I iz džamije je najbolje požuriti pravo kući

“Hej, vi koji od mog smrada bježite, vi najprije treba da saznate ko sam ja, a ko ste vi! Ja sam jučer bio u čaršiji, u dućanima, onaj s lijepim bojama i izgledom, pa me vi za skupe pare kupiste i u slast pojedoste! Pa, samo što sam jednu večer s vama bio, evo u koji sam hal pao! Šta bi bilo sa mnom da sam i više s vama bio?! Takvi ste vi smrdljivci da bih ja trebao da bježim od vas, a ne vi od mene”

Upoznao sam S. početkom 2011. godine, u vrijeme kad sam privodio kraju pisanje kratkog romana Mučilište. Snužden, utučen, oborenog pogleda, s blagim molećivim osmijehom koji je, bilo je jasno, imao za cilj aktiviranje saosjećanja u meni i, posljedično, posezanje za novčanikom. Ispričao mi je S. tog ledeno hladnog januarskog dana tešku priču, dugu, opširnu, pretrpanu mnoštvom digresija i detalja, o svom zatočeništvu u logoru Dretelj.

No, kako je njegova priča obilovala nelogičnostima i kontradiktornostima, nisam mu povjerovao, barem ne sasvim, osim da zaista jeste bio u logoru, što mi je tokom mučne ispovijesti i potvrdio pokazujući nekakve papire s tim u vezi.

Ali, premda svjestan da debelo laže i da je zatočen u logor uslijed sasvim drugih okolnosti, a ne onih u koje me je nevješto uvjeravao, ipak odlučujem pomoći mu koliko mogu i inkorporirati njegovu storiju, takvu kakva jeste, u književni tekst (zvuči morbidno, ali savršeno se uklapala u naziv romana).

Nismo se ponovo vidjeli. S. je nestao iz mog života, njegove su (polu)lagarije publicirane, a od ljudi koji su ga dobro poznavali ne doznajem o njemu ništa lijepo. Ali, ne bih o tome.

Ipak, nedavno, putevi su nam se sreli. Ili nisu, jer, po izlasku iz Hadžihasanove džamije, nije me udostojio niti pogleda, što me, dakako, nije povrijedilo, naprotiv, ni meni nije bilo do susreta i razgovora s njim, ali njegova temeljita transformacija, vizualna i mentalna, jako me je zaintrigirala.

Uredan, skockan, arogantan, očito dobro umrežen i mehko ušuškan, selektivno bira s kim će se rukovati, usta su mu puna Allaha, a, iako stojim tik do njega, ponaša se kao da me nema.

Smijem se i uviđam da je dobio “štap u ruke”, po čemu se čovjek i poznaje i prepoznaje kad mu se da makar i najmanja vlast ili položaj.

Gledam ga, a u glavi mi odzvanja priča-pouka koju sam nekad i negdje čuo i dobro zapamtio:

“Jednom je Ebu Derda išao nekud sa svojim muridima, pa, idući, prođu pored velikog đeriza (izmet). Pošto su ga neki čistači čistili, udarila je od njega velika kokija (smrad). Svi muridi počeše glave okretati, noseve začepljati, obilaziti što dalje od nesnosnog smrada. Ebu Derda, pak, ne čini ništa od toga, nego ide ravno ka đerizu, pa povika razbježalim muridima:

‘Hej, vi zakiri i ašici, jeste li čuli šta vam ovaj đeriz poručuje?!’

Kako ne bi odgovora, veli im Ebu Derda:

‘Hej, vi koji od mog smrada bježite, vi najprije treba da saznate ko sam ja, a ko ste vi! Ja sam jučer bio u čaršiji, u dućanima, onaj s lijepim bojama i izgledom, pa me vi za skupe pare kupiste i u slast pojedoste! Pa, samo što sam jednu večer s vama bio, evo u koji sam hal pao! Šta bi bilo sa mnom da sam i više s vama bio?! Takvi ste vi smrdljivci da bih ja trebao da bježim od vas, a ne vi od mene!’”

Ostavih se S. i njegove transformacije, pa, brže-bolje, pobjegoh i ja. Dok još ima vremena i dok se nisam usmrdio.

PROČITAJTE I...

Najviše se hvatam za rukohvat u podzemnoj željeznici kada idem na posao i čini mi se da je to, ma koliko izgledalo nestabilno, jedina konstanta u mom životu. Hvatam se i za ručku frižidera. Previše često. Nakon otvaranja frižidera, ruka ide na raznorazne poguzluke za koje sam se zarekao da ih više nikada neću kupiti jer vode u propast. Zašto se toliko deblja od hrane koja nam daje najviše užitka? Što se ne deblja od kelja, kelerabe i karfiola

Riječ derviš perzijskog je porijekla, prevodi se i tumači kao siromah, ali ne u doslovnom smislu, nego u odnosu na neizmjerno bogatstvo Uzvišenog Boga. Isto tako, riječ derviš složenica je čiji semantički sadržaj simbolizira put ka približavanju Bogu. Der ili dar znači vrata, a viš prag. Eh, sad, da bi se otvorila vrata Božijeg zadovoljstva i ušlo u predvorje Njegove milosti, potrebno je prekoračiti “prag”, a u derviškoj terminologiji prag označava ovaj svijet i sve njegove izazove i opasnosti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!