HUDAM ili libreto za balet

Priča o dobrom kućnom duhu nešto je posebno. Dok su je pričali, bojali su se. Bio sam dječak kad sam čuo ovu priču i nikad je nisam zaboravio

Mnogo je neobičnih priča u svakoj porodici. Neke se od tih priča i/ili predaja sačuvaju. Neke ne. Potvrda su im samo stare fotografije (kad ih ima) s kojih nas radoznalo gledaju lica iz vječnosti.

Zakovana su ta lica u nečiji veliki album s prikrivenim zazorom i on se osjeti osobito na mjestima gdje fotografija blijedi. Tako sam saznao priču o svojoj velikoj tetki Džemili.

Stasitu i svojatnu, mladu su je udali za nekog čovjeka. Nakon prve noći, istukla ga je pred svim ukućanima i napustila. Otad je živjela sama u nekoj zaboravljenoj porodičnoj kućici. Sve se zazorno lijepilo za nju. Jahala je. Hodala u hlačama. Cigarete dimila. Lovila. I bila nedostupna. Kakva žena. Nikad nisu prestali o njoj pričati. Ispod glasa, doduše.

Tako sam saznao i priču o junaštvu jednog od momaka mog pradjeda. Epski dvoboj. Surov i nimalo nalik na one koji se pjevaju u pjesmama. Izvještaj iz života. Na način kako se to govorilo dok nije bilo novina. Napisao sam u klasičnim strofama mali spjev o tom. Izgubio se u minulim godinama. Ipak, priča o dobrom kućnom duhu nešto je posebno. Dok su je pričali, bojali su se. Bio sam dječak kad sam čuo ovu priču i nikad je nisam zaboravio.

Mnogo sam se puta zapitao i minule godine ništa u tom nisu promijenile – kako se priča zaista dogodila?! Riječ libreto znači knjižica. Knjižica je, dakle, o jednom porodičnom događaju viđenom kao balet. Događaju koji se, ovako ili onako – ponavlja. Napisao sam je na molbu jednog poznanika koji se vratio iz bijelog svijeta sa završenom muzičkom akademijom. Želio je napisati muziku za balet. Sjetio sam se dobrog duha koji je bio središnja osoba kućnog mozaika od kog je ostala samo uspomena. I fotografija:

Prva slika

Unutrašnjost stare bosanske kuće s drvenom rezbarijom i mnoštvom prepoznatljivih stvari. Po zidovima levhe. Velika sehara. Jedna vrata lijevo, druga desno. Vidi se i dio tavana koji je ispunjen starim odbačenim stvarima.

Tetka Nadira posprema stvari u sobi. Zatvara seharu. Dugo drži poklopac sehare otvoren, kao da razgovara s nekim ko je u njoj. U muzičkom motivu koji prati taj prizor čuje se kucanje. Tetka u prvi mah ne obraća pažnju na nj, ali kucanje je sve dramatičnije. Ona otvara vrata i vidi na njima izbezumljenu Zuhru, svu pocijepanu. Uvodi je u kuću i zagleda, ispituje.

Zuhra joj pokušava odgovoriti. Muzika i njeni pokreti govore o tragediji. Nakon nekog vremena, Tetka shvati da je Zuhra zanijemila. Razgovaraju rukama. Zuhra joj priča šta se dogodilo s njenim roditeljima.

Najednom šušanj. Zuhra se trzne. Tetka joj pokazuje da je to mačak. Zuhra je u nevjerici. Zanosi se, obuzima je moran san.

 Druga slika

 Zuhrina majka Zenita ustrašeno objašnjava Zuhri gdje će pobjeći. Kuća je opkoljena strašnim zvukovima. Vidi se unutrašnjost Tetkine kuće i Tetka Nadira nasmiješena lica koja dočekuje Zuhru zajedno s nekim starčićem duge, sijede brade. To je Hudam. On joj jednim pokretom briše suze sa lica. Mijenja njenu pohabanu odjeću u lijepu, blistavu. Daje joj u ruke knjige i olovke. Zuhra pleše kao i njena majka Zenita, učiteljica.

 Treća slika

 Oštar zvuk trzne Zuhru iz bunila. Sama je. Tetka je negdje izišla. Zvuk iza vrata se ponovno čuje. Zuhra otvara vrata. Tamo stoji veliki mačak koji počinje da igra i umiljava joj se. Zuhra pleše s njim. Igra postaje sve žešća i nekako prijeteća. I oko kuće se čuju prijeteći zvukovi. Najednom se otvaraju vrata i ulijeće Nadira, bijesna, ali i uplašena.

Oštro naređuje Mačku da prestane plesati, ali Mačak je ne sluša. Smije joj se i pokazuje neke skaredne pokrete. Tetka Nadira dohvati brezovu metlu, na što se Mačak uplaši i odskoči. Tetka juri za njim i udara ga. Mačak nestaje iza kućnih vrata. Uskoro se vraća s mnoštvom mačaka koje pokušavaju provaliti u kuću.

Tetka ih jedva zaustavlja brezovom metlom. A potom nekako zamandali vrata. Tetka donosi staru seharu i moli Zuhru da joj pomogne. Otvaraju seharu, a u njoj je sputan starčić duge bijele brade. Hudam. Zuhra pokušava da ga oslobodi, ali konci kojima je starčić vezan ranjavaju njene ruke. Za to vrijeme oluja oko kuće se pojačava. Tetka Nadira uzima svijeću i spaljuje niti kojima je Hudam vezan. Uz svaku nit koja puca čuje se jauk ili bijesan urlik oko kuće.

Hudam je slobodan. Oluja se smiruje. Tetka otvara vrata i smije se.

Čujem muziku i prepoznajem je. Vidim plesače i plesačice. Vidim svoju majku dok je bila djevojčica.

Vidim i sebe.

Kasnije sam, kao urednik, čitao pažljivo priču Šemsudina Sarajlića i pokušavao u njoj prepoznati sve ono što je postalo dio moje porodične povijesti. Ništa u njoj nije pomagalo. Ništa osim svijesti o posebnom biću čije su moći daleko iznad ljudskih. Drukčiji je Hudam u Sarajlićevoj priči, nego u predaji moje porodice.

Što se tiče kompozitora, dugo ga nisam vidio. Nisam siguran je li nešto komponirao. Hudama sigurno nije.

 

 

 

 

PROČITAJTE I...

Pijemo vodu, razgovaramo, teško, mučno, usiljeno, on, pak, tek da nešto kaže, pita pišem li za tamo neke novine, čuo je, veli, od nekog da pišem za tamo neke novine; velim da je dobro čuo i da zaista pišem za tamo neke novine, potom ustajem, zahvaljujem mu se na toplom dočeku i gostoprimstvu, pa, kao šaleći se, širim ruke, smijem se, i pozivam ga da mi kao novopečeni djed padne na grudi junačke. Zbunjeno me gleda, privijam ga u zagrljaj, snažno stiskam i šapućem na uho: “Slušaj, bilmezu...”

Sve u svemu, govoriš ono što jesi. Sebe govoriš. Pojedine riječi u svemu tome imaju dramatičnu ulogu. Najednom se pojavi nova riječ, došla odnekud sa svjetskih sastanaka koji su uvijek sudbinski. Jedno je poznato javno lice svake godine unosilo u svoj rječnik nepoznatu novu stranu riječ i uporno je ponavljalo sve dok svima ne bi postalo jasno da je u njoj skrivena obična riječ

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!