, kupili su mi školsku uniformu, tašnu, knjige, snosili troškove privatnog prijevoza od kuće do škole i nazad.

Kada sam krenula u školu, nisam znala turski jezik, što je dodatno otežavalo da se naviknem i uklopim u novu sredinu, a najteže je bilo to što sam ionako bila istraumirana ratnim dešavanjima, pogotovo sjećanjem na pogibiju rahmetli brata i granatiranjima naše porodične kuće uoči Bajrama. Na bilo koji jači zvuk, misleći da je granata, podvlačila sam se pod klupe. Bojala sam se zvona koje je označavalo kraj časa jer me je asociralo na sirenu koja najavljuje granatiranje. Ipak, uprkos svim ratnim traumama, bila sam i dijete kojem bi u takvom psihičkom stanju još teže palo ismijavanje ili odbacivanje od druge djece.

Na moju sreću, toga nije bilo. Iako nisam znala jezik, djeca u razredu trudila su se maksimalno da me uključe u sve svoje aktivnosti. Pomagali su mi, na dječiji način, da pobijedim svoje strahove i da se naviknem na novi život. Dijelili su sa mnom svoje slatkiše, njihovi roditelji su mi slali poklone, uključivali su me u svaku svoju igru. Nijedan roditelj nijednom nije pokazao da mu je krivo ili da ga je strah što njegovo dijete, i to bogato dijete, ide u školu s nekom tamo izbjeglicom iz ratne zemlje koja nema tupavo šta ni obući osim školske uniforme. Bilo je djece koja su zbog mene učila pjevati Mila sura i žestoka, Bosna na zemlji krvavoj

Učiteljica se posebno trudila da što prije naučim turski jezik. Davala mi je zadatke, hvalila me pred cijelim razredom kada bih nešto novo naučila, na šta su djeca aplaudirala. Za rođendan su mi poklonili lijepi, crveni dječiji rokovnik u koji je svako dijete napisalo riječi svoje podrške. Najviše je bilo želja da se što prije okonča agresija na moju domovinu, pisali su koliko vole Bosnu, da im je drago što sam njihova prijateljica… Posebno sam voljela čas muzičkog, na kojem smo svirali frulu. Kako mi je trebalo nekoliko mjeseci da počnem razumjevati i govoriti turski jezik, učiteljici nije bilo teško da na svakom času meni posebno pokazuje kako da sviram određene note. Do tada, vjerovatno od straha stvorenog zvukom granata, snajpera i sirena, nisam mogla slušati muziku. Uz tu frulu, ponovo sam počela voljeti muziku.

Na času likovnog, kada smo imali posebne zadatke, poput pravljenja crteža lijepljenjem raznih oblika makarona, izdvajala sam se time što nisam imala potrebni pribor. Djeca su uvijek dijelila sa mnom ono što su sebi donijeli, a učiteljica je posebno vrijeme odvajala meni. Na tim časovima sam možda i prvi put nacrtala crtež bez granata, vojnika, krvi. Bilo je sunce, more, cvijeće…

Na dan državnog praznika ceremonija obilježavanja u kojoj je učestvovao veliki broj škola, kao i visoke zvanice održana je na velikom stadionu. Na toj su ceremoniji, od svih Turaka u razredu, odabrali mene, izbjeglicu iz Bosne, da nosim veliku tursku zastavu i predvodim svoju školu. Za Turke koji iznimno cijene i vole svoju domovinu i “bajrak”, to je posebna čast i zadovoljstvo. Među njima bi možda bilo ljubomore da je neko od njih nosio zastavu, ali prema meni niko nije gajio ljubomoru. Štaviše, bodrili su me. Time su, ustvari, pokazali da sam i ja jedna od njih, da nisam ništa drugačija.

Danas, kada pogledam unazad, shvatam da su mi upravo te dvije godine, koje sam kao izbjeglica provela u Turskoj, pomogle da koliko-toliko pobijedim svoje strahove prouzrokovane ratom. Ustvari, pomogao mi je taj odnos turskog naroda, a posebno dani provedeni u školi, jer sam baš tu prepoznala, nakon svih gubitaka u ratu, da postoji i ljepši život, bez granata, te da postoje dobri ljudi. U Turskoj sam prvi put, nakon više od tri godine provedene u ratu, osim noćnih mora, počela sanjati i lijepe snove.

Da su kojim slučajem turski roditelji i njihova djeca tada kazala i pokazala da u školi ne žele izbjeglice, nekoga ko je došao iz rata, da su se smijali kada se prepadnem školskog zvona i podvučem ispod klupe, da su me izdvajali jer nisam bila bogata kao oni, da su me ismijavali jer sam zaboravila da neke namirnice i postoje, da su bježali od mene jer možda imam neku bolest iz rata…, sigurna sam da bi ratne traume koje sam nosila u sebi ostavile na mene mnogo više utjecaja i danas.

A upravo se slično dešava u našoj zemlji, samo su sada uloge zamijenjene. Hoćemo li mi znati odigrati ulogu mojih nekadašnjih domaćina? Možemo li usljed rata i neimaštine napaćenoj djeci migranata ponovo vratiti vjeru i nadu u ljepšu i sigurniju budućnost?

PROČITAJTE I...

Mina Ibrahimović vratila se u svoje Dimniće prije nekoliko godina, kako kaže, da tu liječi svoju tugu. Mini su u genocidu ubijeni sinovi Saib i Samir, te muž Sadik. Do prije dvije godine živjela je u drvenoj kućici. Federalno ministarstvo za izbjeglice napravilo joj je kuću i sad joj je lakše. Mina ima ovce i koze, ukupno pedesetak grla. Ima dosta voća, a uzgaja i povrće

: Crkva Manastira u Zavali jedini je primjer polupećinske crkve u Bosni i Hercegovini i nalazi se u istoimenom selu u zapadnom dijelu Popovog polja, četrdesetak kilometara južno od Stoca. Mještani kažu da je Manastir dio religijskog, kulturnog i prirodnog konteksta povezanog atrakcijama u Popovom polju kao što su pećina Vjetrenica, ostaci srednjovjekovnih crkava, stara željeznička stanica, kula, niz stambenih objekata u selu Zavala i Trebišnjica, najveća ponornica u Evropi

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!