I kruška i šljiva, sve “uz Božiju pomoć”

B. je pragmatik. Oduvijek. Ne zanimaju ga ni priče ni skupovi koji ne mirišu na pare ili, još gore, mirišu na pare iz njegovog džepa, te ih se kloni. Kloni se i mahalskih akšamlija šlihtara (a i oni njega jer znaju da je ters i cicija) koji po principu “kad je džabe, i sirće je slatko” tiho i nenametljivo obilaze druge pecirakijaše, molećevim pogledom očekuju da ih domaćin pozove za rakijski kazan, a kad se to desi, a rijetko se desi jer su takvi krajnje neomiljeni u pecirakijskim društvima, niko sretniji od njih

Dvadesetak metara od moje kuće, na ionako uskom sokaku, zjapi rupa. Velika. Prosvirala vodovodna cijev, lilo je danima i sedmicama, pa se nakenjkali nekako majstori iz Vodovoda, zakrpili cijev, a rupu ostavili nezatrpanu, da zjapi.

Automobilom se dalje ne može. Izlazim iz taksija, tegarim kantu Jupola (psiholozi i ini stručnjaci krečenje konačno bi trebali tretirati i klasificirati kao, recimo, relativno podnošljivo traumatsko iskustvo), u susret mi ide komšija M., tromo, nesigurno, klecavo. Krenuo dobri starina na akšam u džamiju, mršti se, vidim šapuće nešto, sasipa huju u bradu, a znam i zašto.

– Merhaba, M.

– Merhaba! Kako si?

– Evo, vidiš! Krečenje i to!

– Znaš šta? Bog će biti milostiv prema nama!

– Nadam se!

– Prvo, država nam je k’o ova rupa! Niko je ne zakrpi! Drugo, valja biti hrabar, valja biti gazija, pa klanjat’ okružen rakijskim kazanima! Eto, odoh, kasnim!

Idem dalje. Tik do M. kuće, komšija B. u garaži peče rakiju, krušku. M. i B., bezbeli, ne govore. Doduše, nisu ni u sukobu. Ponašaju se kao da onaj drugi ne postoji pa nema svađe. Pametno. Ja, opet, govorim s obojicom, samo različitim jezicima.

B. je pragmatik. Oduvijek. Ne zanimaju ga ni priče ni skupovi koji ne mirišu na pare ili, još gore, mirišu na pare iz njegovog džepa, te ih se kloni. Kloni se i mahalskih akšamlija-šlihtara (a i oni njega jer znaju da je ters i cicija) koji po principu “kad je džabe, i sirće je slatko” tiho i nenametljivo obilaze druge pecirakijaše, molećevim pogledom očekuju da ih domaćin pozove za rakijski kazan, a kad se to desi, a rijetko se desi jer su takvi krajnje neomiljeni u pecirakijskim društvima, niko sretniji od njih.

– Krečiš, komšija, krečiš – veli mi B. dok prolazim pored njegove garaže iz koje izbija nesnosan smrad užeglog, fermentiranog voća, pa, ne čekajući odgovor, poče, zažareno i granajući rukama, pričati o izvrsnom kvalitetu rakije, o kruškama koje je slučajno i pojeftino kupio negdje u okolici Gradačca (poznajući ga, ne bi me čudilo da ih je i zdipio), a i o odličnom kvalitetu šljiva do kojih je također došao slučajno i pojeftino, pa zadovoljno pokazuje na desetak kaca poredanih u avliji. I još veli, destilirat će ih, “uz Božiju pomoć”, kad završi s pečenjem kruškovače.

– Sve bi to propalo! A zar nije bolje ovako?! Zar nije sevab spasiti od propadanja ono što se spasiti može?! Slažeš li se?!

– Svako zna svoje. I neka svako radi svoj posao.

Osvanu i Kurban-bajram. Lijepo, prozračno jutro. Skupa s M. spuštam se ka Arslanaginoj džamiji. Vidim, i B. je poranio. Istovara iz kombija vreće sa svježim šljivama, prti ih na leđa i istresa u kace

M. ga siječe pogledom uzduž i poprijeko, drobi od huje nešto u bradu, a ja mu šapućem:

– Pusti. Neka ga. Svako zna svoje i svako će naći svoje.

PROČITAJTE I...

Onda ponorna fotografija: Zagrlio sam bol i ona je zagrlila mene. Sklupčani u noći, sa strahom smo pomišljali na san. Neki pisci neprestano prepričavaju priče drugih pisaca. Nije rijetkost da su uspješniji i poznatiji od pisaca čije ideje koriste. To zaista nema nikakve veze sa zaključkom ruskih formalista da se “u književnosti ne nasljeđuje od bogatih očeva, nego od siromašnih stričeva”. Riječ je zapravo o današnjem obliku epigonstva i njegovom položaju u društvu. O njegovoj nepodnošljivoj utemeljenosti. Zato su epigoni, tj. sinovi po vlastitom opredjeljenju, sudbina novog vremena i savršene oceubice. Svijest o tom pokazuje nadmoćni smiješak jednog od njih (ne znam samo kako se zadesio u kutiji)

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!