Nevaljao retuš na mermernoj ploči ispod Podzvizda, podignut od izvjesnog Zareta, Kladuščanina iz Chicaga, toliko je Husku natopio patetikom da izgleda kao da je pobjegao iz kakve televizijske sapunice

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Tražeći najstariji bosanski spomenik izgrađen sa svrhom da to i bude, nabasali smo na jedno od najmlađih spomen-obilježja. U podnožju Podzvizda, sela na prilazu Velikoj Kladuši iz smjera Bužima, pod samom cestom podignut je spomenik krajiškom junaku iz Drugog svjetskog rata Huski Miljkoviću. Sagrađen je nad nekadašnjim bunarom, zazidanim u kocku sa zidovima prekrivenim ukrasnim kamenicama između kojih vijugaju zmije mozaika. Ustvari, riječ je o crnoj mramornoj ploči zamalterisanoj u jedan od četiri zida kojima je zadavljen izvor. Na njoj je u prirodnoj veličini ugraviran Huska, iščupan iz poznate fotografije s proljeća 1944. godine, kada je pristupio partizanima.

To je ona fotografija koja je u onima što su odrastali uz škrte i oprezne priče o ovom krajiškom junaku preselila zauvijek lik Huske Miljkovića iz bezvremenih pomračina legende i nasukala ga onakvog oniskog, proćelavog i nabijenog na obale močvara tugaljivih balkanskih historija. Iz fantastičnog svijeta narodnih priča u slabašno naručje povijesti tu je fotografiju prenijela knjiga Muslimansko autonomaštvo i 13. SS divizija: Autonomija Bosne i Hercegovine i Hitlerov Treći Rajh Envera Redžića, objavljena u izdanju “Svjetlosti” 1987. godine. Ondje smo prvi put vidjeli Husku, jedinog komandanta neke od muslimanskih milicija koji je prezreo i muftiju jerusalemskog Muhameda Amina el-Huseinija i sve ostale koji su ga nagovarali da sa svojom milicijom pristupi SS trupama. Uopće nam se nije dopao. Taj čovjek ništa nije imao s onim likom kojeg su nam u djetinju maštu zauvijek ucrtali naši djedovi, pripovijedajući sa strahom, u polušapatu, kao da nam odaju najveću ovosvjetsku tajnu.

Biljezi onkraj ceste

Gologlav, bez opasača, u cokulama iz kojih proviruju vunene čarape prevučene preko nogavica, sa šakama duboko zaronjenim u džepove, glave uzdignute, korača Huska među svojim vojnicima koje je netom stavio pod Titovu komandu. Ništa na njemu niti išta oko njega ne odaje da su trojica od njegovih povjerljivijih ljudi već zaglibili u baruštinu izdaje i samo čekaju priliku da mu saspu vrelo olovo u leđa. Maršira on tako, gordošću nedužnih, i više liči na osuđenika kojeg sprovode u zatvor nego na nekog ko je upravo sa svojih 3.000 boraca pristupio partizanima. Prije toga, u dogovoru s Titovim komandantima sklopio je savez s njemačkim oficirima, od kojih je dobio silno oružje. Eto, još je jednom izigrao fašiste i ponosan je na to, ni ne sluteći da je u toj igri i sam nasukan, da mu je već presuđeno i da s vlastitim dželatima jede iz istog sahana. Nema činova, ali već je promaknut u pukovnika, a njegovi borci, u skladu s upravo sklopljenim dogovorom, na kapama ili fesovima nose mjesec i zvijezdu ispod kojih blista smijeh iskrene radosti koji će se uskoro rastopiti u stravičan muk zaprepaštenja. To je ona fotografija pred kojom smo uvijek imali osjećaj da nam je nešto otela, tako važno da se nikada neće moći nadoknaditi.

Ispod Huske, kojeg je nevaljao retuš toliko natopio patetikom da izgleda kao da je pobjegao iz turske televizijske serije, ne stoji njegovo puno ime Husein, kako je to red, već ono iz legende: Huska Miljković. Pod njim su, po pravilu, upisane godine rođenja i smrti: 190 –1944. Dalje se iskače iz svih tradicijskih zakona pa se utiče uzusima savremene patetičnosti. S njom u skladu, ispod godina i crtice u koju stane cijeli jedan ljudski vijek piše: “Legenda Krajine”, naziv koji ga za sva vremena izvlači iz legende i zavija u savremeni politički dekor, patetičan do suze. U samom podnožju, u lijevom uglu, kako je to i običaj, navedeno je i ko stoji iza ovog djela. Piše ovako: “Sponsor: Foundation ‘Dont forget me’ Hušidić (Muhe) Zarif-Zare, Dabrovine – BiH – Chikago – USA juna 2011.” Iznad Huskine glave salivena je ploča na kojoj dva kratka stupa drže tablu s natpisom Podzvizd i slikom ostataka ovog srednjovjekovnog grada. Ta se ploča vidi s ceste, a sam je Huska od pogleda sakriven betonskim podzidom. Spomenik je, dakle, podignut u privatnom aranžmanu i to, kako kasnije saznajemo, 23. februara 2013. godine, na dan oslobođenja Velike Kladuše od fašizma, koji je ujedno i dan općine. Nikakve estetske vrijednosti ovdje nema, osim što bi nam sakrivenost ploče od pogleda s ceste mogla nagovijestiti strah kojim se o Huski desetljećima sašaptavalo, a koji, očito je, još uvijek čuči, barem u onima koji su došli na ideju da ga ovjekovječe.

O Huski Miljkoviću i u samim se krajiškim kućama pričalo škrto, kao da se bojalo uroka. Na kraju, kad bi se spomenuo Bajro Baba, koji ga je ubio na prevaru, obukavši dimije i preobukavši se u djevojku, obavezno bi se tri puta pljucalo preko praga. Kao da željelo razračunati sa svim zlim sudbinama ovog svijeta koje bi mogle, poput nepozvanog gosta, bahnuti kad im se najmanje nadaš. Te priče zasađivale su u dječiju maštu stravične sliku mlina. Neka daleka vodenica, na nekom tajanstvenom mjestu, u sablasno tihoj zori u kojoj su prvo morali podaviti sve horozove da bi se primakli Huski, i dan‑danas visi nad glavom, obavijena maglom, crna poput giljotine.

Bila je i druga verzija. I ona se, u polušapatu, sa strahom, u najdubljem povjerenju, prepričavala pod satovima polomljenih klatana. Nju su najvjerovatnije širili oni koji se nikako nisu mogli pomiriti s faktom da je njihov najveći junak bio komunista, nevjernik, dakle. Zato su sve stavili u islamski dekor. Po drugoj verziji, Huska je ubijen u petak pred džamijom usred Velike Kladuše dok je izlazio s džume. Ma koliko mogli predočiti sebi ranjivost bosonogog čovjeka dok izlazi iz džamije i navlači čizme, ta nam je slika uvijek bila lažna. Ljutila nas je i nikako nismo mogli shvatiti da su izdajnici, i to njih trojica, uspjeli pobjeći među tolikom svjetinom. Isto tako, nikako nismo mogli provariti da je bilo podne i sunce jer o Huski Miljkoviću nikad se nije pričalo po danu pa, prema tome, usred dana nije ni mogao biti ubijen. Ali najveću rupu u toj verziji činila je provalija na mjestu gdje bi trebao biti mlin. On je, bez obzira na dimije Bajre Babe i maglu, i zoru nateklu od slutnje tako pogubno da se ni pijetlovi nisu usuđivali javiti, davao posebnu misteriju Huskinom ubistvu. Neka mi oprosti džamija, ali mlin je Huskinu smrt produžavao u mit, on ga je svojim tajanstvom vraćao u život.

Ali, evo, i mlinu su, u pokušaju da ga ožive, oduzeli svu patinu mističnosti kojom ga je zaogrnula legenda. U Trnovima, nekoliko kilometara u produžetku prema Velikoj Kladuši, nad potokom Kvrkulja, uz samu cestu postavljen je veliki kamen nepravilnog oblika, s mermernom pločom kojom se obilježava mjesto Huskine pogibije. Kao da je dotični Zare, uz pomoć svoje američko‑bosanske fondacije, razbio s onim spomen-obilježjem sve nakupine straha taložene desetljećima, pa se, evo, okuražio i progovorio glasno. Postavio je ploču uz samu cestu da je svi vide: “27. aprila 1944. na ovom mjestu kod mlina u Trnovima, u ranim jutarnjim satima, iz zasjede je ubijen legendarni junak Krajine, Huska Miljković, komandant Huskine milicije, tadašnji komandant partizanskog štaba Unske operativne grupe IV korpusa NOVJ.” I portret Huskin, istrgnut s iste one fotografije. I Huskine, ko biva, riječi: “Izdajica nisam, niti tvoja sluga, ja sin sam naroda svog!” I tako, stoji Huska uz cestu, poput kakvog štopera i, umjesto izbačenog palca u pravcu vječnosti, jer on samo tamo može otputovati, jednom, kad ga oslobodimo zagrljaja naših unezvijerenih političkih dogmi, viče na sav glas pravdajući se svakom putniku da nije ni izdajnik ni sluga, mada ga odavno niko više ni izdajnikom ni slugom ne smatra. Kao da ga je ovdje prišarafilo i gurnulo mu u usta tuđu potrebu za opravdanjem. Potrebu onog koji je decenijama po Huskinoj smrti pokušao na krvavoj krajiškoj pozornici odigrati njegov lik, smetnuvši s uma da je na sceni sasvim druga drama, drugi tekst, drugačiji glumci, režiseri, kostimografi, svi, čak tamo do inspicijenta, do šaptača.

A dolje, pod cestom šćućurio se mlin, zarastao u travu, rastočen i crn, s glomaznim rupama u šindri. Kao i u svim zapuštenim građevinama, čuči u njemu šejtan zlokobnosti. Eto, tu su ga ubili. Išli su skupa, on i oni koji su već danima čekali pogodnu priliku da konačno izvrše naređenja svojih mentora. Kažu da je prvo pucao Emin Okanović, ali mu je ruka zadrhtala te ga je uspio pogoditi tek u rame. Bajro Keserović, nekadašnji ustaški podoficir, u legendi obilježen kao Bajro Baba, opsovao ga je nesposobna. “Zar ga ne znate ni ubiti”, kažu da je rekao i ispucao pet metaka u ranjenika. Nisu se ni osvrnuli. Potrčali su na brijeg prema kući u kojoj je Huska živio skupa s bratom Šabanom. Ubili su i njega, dok im je Huskina sestra u susjednoj prostoriji pripremala kahvu. Partizanske vlasti navele su u službenoj verziji da su ga ubile ustaše iz zasjede i da su izdajnici uhvaćeni istog dana i na licu mjesta pogubljeni. Husku i Šabana sahranili su u haremu gradske džamije, gdje se sjatila sva Kladuša da im klanja dženazu. Položili su ih u jedan grob, tijelo do tijela. Mezar je obilježen tek uoči agresije na Bosnu i Hercegovinu. Na nišanu piše da ga podiže “porodica pod pokroviteljstvom građanskog udruženja ‘Husein Huska Miljković’ iz Cazinske Krajine”, a priča se da je iza svega stajao Adil-beg Zulfikarpašić.

Huskina neuhvatljivost

Eto, pomiješalo se u čovjeku sve, i legenda i historija, i mašta i stvarnost, i najdublji osjećaji i oni plitki, subrati patetike. Ni u šta više nije siguran. Osim u jedno: strašan je naboj talenta kojeg mora imati kipar pa da se usudi izvajati spomenik Huski Miljkoviću. U njegovom slučaju odavno nemamo posla ni s mitološkom ni sa stvarnom ličnošću. Huska kao da je pobjegao iz kakve epske pjesme. Iz mita. I ostao zaglavljen između svjetova. Zato ga niko nije valjano uspio saviti ni u literarne korice. Poznato je da je veliki Krleža bio opsjednut Huskom, kao uostalom i svim buntovnicima koji su mirisali parfemom revolucije, a pogotovo osamljenim zelenokadrovicima. Godinama je nagovarao Skendera Kulenovića da napiše roman o Huski, vjerujući da to može samo talentirani Krajišnik. Ali, ovaj ničim nije dao pokazati da ga ta tema i zanima. Možda povučen iskustvom s jednim drugim romanom na kojeg su ga uspjeli nagovoriti, onim o jugoslavenskim kolhozima. Završio ga je, nesretnik, baš u vrijeme kada se Tito zavadio sa Staljinom: stotine stranica progutala je vatra. I Alija Isakoviće, kažu, bavio se fenomenom Huske Miljkovića, nastojeći ga zarobiti u svoje pero. Ali bezuspješno. Huska je ostao neuhvatljiv kao, uostalom, i za života.

Mitsku aureolu stvarala je i paučina tišine, kojom je bivši sistem nastojao prekriti lice Huske Miljkovića. Tako je priča o ovom junaku ostala zatvorena u prostoru Cazinske krajine, a i tu je pričana tek u stravičnim dubinama noćnih sijela nakon pripovijesti o šejtanima, džinima i prikazama, kojima bi se ljudi toliko međusobno isprepadali da su ostajali do zore jer niko nije smio otići kući. S vremenom se Huska utapao u fantaziju, ili se u najboljem slučaju sjedinjavao s Mujom Hrnjicom, Gojenim Halilom, Mustajbegom Ličkim, ali nikad s Talom Ličaninom; ne daj Bože, Husku ismijati. Međutim, i da su se u to vrijeme ispjevavali u narodu epovi o njegovim junacima, pjesme o Huski zasigurno ne bi bilo. Iz istih razloga zbog kojih su se lomila pera književnika o neuhvatljiv Huskin karakter i zbog kojih će se u budućnosti lomiti dlijeta kipara, polomili bi se i svi terzijani na tamburama narodnih pjevača. Jednostavno, Huska Miljković se zaglavio negdje između književnosti i mita, onkraj historije i epa. Kako su s ovog svijeta nestajali oni koji su ga lično poznavali, on je sve pogubnije ponirao u taj prostor. Na kraju je postao dobar i tajanstven kućni duh kao da su ga svaki od njih, komad po komad, odnosili sa sobom.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!