Hrvatski generali Stipetić i Tus podržavali su BiH, ali je 1993. pobijedila Šuškova struja

Jačanjem struje na čijem je čelu bio Šušak, njenom dominacijom i postavljenjem ljudi oko Tuđmana, došlo je do tog antibosanskog stava u hrvatskoj politici i podrške struji Mate Bobana. Ta je struja bila ekstremistička. Ja sam bio lociran u Travniku i osjetio sam na terenu te promjene, sve do kulminacije sukoba. Radikalizacija hrvatske politike bila je postepena, sve dok nije dovela do otvorenog sukoba”

General Fikret Ćuskić bio je ratni komandant 17. viteške krajiške brigade i zamjenik komandanta Sedmog korpusa Armije RBiH. Međutim, s generalom smo razgovarali povodom medijske buke koja je dignuta u Hrvatskoj nakon presude “šestorci” u Hagu. Naime, po mnogočemu u odbrani BiH od agresije zaslužni general Ćuskić ima gotovo filmski ratni put. Godine 1991. nalazi se u bivšoj JNA kao zapovjednik mehanizovanog bataljona u 32. mehanizovanoj brigadi u Varaždinu, koji je slovio za najjači bataljon u zagrebačkom vojištu. 16. septembra 1991. godine napušta JNA, a već 1. decembra pristupa Hrvatskoj vojsci te od 10. januara 1992. godine potpisuje ugovor i postaje djelatni časnik Hrvatske vojske, kao zapovjednik oklopno-mehanizovane bojne u garnizonu Varaždin. Zatim okuplja borce i iz Hrvatske kreće braniti BiH od agresije. Kao sudionik mnogih događaja u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, zamolili smo ga da nam prenese svoja neposredna saznanja o dvojakom karakteru hrvatske politike prema BiH

 

STAV: Koje su Vaše opservacije koje se tiču odnosa Hrvatske prema BiH tokom ratnih devedesetih?

ĆUSKIĆ: Mogu čista obraza donositi prosudbe i svjedočiti o nekim događajima iz tog perioda. Mogu svjedočiti da je Hrvatska u jednom periodu dala veliki, ogroman doprinos Bosni i Hercegovini, od međunarodnog priznanja, prihvata velikog broja izbjeglica, pomaganja u organizaciji i formiranju vojnih jedinica na teritoriju Hrvatske, jer sam i ja došao u Bosnu na osnovu odobrenja Stožera Hrvatske vojske. Tada mi je data na raspolaganje vojarna u Klani, gdje sam formirao dobru jedinicu, izveo trening i obuku. Bio je to period maksimalne i korektne podrške Bosni i Hercegovini u borbi protiv agresora. Međutim, to je bilo to. U jesen 1992. godine, padom Jajca, počinje nova politika prema Bosni i Hercegovini. Tada se i situacija na terenu mijenja. Presječeni su putevi evakuacije ka srednjoj Bosni, nije bilo prolaska oružja i ljudi, ljudi su u Hercegovini premlaćivani…

STAV: Jeste li imali nekih informacija da će se to desiti?

ĆUSKIĆ: Mnogo nas je živjelo izvan Bosne i krenuli smo braniti svoju državu. Do oktobra smo regularno putovali, bez problema, a poslije oktobra počinje skidanje na punktovima u Hercegovini i ispitivanje. Naprosto te skinu i prebiju na mrtvo ime. Naše su kamione počeli pljačkati i oduzimati robu. Ja sam u jedinici imao 27 Hrvata i oni su isto prolazili. Imao sam multietničku jedinicu. Uz 27 Hrvata, tu je bilo 280 Bošnjaka. Uglavnom se tu radilo o Hrvatima iz Bosanske krajine. Oni su i tokom sukoba s HVO-om ostali u 17. viteškoj krajiškoj brigadi. Međutim, želim govoriti o promjeni te politike. Kao tadašnji pripadnik Hrvatske vojske, osjetio sam promjenu u politici i svjedočio jačanje te hercegovačke struje, uspinjanje Gojka Šuška. Da budem iskren, general Petar Stipetić i general Anton Tus podržavali su Bosnu i Hercegovinu, kao i niz drugih hrvatskih časnika. I dan danas je podržavaju.

STAV: Nije li general Tus, kao prvi načelnik Stožera Oružanih snaga RH, upravo zbog toga oštro negodovao kod Tuđmana?

ĆUSKIĆ: Tako je! Jačanjem struje na čijem je čelu bio Šušak, njenom dominacijom i postavljenjem ljudi oko Tuđmana, došlo je do tog antibosanskog stava u hrvatskoj politici i podrške struji Mate Bobana. Ta je struja bila ekstremistička. Ja sam bio lociran u Travniku i osjetio sam na terenu te promjene, sve do kulminacije sukoba. Radikalizacija hrvatske politike bila je postepena, sve dok nije dovela do otvorenog sukoba. Oni su željeli staviti šapu na provincije koje su bile proglašene hrvatskim po Vance-Owenovom planu. Pokušali su na tom području da Armiju RBiH stave pod svoju kontrolu, što im nije uspjelo, i došlo je do sukoba. Tih devet mjeseci sukoba, po svim parametrima, jeste agresija na Bosnu i Hercegovinu od strane Hrvatske i HVO-a.

STAV: Praljak navodi da se u Travniku tada nalazio veliki broj mudžahedina. Je li to tačno?

ĆUSKIĆ: Veliki broj? Tvrdim da u cijeloj Bosni i Hercegovini nije bilo više od 300 mudžahedina, ali je činjenica da su neki od njih došli u sela pored Travnika. Dakle, činjenica je da ih je bilo, ali je isto tako činjenica da smo i mi bili u sukobu s njima, da smo se sve vrijeme borili da očuvamo red. Bilo ih jeste, ali nisu bili dominantni u našoj vojsci, niti su utjecali na tok rata i našu politiku.

STAV: Jeste li imali kontakte s Praljkom?

ĆUSKIĆ: Jesam. Nakon pada Jajca, sjedili smo skupa na “Plavoj vodi” u Travniku. To je bio prvi i posljednji put da smo se vidjeli.

STAV: Je li moguće ono što tvrdi hrvatska politika preko svojih medija, da on nije odgovoran za zločine, da je ustvari bio odgovoran Tuta?

ĆUSKIĆ: Ne, ne, ne i ne! Pazite, Tuta je jedan zločinac, kriminalac i on ima svoju direktnu, neposrednu odgovornost. Međutim, Praljak ima komandnu odgovornost jer je bio na čelu vojske koja je činila zločine. Šta je preduzeo da se oni spriječe? Kako su sankcionirani zločinci? A imao je saznanja o zločinima. Ja o njemu ne mogu govoriti kao čovjeku, ali mogu kao o oficiru. U jednu ruku respektujem njegovu hrabrost i ono što je uradio za Sunju. Znam to iz Hrvatske vojske. Međutim, činjenica je da su se desili strašni zločini nad bošnjačkim civilima u Bosni i Hercegovini dok je Praljak bio na čelu Glavnog stožera HVO-a. On ništa nije preduzeo da neko odgovara za te zločine.

STAV: Da bi ublažila ovu presudu, Hrvatska ističe da su zbrinjavali izbjeglice, ali prešućuju veliki broj Bošnjaka koji su poginuli braneći Hrvatsku kao pripadnici HV-a. Kako gledate na to?

ĆUSKIĆ: Ništa ne može opravdati zločin i umanjiti njegovu veličinu. Zločin je zločin. Međunarodni sud je obrazložio svoju presudu na stotinama stranica. Hrvatska, kao članica EU, kao civilizirana zemlja, mora shvatiti da se njen državni vrh ponaša sramotno minimizirajući zločine. Svjetska štampa već piše o Plenkoviću kao jedinom premijeru koji podržava ratne zločince. Naravno, bio je ogroman broj izbjeglica, bilo je tu pomoći. Nemjerljiva je uloga Hrvatske u pomoći 5. korpusu kroz zračni most, kroz vodiče Hrvatske vojske koji su proveli 1.380 naoružanih Bošnjaka u Bosansku krajinu 1992. godine, preko 20 miliona metaka ubačeno je s Plesa na Ćoralić… I za to se trebamo zahvaliti. Ali to ne anulira zločine za koje su odgovorni neki hrvatski političari i vojni dužnosnici. Zločini se moraju utvrditi i ništa ih ne može anulirati. Pitao bih one hrvatske dužnosnike koji negiraju kompetenciju Haškog suda zbog čega nisu dovodili u pitanje mjerodavnost Haga onda kada je oslobođen Gotovina?

Eto, išao sam jednom na ljetovanje u Makarsku i negdje prije 17 sati vraćam se s plaže, žena pravi kahvu, a na HRT‑u ide emisija Kalendar. Gledamo emisiju i slušamo kako voditelj govori da je “na današnji dan kod Rijeke formirana 7. brigada Armije Bosne i Hercegovine, što je dokaz da je Republika Hrvatska pomagala Bosnu i Hercegovinu”. I to je stvarno tako. Ali, to je jedna faza. Ta je pomoć od strane Hrvatske jedno vrijeme bila ogromna, ali se hrvatska politika u međuvremenu okrenula u drugom smjeru. Bio je rat, bila je agresija, bilo je presijecanje svih kanala, čak i prema 5. korpusu, da bi se sklapanjem Vašingtonskog sporazuma ti odnosi između Bosne i Hercegovine i Hrvatske normalizirali. Mislim da je već Kupres bio velika prekretnica, gdje je Hrvatska vojska ratovala s nama na istoj strani. Od tada do kraja rata bili smo saveznici.

STAV: Kako opisujete odnose Bošnjaka i Hrvata 1991, a kako 1993. godine?

ĆUSKIĆ: Moja je porodica živjela u Varaždinu. Moje dvoje djece je tu išlo u osnovnu školu. U početku smo doživjeli potpunu podršku i raširene ruke. Ali, moja porodica, porodica časnika Hrvatske vojske koji je branio Hrvatsku kad je bila napadnuta, protjerana je iz Varaždina 1993. godine. Ja i danas nemam snage da odem u taj Varaždin, koji je prelijep grad.

STAV: Šta se dešava krajem rata kada se Bošnjaci i Hrvati ponovo udružuju?

ĆUSKIĆ: Olakšanje se osjetilo već 1994. godine. Ja se često pitam kako bi izgledao rat u Bosni i Hercegovini da nije bilo sukoba s HVO-om. Sigurno bi bilo manje žrtava, vjerovatno bismo četnike potpuno porazili i imali bismo danas drugačiji politički ustroj Bosne i Hercegovine. Mi smo na Kupresu postali saveznici i oslobodili strateški prijevoj koji nas vodi na Split. Na Kupresu je bilo nepovjerenja između nas i njih, ali se poslije toga išlo zajedno, do završnih operacija u Bosanskoj krajini. Pokazali smo šta možemo kad smo zajedno. Da nije bilo ultimatuma iz međunarodne zajednice, mi bismo oslobodili i Banju Luku i Prijedor.

STAV: Vaš ratni put počinje na Igmanu. Kada gledamo neke dokumentarne filmove o Igmanu, možemo donijeti i pogrešne zaključke, zar ne?

ĆUSKIĆ: Na Igman dolazim 8. jula 1992. godine kao zapovjednik 7. brigade Armije RBiH, opremljene i istrenirane u Republici Hrvatskoj, kod Rijeke. Sa sobom sam dovezao haubicu 155, koja je ostala na Igmanu, a mi smo kao pješadija produžili ka Grepku. Zadatak naše jedinice bio je da zajedno s drugim jedinicama s Grepka probijemo kopneni koridor ka Goraždu, što smo uspješno uradili. Onda smo se uključili u operacije koje je vodila taktička grupa “Igman” u oslobađanju Trnova. Moja jedinica je oslobađala Vrbovik i Vis, te učestvovala u oslobađanju prijevoja Rogoj prema Foči. Na igmanskom polju vidio sam masu naroda prognanih iz Hercegovine i istočne Bosne. Moja je jedinica zaista bila vrhunski opremljena i, nakon naših prvih udara, četnici su mislili da intervenira NATO. I danas smatram da je Igman bio jedna velika propuštena šansa 1992. godine, jer tad još uvijek nisu bile stabilne linije VRS‑a. Tad su se mogla napraviti čuda kao što smo mi probili koridor prema Goraždu bez ijednog poginulog vojnika.

STAV: Kako objašnjavate da ljudi s veoma sumnjivom prošlošću u nekim medijima bivaju predstavljeni kao ratni heroji, a istinski heroji bivaju predstavljeni kao izdajnici?

ĆUSKIĆ: Koliko je god Bosna bila čudo u ratu, tako je čudo i u miru. Imamo heroje koji su ratovali tri mjeseca, a tri godine ih nije bilo u Bosni. Ja imam jednu tezu koja se pokazala kao dobar test za sve te heroje. Radi se o tome da li su oni, ti koji su unovčili svoje “herojstvo”, spremni doći među svoje ljude? Tu vidite ko je zaista heroj, a ko se samo tako predstavlja. Zbog tih koji od sebe prave heroje čestiti borci ne mogu doći do onog što im pripada.

STAV: Šta borci misle kada kažu: “Mi se za ovo nismo borili!”

ĆUSKIĆ: Mislim da ti pošteni borci najčešće misle da se nisu borili za ovakvo stanje u našem društvu. Ova je tranzicija brutalna. I predugo traje. Kad ja kao general nemam socijalnu sigurnost i tri puta doživljavam smanjivanje svoje penzije, onda samo mogu zamisliti kako se osjeća borac koji nije ostvario nikakva prava. A mislio je, ispravno, da ta država o njemu treba voditi brigu, na način da mu osigura posao. Pa da su borci zaposleni u državna i javna preduzeća, bio bi riješen problem boračke populacije. Ali, ta su mjesta izgleda predviđena za članove porodice onih koji su imali dovoljno slobodnog vremena da prave planove o tajkunizaciji dok su borci ratovali. I najgore od svega jeste to što se takvi predstavljaju kao patrioti, a oni koji su iznijeli teret devedesetih bivaju diskreditirani.

PROČITAJTE I...

Narod Bosanske krajine ne smije ostaviti prostora historiji da proizvoljno tumači povode i uzroke agresije, te opseg, efekte i ratne domete 5. korpusa. Stoga su činjenice istaknute u monografiji nepobitna istina kojom želimo staviti tačku na i, poručio je Malkoč

Taj hram spominje turski popis iz 1548. godine u nahiji Jasenici. Ne spominje je sumarni popis iz 1533. godine pa je morala nastati između tih dvaju popisa, a za vrijeme turskog gospodstva. Izgrađen je na ničijoj zemlji, na visoravni koja dominira područjem tadašnjih i sadašnjih naselja iz njene okoline, ondje gdje danas skoro da ne vodi ni jedan put, između pravoslavnih sela Potpeć i Jasenica, katoličkog sela Straža i muslimanskih sela Podorašje i Zahirovići

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!