HVALA NA KAHVI

Praviš bosanski rječnik – nacionalista, organiziraš susrete studenata bosnistike kao prve takve vrste – nacionalista, ukažeš na općepoznate ali posebno zanimljive i važne činjenice o svome jeziku, književnosti, kulturi i tradiciji – nacionalista, otkriješ namjenski zatirane naučne istine o sebi i svojima, pri čemu uočavaš da su i oni drugi isto tako tvoji – nacionalista, raskrinkaš manipulacije i zablude, podmetnute neistine i ciljano kreirane laži – nacionalista, pomažeš obespravljenima da u svojoj zemlji svoj jezik (paradoksalno, ne?) uče u svojoj školi – nacionalista, i na kraju samo kažeš: “Evo me, tu sam!” – opet nacionalista. Ima da te nema, i to ti je

– Ako je maternji jezik bosanski, šta je ispravnije, kava ili kahva? – nakon uljudnog pozdrava upita me neki dan jedna studentica Nastavničkog fakulteta.

Otpozdravim i, začuđen ovim pitanjem (zar studenti i budući učitelji ovo ne znaju i otkud sada dilema kava / kahva?), odgovorim samo kratko da riječ kava nema u bosanskom.

– Aha. Pa, kad tako kažeš kafa, kažu da smo nacionalistina to će.

A, tu mi dođi, sam se mislim, i potom se podobro zamislim, da ne kažem zabrinem. Jer, naizgled bezazlena pitanja uvijek su krila mnogo više nego što bismo na prvi pogled i mogli pomisliti. Ovaj je put neko iz svježe jutarnje mirisne bosanske kahve uspio izgatati sabahzorski bošnjački taze nacionalizam. E, svašta!

Po varijanti kava, naravno, jasno nam je i odakle je gatara. Zato nisam ni pitao ko to mlade studente i buduće učitelje proglašava nacionalistima. Ustvari, nije me ni zanimalo. Ali, dokle više?

Praviš bosanski rječnik – nacionalista, organiziraš susrete studenata bosnistike kao prve takve vrste – nacionalista, ukažeš na općepoznate ali posebno zanimljive i važne činjenice o svome jeziku, književnosti, kulturi i tradiciji – nacionalista, otkriješ namjenski zatirane naučne istine o sebi i svojima, pri čemu uočavaš da su i oni drugi isto tako tvoji – nacionalista, raskrinkaš manipulacije i zablude, podmetnute neistine i ciljano kreirane laži – nacionalista, pomažeš obespravljenima da u svojoj zemlji svoj jezik (paradoksalno, ne?) uče u svojoj školi – nacionalista, i na kraju samo kažeš: “Evo me, tu sam!” – opet nacionalista. Ima da te nema, i to ti je.

Dobro, možebit su sve to pojedinačni ostrašćeni ispadi individualaca, ko zna šta se sve iza brda valja, nije to ništa bez neke, pripazi se ti – vele ti. Nije danas popularno da znaš ko si i šta si, pa eto ti.

Treba djelovati sistemski, organizirano, institucionalno. Nadasve pametno. I bit će kako Bog miluje.

Jest, jest. Jedina institucija direktno zadužena za pitanja maternjeg jezika pobrine se (u martu prošle godine) da na jednom simpoziju okupi sve relevantne istraživače naše lingvistike, normativistike, sociolingvistike, historije jezika, leksikografije, dijalektologije, pragmalingvistike i metodike nastave jezika i književnosti – i ko je, šta i kako u medijima o tome mogao čuti? Skoro niko, skoro ništa i nadasve nikako. A, za ono malo, pogađate?

– Tema skupa mogla je biti (Bosanski) jezik i (bošnjački) nacionalizam – kaže nam za prethodno jedna “novinarka” (kojoj je, barem sudeći po njenom imenu i prezimenu, na posljednjem popisu stanovništva u rubrici jezik trebalo biti upisano bosanski – pri čemu ne mislim na onih 100.000 kojima isto tako stoji bosanski, a nisu Bošnjaci ili barem kažu da nisu).

U srcu Bosne proizvodiš najbolju domaću kahvu – mašallah, mašallah! Napiši na ambalaži BOSANSKA KAFA. Kahva? Ma, ni pod razno. Iako u prvoj rečenici u opisu tog proizvoda stoji:

Bosanska kafa je dio bosanskog identiteta – i onda neko tabirenje o ćejfu. Opet, svašta!

Nego, ne rekoh li da se u naizgled bezazlenom najčešće krije mnogo više?

Pa, kad tako kažeš kafa… – Ček’, ček’ malo.

Ovo ovdje kafa upotrijebljeno je nesvjesno?

Fala, doviđenja! Evo vam zlatnu ribicu – faćajte! Ispunit će vam taman tri želje. A ja odo’ na kafu!

PROČITAJTE I...

Ako neko veli da srpski zločinci su zapalili biblioteku, znači, osim što su time i nekulturni pa okolo pale biblioteke, da su svi Srbi zločinci, i da je to potpuno isto kao i Srbi su zapalili biblioteku, što opet i nije daleko od istine, ja ću se kao lingvist spaliti nasred čaršije pa neka u plamenu gorim kao što su 1992. gorjele knjige, mada se bojim da ni približno toliko nisam vrijedan. U epitafu može pisati: U plamenu ljubavi sagorio i otišao u vječnost

Kad je prije skoro deset godina visoka državna delegacija iz Sarajeva bila u jednoj od rijetkih posjeta Stocu, pa nekim slučajem završila u Carevoj džamiji, gdje se visokodelegirani službenici vraćaju u kože običnih ljudi, priđe Zijo jednom, onom najvišem, upita se s njim poruke, viknu mu selam, i veli mu još: “Dobrodošli u hrvatski Stolac!” – “Ma nije, ma nemojte, ma neće...”, nemušto će velikodostojnik

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!