Hrvatska plaća milionski dug Vrhbosanske nadbiskupije

Vlada hrvatskog premijera Andreja Plenkovića odlučila je preuzeti milionski dug Vrhbosanske nadbiskupije prema Hrvatskoj banci za obnovu i razvitak za kredit koji HBOR nije smio odobriti, i to na nekretnini u Dubrovniku koju je država Nadbiskupiji prepisala. Ovakva odluka Vlade Hrvatske višestruko je problematična

Sve je počelo prije dvadesetak dana, kada je zagrebački Centar za mirovne studije reagirao na jednu od odluka Vlade Republike Hrvatske sa sjednice održane 13. decembra. Naime, na toj je sjednici Vlada premijera Andreja Plenkovića odlučila preuzeti dug Vrhbosanske nadbiskupije prema Hrvatskoj banci za obnovu i razvitak (HBOR), za kredit koji HBOR nije smio odobriti, i to na nekretnini koju je država Nadbiskupiji prepisala. Iz Centra je u javnost odaslano otvoreno pismo u kojem stoji kako je ovakva odluka Vlade Hrvatske višestruko problematična.

“Nije samo preuzimanje duga, čija glavnica iznosi 3.057.692,81, uvećano za kamatu po stopi od 5,5% godišnje od dana sklapanja ugovora o kreditu 2007. godine, problematično. Naime, 2007. g. Vrhbosanska nadbiskupija dobila je kredit od HBOR-a u iznosu od 3.559.547,08 EUR i kao osiguranje za kredit stavila hipoteku na vrt, vinograd i zgradu upisanu kod Općinskog suda u Dubrovniku (zemljišnoknjižni odjel Dubrovnik, katastarska općina Gruž). Nakon toga, 2010. godine, Vrhbosanska nadbiskupija i HBOR sklapaju Dodatak prvotnom ugovoru i upisuju na istoj nekretnini još jednu hipoteku u iznosu od 4.509.934,39 EUR”, piše u pismu Centra.

U njemu dalje stoji i ovo: “Odluka Vlade navodi da će za povrat tog duga Vrhbosanska nadbiskupija prodati HBOR-u navedenu nekretninu za vrijednost od 1.088.350,00 EUR, čime će glavnica duga biti smanjena na 1.969,342 eura, plus kamate, a taj iznos će HBOR-u vratiti ni manje ni više nego Vlada RH, odnosno građani Republike Hrvatske. U ovoj odluci, o preuzimanju duga ima nekoliko izuzetno suspektnih radnji Vlade i HBOR-a spram Vrhbosanske nadbiskupije.” Na kraju pisma Centar za mirovne studije postavio je nekoliko otvorenih pitanja Vladi i HBOR-u.

“Vrhbosanska nadbiskupija je navedenu nekretninu u Dubrovniku stekla krajem 2007., dakle u vrijeme podizanja kredita, i to tako da je ta nekretnina iz društvenog vlasništva prepisana u vlasništvo Vrhbosanske nadbiskupije, a ne na temelju kupoprodajnog ugovora nego odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koja reguliraju pretvorbu društvenog vlasništva. Dakle, Vrhbosanskoj nadbiskupiji iz društvenog vlasništva je dana nekretnina koja je pretvorbom trebala postati nekretnina u vlasništvu Grada Dubrovnika ili Republike Hrvatske, potom je na temelju te nekretnine (koju nije platila, otkupila, niti išta slično) dobila dva kredita od HBOR-a –  a sada, kada kredit nije uspjela vratiti, zemljište ‘prodaje’ HBOR-u, a ostatak duga će platiti građani RH”, jedno je od pitanja iz pisma na čijem krahu stoji i ovo: “Ako Vlada tako velikodušno plaća dugovanja crkvenim organizacijama iz drugih zemalja, hoće li i svojim građanima omogućiti da izbjegnu ovrhu prodajom nekretnine izravno vjerovniku, čime bi se izbjegla dražba na kojoj se nekretnine građana prodaju i za 50% procijenjene tržišne vrijednosti, i hoće li im omogućiti otplatu razlike u dugovanju? Temeljem čega je Vlada odlučila baš ovom subjektu platiti dug prema HBOR‑u, a drugima nije?”

Tragom odluke Vlade i pisma koje je uslijedilo nakon nje krenulo je tek nekoliko hrvatskih medija. Dublje u temu ušao je fact checking portal Faktograf, projekt hrvatskog udruženja novinara i organizacije GONG, koji je krajem prošle sedmice objavio iscrpan članak o kreditu Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Redovi koji slijede su objavljeni u tom članku.

“Čim postavite takvo pitanje, meni je jasno što želite. Naprosto, vaše namjere su očigledne!” Ovo je nervozna reakcija bivšeg predsjednika NO HBOR Ivana Šukera (HDZ) nakon što smo mu postavili prvo u nizu pitanja otvorenih kada su Banski dvori odlučili da će hrvatski porezni obveznici platiti dug Vrhbosanske nadbiskupije prema HBOR-u, kao što su ga, uostalom, plaćali i do sada.

To prvo pitanje glasi: Kako je uopće moguće da razvojna banka finansira vjersku zajednicu u susjednoj državi, odnosno, kako se takav kredit, od 4,5 miliona eura, za izgradnju svećeničkog doma uklapa u ulogu banke propisanu Zakonom o HBOR-u? Pritom, hipoteka na zgradu u Dubrovniku u vlasništvu Vrhbosanske nadbiskupije ne pokriva ni četvrtinu njegove vrijednosti, već je osiguranje “teško” samo 1.088.350,00 eura.

Drugo važno pitanje jeste zašto porezni obveznici uopće preuzimaju takav dug, i to dva preostala miliona eura, što je skoro polovica kredita. Treće pitanje jeste ko je zaradio 4,5 miliona eura.

A četvrto: zašto su se do sada, u tri navrata, rate ovog kredita vraćale iz proračunskih zaliha ako Zakon o proračunu lijepo u svom 56. članku kaže da se zalihe troše za “nepredviđene namjene” pa se precizira da su to rashodi nastali kao posljedica elementarnih nepogoda, epidemija, ekoloških nesreća ili izvanrednih događaja i ostalih nepredvidivih nesreća ili druge nepredviđene rashode. Čak se strogo zabranjuje njeno korištenje za pozajmljivanje. Doduše, ne piše izrijekom da se ne mogu koristiti za vraćanje tuđe pozajmice, no i bez toga se Vlada toliko razmahala da se to može pravdati samo nacionalnim interesom, što je i učinila: ako neko s otplatama kredita kasni konzistentno godinama, u milionskim iznosima, onda se teško može reći da se radi o nečemu nepredvidivom, a kamoli nesreći, epidemiji ili havariji opasnoj za stanovništvo.

Podsjetimo, prvi je reagirao Centar za mirovne studije, podsjećajući Vladu da su brojni građani u RH, kada više nisu mogli servisirati vlastite dugove, završili pod ovrhama i na ulici.

Žestoko im je uzvratio vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić, kazavši da se “ne radi ni o kakvom oprostu (duga) nego jednostavno o davanju naše imovine pod taj dug koji imamo, a sve ostalo – to je kampanja iz Hrvatske, koja inače prema nama često puta negativno pristupa bez da cjelovitu istinu sazna”. Namjerno ili nenamjerno, nije se osvrnuo na cjeloviti iznos preostalog kredita, jer sve ostalo, nakon što se proda zgrada Nadbiskupije s vrtom u Dubrovniku, plaćaju porezni obveznici Hrvatske. Otprilike je u isto vrijeme i premijer Plenković odluku objasnio strateškim interesom “potpore hrvatskom narodu u BiH”.

No, cjelovita je istina da je taj “hrvatski narod u BiH” krajnje malobrojan: radi se o dvadesetak svećenika koji će svoje umirovljeničke dane provoditi u domu vrijednom šest miliona eura, koji se prostire na 6.000 četvornih metara. Sadrži samo 24 apartmana od 50-ak “kvadrata” uz prostore za molitvu i rekreaciju, pod nadzorom medicinskog osoblja. Da se radi o komfornom i kvalitetno građenom prostoru, potvrdio je i Fabijan Stanušić, voditelj gradnje svećeničkog doma. Kredit se trebao otplaćivati uz pomoć 90 garažnih mjesta, koja od 0 do 24 koštaju dvije marke po satu ili manje uz popust na dnevnu, mjesečnu ili godišnju kartu. Tu su i četiri poslovna prostora površine 50 m2 te jedinstven višenamjenski prostor od 350 m2. Ipak, obrtaj nije bio dovoljan, pa su rate kredita u više navrata padale na teret proračunskih zaliha, kako u vrijeme SDP-ovog ministra Borisa Lalovca, tako i u vrijeme Zdravka Marića, da bi na kraju Plenković jednim i posljednjim udarcem pera otpustio sva dugovanja Vrhbosanskoj nadbiskupiji.

 “Po dospijeću prve rata predmetnog kredita u 2014. godini, Vrhbosanska nadbiskupija nije bila u mogućnosti podmiriti predmetnu ratu te je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić zamolbom zatražio pomoć od Državnog ureda za Hrvate izvan RH. Zamolbe za pomoć pri plaćanju rata kredita HBOR-u upućene su i u 2015. i 2016. godini. Slijedom toga je Vlada u 2014., 2015. i 2016. godini rješenjem odobrila sredstva Vrhbosanskoj nadbiskupiji na teret Proračunske zalihe Državnog proračuna. Na teret Proračunske zalihe Državnog proračuna Republike Hrvatske u 2014. godini isplaćeno je 3.256.032,75 kuna za podmirenje prve rate kredite, u 2015. godini 2.916.549,70 kuna za podmirenje druge rate kredita te za podmirenje treće rate kredita u 2016. godini isplaćeno je 2.884.936,98 kuna”, pobrojala je Vlada u odgovoru na naš upit. Ukupno je, dakle, na otplatu kredita crkve u BiH iz državnog proračuna u te tri godine otišlo 9.057.519,43 kune. Da bi Vlada RH sad preuzela i ostatak duga Vrhbosanske nadbiskupije prema HBOR-u, koji iznosi 1.969.342,81 eura (plus kamate).

Banski dvori na pitanje o razlozima preuzimanja duga navode da polaze od ustavne obveze RH prema hrvatskom narodu u drugim državama definirane člankom 10. Ustava Republike Hrvatske, koja je “čvrsto opredjeljenje Vlade”. Sukladno tome, ona vodi sustavnu brigu za osiguranje opstojnosti i položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini i “poduzimanje odgovarajućih mjera iz svog djelokruga za ostvarivanje tog strateškog cilja”. Odluka o preuzimanju duga pala je nakon što je Vlada uzela u obzir činjenicu da Nadbiskupija ne može podmirivati obveze po gore navedenom kreditu, a “imajući u vidu općepoznatu okolnost da je Katolička crkva u Bosni i Hercegovini već stoljećima prenositelj hrvatske kulture i identiteta”.

“Jačanje svih veza s Hrvatima u BiH, kao i potpora njihovoj opstojnosti u BiH i osiguranje njihove pune jednakopravnosti ustavna je obveza i strateški interes RH”, potcrtavaju u odgovoru. Na sličnom je tragu bio i Ivan Šuker kada smo ga upitali kako se taj kredit uklopio u ulogu HBOR-a.

“Netko bi progovorio da nešto nije u redu. Temeljem papira, nakon što su nadležne službe HBOR‑a obradile zahtjev za kredit, donesena odluka Nadzornog odbora”, kazao je Šuker. Što se tiče neplaćanja rata kredita, Šuker u odbranu Vrhbosanske nadbiskupije navodi da je sagradila garažu, koja je trebala finansirati vraćanje kredita, a naglasio je i da se “HBOR ne financira iz proračuna”. Podsjetimo, jedini vlasnik HBOR-a je država, a temeljni kapital utvrđen je Zakonom u visini od 7 milijardi kuna, čiju dinamiku uplate iz Državnog proračuna određuje Vlada.

Šuker se nije sjetio po kojem je programu finansirana Vrhbosanska nadbiskupija, budući da je to događaj star 10 godina, no Vlada i HBOR jesu: Kredit kupcu, koji je, kako navodi HBOR, “standardan način poticanja domaćeg izvoza” jer povećava konkurentnost domaćih izvoznika i omogućuje hrvatskim tvrtkama dobivanje poslova u inozemstvu “bez znatnijeg angažiranja vlastitog kapitala ili kreditnih sredstava”.

“[B]anka, u ovom slučaju HBOR, odobri kredit stranom kupcu za kupnju hrvatskih roba ili usluga. Sredstva kredita isplaćuju se direktno izvozniku sukladno izvoznom ugovoru, a inozemni kupac otplaćuje kredit sukladno uvjetima definiranim u Ugovoru o kreditu”, pojašnjavaju sam program, a zatim i konkretan kredit odobren Vrhbosanskoj nadbiskupiji.

“Podnositelj zahtjeva za odobrenje kredita prema HBOR-u bio je hrvatski izvoznik, sukladno programu kreditiranja, koji je sklopio građevinski ugovor o izvođenju radova na izgradnji svećeničkog doma u Sarajevu s Vrhbosanskom nadbiskupijom”, objašnjava HBOR u odgovoru na upit Faktografa.

Spomenuti izvoznik roba i usluga, i to u zemlju poznatu po jeftinoj radnoj snazi, naročito u građevinskom sektoru, jeste “Stipić Grupa”. Premda HBOR i Vlada ne spominju dotičnu tvrtku, u zahvali prilikom otvaranja svećeničkog doma sjetio ih se nadbiskup Puljić. Zahvalio se “izvođaču radova, poduzeću ‘Stipić’ d.o.o. iz Zagreba'” (iako se zapravo radi o firmi “Stipić Grupa” d.o.o.), ali i neizostavnim podizvođačima, u ovom slučaju magnatu “Ans-Drive” iz Sarajeva te nadzornom poduzeću “Fabing” d.o.o. iz Sarajeva, “kao i vrhbosanskom svećeniku vlč. Ivanu Tolju, koji je pratio cijeli tijek gradnje”. Radi se o utjecajnom kleriku u hrvatskom izdavaštvu, moćniku hrvatske franšize austrijske kuće “Styria”, koja izdaje najtiražniji dnevnik u RH 24sata te Večernji list.

U međuvremenu je “Stipić Grupa”, nakon akumulacije duga od skoro 600 miliona kuna, zapala u probleme: pokrenuta je najprije predstečajna nagodba, koja je zaustavljena kad su u ovoj firmi krenule istrage oko malverzacija. Prije toga je “Stipić Grupa” kupila zgradu Zagrebačke banke kod “Importannea”, u sklopu Projekta “Paromlinska”, vrijednog čak 120 miliona kuna. Tada su mediji izvijestili da će se dug namiriti prodajom nekretnina i udjela grupe u nekoliko projekata u Zagrebu.

Repovi građevinskog booma iz “zlatnog doba” Ive Sanadera, a koji su eksplodirali u godinama krize, očigledno se još uvijek vuku po Hrvatskoj, pa čak i preko njenih granica. Obećavana obnova i razvitak pretvorila se u niz megalomanskih i neisplativih projekata, s uvijek istim herojima u glavnoj ulozi. Problem je opet u privatizaciji profita i socijalizaciji rizika, jer – bez obzira na mogući strateški interes smještaja 24 svećenika u domu u Sarajevu – milionski dugovi padaju na teret državnog proračuna i poreznih obveznika, izravno, kroz proračunske zalihe, ili kroz veliku sanaciju zvanu predstečajna nagodba.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Odlučili smo da kupimo jedno magare. To nam je bilo isplativije nego da kupujemo mlijeko sinu. Dijete, koje su gotovo dva mjeseca bezuspješno liječili u bolnici, uspjelo je da se izliječi za šest dana magarećim mlijekom, kaže Alen Džindo. Zbog velikog interesiranja ljudi, supruga Meliha predložila mu je da se upuste u neizvjesni poduhvat uzgoja magaraca kako bi njihovim mlijekom pomogli i drugima

Sporo idući i razgledajući šta se na kojem štandu nudi, svijet se uglavnom gega i zastajkuje, zatim pipa robu kako bi procijenili kvalitet, zapitkuju, klimaju glavom nadvikujući se s trgovcem sa susjedne tezge i, u slučaju da su zainteresirani za kupovinu, vade novčanike i pazare. Ništa nije pretjerano skupo. Ono što je danas poznato kao trodnevno narodno veselje tokom kojeg se prodaju deseci tona halve, grožđa i pečenja počelo je kao pijačni dan prije više od 157 godina

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!