I iz džamije je najbolje požuriti pravo kući

“Hej, vi koji od mog smrada bježite, vi najprije treba da saznate ko sam ja, a ko ste vi! Ja sam jučer bio u čaršiji, u dućanima, onaj s lijepim bojama i izgledom, pa me vi za skupe pare kupiste i u slast pojedoste! Pa, samo što sam jednu večer s vama bio, evo u koji sam hal pao! Šta bi bilo sa mnom da sam i više s vama bio?! Takvi ste vi smrdljivci da bih ja trebao da bježim od vas, a ne vi od mene”

Upoznao sam S. početkom 2011. godine, u vrijeme kad sam privodio kraju pisanje kratkog romana Mučilište. Snužden, utučen, oborenog pogleda, s blagim molećivim osmijehom koji je, bilo je jasno, imao za cilj aktiviranje saosjećanja u meni i, posljedično, posezanje za novčanikom. Ispričao mi je S. tog ledeno hladnog januarskog dana tešku priču, dugu, opširnu, pretrpanu mnoštvom digresija i detalja, o svom zatočeništvu u logoru Dretelj.

No, kako je njegova priča obilovala nelogičnostima i kontradiktornostima, nisam mu povjerovao, barem ne sasvim, osim da zaista jeste bio u logoru, što mi je tokom mučne ispovijesti i potvrdio pokazujući nekakve papire s tim u vezi.

Ali, premda svjestan da debelo laže i da je zatočen u logor uslijed sasvim drugih okolnosti, a ne onih u koje me je nevješto uvjeravao, ipak odlučujem pomoći mu koliko mogu i inkorporirati njegovu storiju, takvu kakva jeste, u književni tekst (zvuči morbidno, ali savršeno se uklapala u naziv romana).

Nismo se ponovo vidjeli. S. je nestao iz mog života, njegove su (polu)lagarije publicirane, a od ljudi koji su ga dobro poznavali ne doznajem o njemu ništa lijepo. Ali, ne bih o tome.

Ipak, nedavno, putevi su nam se sreli. Ili nisu, jer, po izlasku iz Hadžihasanove džamije, nije me udostojio niti pogleda, što me, dakako, nije povrijedilo, naprotiv, ni meni nije bilo do susreta i razgovora s njim, ali njegova temeljita transformacija, vizualna i mentalna, jako me je zaintrigirala.

Uredan, skockan, arogantan, očito dobro umrežen i mehko ušuškan, selektivno bira s kim će se rukovati, usta su mu puna Allaha, a, iako stojim tik do njega, ponaša se kao da me nema.

Smijem se i uviđam da je dobio “štap u ruke”, po čemu se čovjek i poznaje i prepoznaje kad mu se da makar i najmanja vlast ili položaj.

Gledam ga, a u glavi mi odzvanja priča-pouka koju sam nekad i negdje čuo i dobro zapamtio:

“Jednom je Ebu Derda išao nekud sa svojim muridima, pa, idući, prođu pored velikog đeriza (izmet). Pošto su ga neki čistači čistili, udarila je od njega velika kokija (smrad). Svi muridi počeše glave okretati, noseve začepljati, obilaziti što dalje od nesnosnog smrada. Ebu Derda, pak, ne čini ništa od toga, nego ide ravno ka đerizu, pa povika razbježalim muridima:

‘Hej, vi zakiri i ašici, jeste li čuli šta vam ovaj đeriz poručuje?!’

Kako ne bi odgovora, veli im Ebu Derda:

‘Hej, vi koji od mog smrada bježite, vi najprije treba da saznate ko sam ja, a ko ste vi! Ja sam jučer bio u čaršiji, u dućanima, onaj s lijepim bojama i izgledom, pa me vi za skupe pare kupiste i u slast pojedoste! Pa, samo što sam jednu večer s vama bio, evo u koji sam hal pao! Šta bi bilo sa mnom da sam i više s vama bio?! Takvi ste vi smrdljivci da bih ja trebao da bježim od vas, a ne vi od mene!’”

Ostavih se S. i njegove transformacije, pa, brže-bolje, pobjegoh i ja. Dok još ima vremena i dok se nisam usmrdio.

PROČITAJTE I...

Ova apelacija nije niti najmanje naivna niti neusklađena s ključnim međunarodnim faktorima. Ona ne samo da prebacuje lopticu gdje joj je mjesto, u entitet RS, i ukazuje na kršenje ljudskih prava, odnosno Evropske konvencije, već i skreće pažnju na nerad i neaktivnost Valentina Inzka, OHR-a u cjelini, koji je po Daytonu odgovoran za civilni dio provedbe mirovnog sporazuma i zaštitu i provođenje svih njegovih aneksa, pa i aneksa 4. i 7. (Ustava i povratka) i svih odluka ustavnih i međunarodnih sudova

Ulazim u Dom zdravlja. Ispred ordinacije mog porodičnog ljekara velika gužva. Ostavljam zdravstvenu knjižicu na šalteru, pronalazim slobodnu stolicu na kraju hodnika, sjedam i čekam. Pacijenti su uglavnom srednje dobi i stariji. Gledam u njihova zgasla, ispaćena lica. Svi šute, neki od njih sa šakom na čelu, zamišljeni, zabrinuti i netremice zagledani u imaginarnu tačku. Dok ih gledam, razmišljam kako su, osim zdravstvene tegobe zbog koje jesu tu, kod kuće ostavili još najmanje deset takvih, možda i gorih. I da su ih tih deset kod kuće ostavljenih tegoba, ustvari, i nagnali da danas budu ovdje, šutljivi, zamišljeni, zabrinuti i netremice zagledani u imaginarnu tačku

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!