I dalje su neke države jednakije od drugih

Davno je zaključeno da su UN zrele za radikalnu reformu. Zvanično su te reforme pokrenute još 1997. godine. No, do sada one nisu iznjedrile ništa vrijedno spomena osim vrlo kontroverzne doktrine “odgovornosti da se zaštiti”, odnosno davanju prava Vijeću sigurnosti da dopusti vojnu intervenciju protiv suverenih država čije vlade masovno krše ljudska prava

Osnivanje Lige naroda 1920. godine bio je prvi pokušaj da se međunarodni sukobi rješavaju unutar neke globalne organizacije te da se time spriječi mogućnost izbijanja svjetskog sukoba. Završio je neuspjehom epskih proporcija, upravo suprotnim od cilja njenog osnivanja – Drugim svjetskim ratom. Liga naroda postojala je zvanično od 1920. do 1946. godine, ali de facto mnogo kraće. Na njenim razvalinama nikle su poslije Drugog svjetskog rata Ujedinjene nacije, nova organizacija sa sličnim (plemenitim) ciljem.

Taj plemeniti cilj ogleda se i u preambuli povelje, usvojene 24. oktobra 1945. godine u San Francisku, koji glasi: “Mi, narodi Ujedinjenih nacija, riješeni da spasimo buduća pokoljenja užasa rata, koji je dvaput u toku našeg života nanio čovječanstvu neopisive patnje, i da ponovo potvrdimo vjeru u osnovna prava čovjeka, u dostojanstvo i vrijednost ljudske ličnosti, u ravnopravnost muškaraca i žena i nacija velikih i malih, i da osiguramo uvjete pod kojima će se moći očuvati pravda i poštovanje obaveza koje proističu iz ugovora i drugih izvora međunarodnog prava, kao i da radimo na socijalnom napretku i poboljšanju životnih uvjeta u većoj slobodi i u tom cilju da budemo tolerantni i da zajedno živimo u miru jedni s drugima kao dobri susjedi, i da ujedinimo svoje snage radi održanja međunarodnog mira i sigurnosti, i da osiguramo, prihvatanjem načela i ustanovljenjem metoda, da se oružana sila ne upotrebljava izuzev u općem interesu, i da koristimo međunarodni mehanizam u svrhu unapređenja ekonomskog i socijalnog napretka svih naroda, odlučili smo udružiti svoje napore radi ostvarenja ovih ciljeva.” (Napomena: naglašavanje je moje.)

Čitajući ovaj spisak lijepih želja, a naročito o “ravnopravnosti nacija velikih i malih”, čovjek bi pomislio da će povelja koja slijedi poslije preambule reflektirati te želje u strukturalnom i organizacionom smislu, odnosno da će se barem bitno razlikovati od Lige naroda. Međutim, te razlike ne samo što nisu drastične nego su minimalne. Vijeće sigurnosti, tijelo kojem je praktično dato upravljanje svijetom i čije su odluke obavezujuće za sve članice UN-a (osim kad nisu, što je praksa pokazala na nebrojenim primjerima), zamijenilo je nekadašnje Vijeće Lige naroda. Promjena broja stalnih članica za jedan (pet umjesto četiri) – SAD, Sovjetski Savez (sada Rusija), Kina, Velika Britanija i Francuska – i nestalnih na deset, kao i pravilo da za odluke (rezolucije) nije potreban koncenzus nego je dovoljna kvalificirana većina od devet članica, više su kozmetičke nego suštinske. Velika promjena bio je sastav stalnih članica. U doba osnivanja predstavljao je tzv. “Velike sile”, odnosno pobjednice Drugog svjetskog rata. Negativan glas stalne članice Vijeća sigurnosti, poznatiji kao “veto”, ubija prijedlog rezolucije neodoljivo podsjećajući na čuveni slogan iz Orwellove Životinjske farme: “Sve životinje su jednake, ali su neke jednakije od drugih.”

Generalna skupština, u kojoj sjede predstavnici 192 (od ukupno 195) zemlje svijeta, bezubo je tijelo koje proizvodi neobavezujuće rezolucije, osim po organizacionim (recimo budžetskim) pitanjima koja se tiču samih Ujedinjenih nacija. Demokratski princip jedna zemlja – jedan glas, velikodušno dodijeljen ovom tijelu, unatoč činjenici da je za izglasavanje odluke potrebna dvotrećinska većina, zapravo pravi nonsens od “demokratskog” u tom principu s obzirom na to da zemlje čija ukupna populacija ne prelazi 8% od zbira populacije ostalih članica mogu biti ta dvotrećinska većina. No, to je ionako svejedno budući da, kao što već rekoh, rezolucije Generalne skupštine u najboljem slučaju mogu biti prijedlozi za raspravu u Vijeću sigurnosti, a ni to se ne mora dogoditi. Kada se ima u vidu inertnost tog tijela, možda to i nije prevelika šteta.

Davno je zaključeno da su UN zrele za radikalnu reformu. Zvanično su te reforme pokrenute još 1997. godine na inicijativu tadašnjeg generalnog sekretara UN-a Kofija Annana. No, do sada one nisu iznjedrile ništa vrijedno spomena, osim vrlo kontroverzne doktrine “odgovornosti da se zaštiti” (Right to Protect ili R2P), odnosno davanju prava Vijeću sigurnosti da dopusti vojnu intervenciju protiv suverenih država čije vlade masovno krše ljudska prava – čitaj: ubijaju vlastite građane. Opet je nešto što na papiru izgleda humano i prihvatljivo zloupotrijebljeno prilikom prve primjene (Libija) i zapravo je dovelo do toga da svijet bespomoćno gleda sirijski pakao jer Rusija, veliki zaštitnik Assadovog režima, ima pravo veta.

Ah, da, nešto transparentnosti dodato je u izbor generalnog sekretara Ujedinjenih nacija. Taj proces, misteriozniji od biranja pape, decenijama se dešavao iza zatvorenih vrata Vijeća sigurnosti, a Generalnoj skupštini bilo je dopuštano da taj izbor potvrdi. Izbor generalnog sekretara koji je upravo u toku “transparentniji” je zato što znamo rezultate pojedinih etapa. Toliko o sada umalo dvadesetogodišnjim “reformama”.

Kada se na YouTube 2005. godine našao video tada kandidata za ambasadora SAD-a pri UN-u neokonzervativca Johna Boltona, njegove riječi iz 1994. godine (perioda američke opijenosti “pobjedom” u Hladnom ratu) izazvale se zgražanja: “Ne postoje Ujedinjene nacije. Postoji međunarodna zajednica, koja povremeno može biti vođena jedinom preostalom silom na svijetu, a to su Sjedinjene Države, kada to odgovara našim interesima i kada druge možemo pridobiti da idu s nama. Zgrada UN-a u New Yorku ima 38 spratova. Kada bismo danas izgubili deset spratova, ne bi bilo nikakve razlike.” Malo mekši, “diplomatskije” izražen identičan stav objavio je poslije u eseju o američkom skepticizmu prema Ujedinjenim nacijama: “Ujedinjene nacije mogu biti koristan instrument u vođenju američke vanjske politike.”

Zgražanje često blokira racionalno promišljanje, tako da je utisak o licemjerju čovjeka koji želi biti ambasador u “nepostojećoj” instituciji, prema kojoj izražava visceralnu mržnju, zamaglio u osnovi (tada, a u velikoj mjeri i danas) relativno tačnu dijagnozu nefunkcionalnosti te organizacije. Jedino što se promijenilo od vremena Boltonove izjave jeste činjenica da SAD nisu jedini faktor koji UN čini funkcionalnim ili nefunkcionalnim. A neuspjesi bolno svjedoče o nefunkcionalnosti: Ruanda, Kongo, Srebrenica, Somalia… i na ovogodišnjem otvaranju sjednice Generalne skupštine najčešće spominjan neuspjeh – Sirija.

Slušajući neke predsjednike i najviše zvaničnike zemalja svijeta, koji su se okupili ovog, kao i svakog septembra na otvaranju sjednice Generalne skupštine UN-a, i njihove izraze žaljenja, brige i nade, čovjek se ne može oteti dojmu, naročito kada je riječ o liderima “Velikih sila”, da govore kao puki posmatrači, a ne faktori koji najviše doprinose stanju kojeg opisuju.

Nijedna od 41 (četrdeset jedne) rezolucije Vijeća sigurnosti o Siriji nije primijenjena i normalno je da se govori o neuspjehu “međunarodne zajednice,” ali neuspjeh nije ništa novo. Spomenuh one “akutne” neuspjehe, kada je nečinjenjem dovedeno do ogromnih gubitaka ljudskih života za kratko vrijeme. Međutim, više od 140 neispoštovanih rezolucija Vijeća sigurnosti u vezi s “palestinskim pitanjem” i 49 godina izraelske okupacije Palestine mnogo su bolji pokazatelj nefunkcionalnosti Ujedinjenih nacija. Sve što na to ima reći “najmoćniji čovjek na svijetu” – predsjednik SAD-a Barak Obama – jeste to da bi “Izraelcima i Palestincima bilo bolje kada bi Palestinci odbacili provokacije i priznali legitimitet Izraela i kada bi Izrael shvatio da ne može permanentno okupirati i naseljavati palestinsku zemlju”. Čudan znak jednakosti između “provokacije” i okupacije.

Teško je natjerati privilegirane na “najširi mogući kompromis” s neprivilegiranima. U odnosu na Ligu naroda, Ujedinjene nacije imaju mnogo bolju “kilometražu,” ali s nagomilavanjem žarišta i napetosti koje UN ne mogu (ili neće) da riješe. Veliko je pitanje koliko se još dugo pobjednice Drugog svjetskog rata mogu pozivati na pobjedu kao izvor povlaštenosti i u osnovi nefer sistema u globaliziranom i kao nikada prije povezanom svijetu. U interesu bi planete bilo dobro da shvate da motor koji nikada nije imao optimalne performanse, ali je kako-tako radio, sada već jako trokira i da bi ga bilo bolje zamijeniti prije nego što totalno zariba.

PROČITAJTE I...

Knjiga Unutar Bratstva Hazema Kandila govori o velikom društvenom i političkom pokretu Muslimanska braća, kojeg je osnovao Hasan el-Benna u Egiptu 1928. godine. Članovi ovog pokreta decenijama su hapšeni, šikanirani, zatvarani i ubijani, a u očima muslimana širom svijeta uživali su status revnosnih vjernika. Autor ove knjige dobio je priliku da pripadnike pokreta promatra u njihovom prirodnom okruženju punih pet godina, a onda je 2013. godine obavio intervjue s nekim od njih. Tada mu je omogućen pristup dokumentima pokreta iz njihovog ličnog arhiva, a svoja zapažanja u iskustvima s pripadnicima ovog pokreta zabilježio je upravo u knjizi Unutar Bratstva. Ona nam može pomoći da razumijemo zbog čega se reputacija Bratstva, uspostavljana tokom osam decenija, srušila za kraće od osam mjeseci. Cilj ove kritičke knjige jeste dati odgovor na pitanje kako su ideje Bratstva osnažile i ograničile ovaj pokret u njegovoj borbi za političku moć Unutar Bratstva, Hazem Kandil; “Bookline”, Sarajevo, 2016. godine; s engleskog prevela: Nazifa Savčić

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!