Hrvatska nije spasila BiH, štaviše, Tuđman je bio u savezu s Miloševićem

Sumnja se da je “Oluja” bila zajednički plan Tuđmana i Miloševića, čime je Milošević slabim vojnim otporom udovoljio ambiciji Tuđmana da zauvijek nestanu Srbi u Hrvatskoj i na prostorima BiH pod kontrolom HVO-a, kao što je Tuđman pokretanjem HV-a (HVO-a) u oružane sukobe s Armijom RBiH udovoljio ambiciji Miloševića da Hrvati i Bošnjaci zauvijek nestanu na dijelu BiH koji bi, po planu Tuđmana i Miloševića za podjelu po “sredini” teritorije BiH, pripao Srbiji

Piše: Fikret MUSLIMOVIĆ

Po rezultatima “Oluje”, Hrvatska je “prinudila” srbijanske snage da napuste Hrvatsku pa su vojni resursi srbijanskog agresora u BiH ojačani dolaskom iz Hrvatske protjerane paravojske tzv. Republike Srpske Krajine. “Oluja” je omogućila da snage odbrane BiH dobiju operativni spoj s HV-om i od Franje Tuđmana kontrolirani izlaz na Zapad, dakle nesiguran, ali su i agresorske snage u BiH dobile ojačanja koja su, nakon konsolidacije i integriranja u paravojsku tzv. Republike Srpske, učestvovala u direktnim borbama na frontu protiv snaga odbrane BiH. U takvim okolnostima, za snage odbrane RBiH dodatno je povećan značaj diplomatskog i vojnog utjecaja međunarodne zajednice, što, također, politička, medijska i akademska elita Hrvatske nipodaštava s ciljem da uveliča ratnu ulogu Hrvatske i njene vojske.

SRPSKA SPOZNAJA O MILOŠEVIĆEVOJ IZDAJI MOŽE UBRZATI KATARZU SRPSKOG NARODA

Srbijanska agresija na Hrvatsku i srbijanska agresija na Bosnu i Hercegovinu nisu dvije odvojene agresije. To je jedinstvena, jedna oružana agresija, u vojnom smislu planski vođena iz jednog generalštaba u Beogradu, tako da je glavnina vojnih snaga pod komandom srbijanskog Generalštaba angažirana u Bosni i Hercegovini. Faktor političkog odlučivanja o angažiranju srbijanskih vojnih efektiva u Hrvatskoj bio je isti kao i u BiH, dakle, predsjednik Srbije Slobodan Milošević. Ta okolnost trebala je biti osnova za čvrst savez Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U tom savezu trebalo je definirati model zajedničkog suprotstavljanja jedinstvenoj srbijanskoj oružanoj agresiji. No, u Tuđmanovoj ideologiji, politici i vojnoj praksi postojale su dvije srbijanske oružane agresije: jedna na BiH, jedna na Hrvatsku.

Implicite, takav Tuđmanov odnos podupirao je srbijansku propagandu da je i u Hrvatskoj i u BiH ustvari građanski rat, a ne srbijanska oružana agresija. Karakter hrvatskog vojnog angažiranja u BiH pod kontrolom Tuđmana poseban je problem, čije razumijevanje objašnjava razne sumnje o savezu Tuđmana i Miloševića, pa i sumnje zbog kojih je Tuđman proglasio da nastavak “Oluje” nije bio hrvatski nacionalni interes.

Na dostignutim borbenim linijama zaustavljanje “Oluje” i dalja “pasivna” vojna pozicija Hrvatske nije značila da će za Armiju RBiH biti sasvim riješen problem strategijskog okruženja jer je i dalje funkcionirao sporazum Tuđmana i Miloševića, što se pokazuje i nakon rata, aktuelno u obliku saveza Čovića i Dodika. Čak se sumnja da je “Oluja” bila zajednički plan Tuđmana i Miloševića, čime je Milošević slabim vojnim otporom udovoljio ambiciji Tuđmana da zauvijek nestanu Srbi u Hrvatskoj i na prostorima BiH pod kontrolom HVO-a, kao što je Tuđman, pokretanjem HV-a (HVO-a) u oružane sukobe s Armijom RBiH, udovoljio ambiciji Miloševića da Hrvati i Bošnjaci zauvijek nestanu na dijelu BiH koji bi, po planu Tuđmana i Miloševića za podjelu po “sredini” teritorije BiH, pripao Srbiji. To bi bio proces zaokruživanja etnički čiste Hrvatske i zaokruživanja etnički čiste Srbije. Odnosno, to je bio monstruozan, pakleni plan s katastrofalnim posljedicama i za Srbe, i za Hrvate, i za Bošnjake, i za sve ostale.

Milošević je Srbe prevario svojom propagandom da je Tuđmanov progon Srba iz Hrvatske isključivo prisilan i izvan Miloševićeve političke volje. Međutim, taj progon dogodio se kumulativno: (a) i Tuđmanovim nasiljem prema Srbima, i (b) Miloševićevom političkom voljom koja je ukalkulirana u njegov sporazum s Tuđmanom. Srpska spoznaja o toj Miloševićevoj izdaji može ubrzati katarzu srpskog naroda.

Da nije bilo sporazuma između Tuđmana i Miloševića nakon “Oluje”, Hrvatska bi u savezu s BiH upotrijebila svoju vojsku da zajedno s Armijom RBiH nastave vojne operacije, eksploatira postignute rezultate i da srbijansku vojsku, koja je tada bila u vrlo teškoj situaciji, goni na istok prema Srbiji, sve do istočnih granica BiH sa Srbijom. Tako bi nestala “Republika Srpska” u BiH kao što je do tada u Hrvatskoj bila već nestala “Republika Srpska Krajina”. U tom slučaju, pomoć Hrvatske odbrani Bosne i Hercegovine bila bi uvjerljiva, ali ni u tom slučaju ne bi bilo mjesta za kontinuirane tvrdnje hrvatskih visokih političkih dužnosnika o “velikoj pomoći” koju su osigurali za BiH.

HVO u BiH bio je dio Hrvatske vojske, pa su ratna iskustva sistema odbrane RBiH s HVO-om ustvari iskustva s Hrvatskom vojskom. Geostratešku, vojnu superiornost Hrvatske prema BiH Tuđman je obilato koristio za razne ucjene, a svaki slučaj popuštanja koristio je kao “argument” za propagiranje da Hrvatska pomaže snagama odbrane RBiH, a ne, što je dublje posmatrano, istina da ih ugrožava. Tako je i s rezultatima “Oluje”, o kojima se propagira da je Hrvatska (a) oslobodila Bihać, (b) stala na put srpskom agresoru u BiH, (c) osigurala uvjete da se dogodi Dejtonski sporazum i uspostavi mir, odnosno osigurala uvjete da Srbija pristane na mir i da prestane rat.

ZAGREBAČKA PROPAGANDA NEGIRA ULOGU MEĐUNARODNE ZAJEDNICE

Okončanjem “Oluje”, vojna situacija u BiH bitno se izmijenila. Tuđman je obznanio da hrvatski nacionalni interes nije da njegova vojska nastavi zajedničke operacije s Armijom RBiH. Da je rat nastavljen, to bi praktički značilo da će vojska tzv. Republike Srpske Krajine, nakon povlačenja iz Hrvatske, poduzeti aktivnosti da na teritoriji BiH konsolidira svoje redove i da se integrira u srpske snage koje su bile u direktnim borbama protiv Armije RBiH. To bi bilo ojačanje za srbijansku vojsku koja je izvodila borbene operacije protiv Armije RBiH. Po tom osnovu, da je rat nastavljen, pozicija sistema odbrane RBiH bila bi dodatno iskomplicirana s obzirom na Tuđmanov stav da nastavak zajedničke operacije s Armijom RBiH nije hrvatski nacionalni interes. Dakle, bez nastavka zajedničkih operacija HV-a (HVO-a) i Armije RBiH, posebno ako bi se snage HV-a (HVO-a) po sporazumu Tuđmana i Miloševića stavile u ulogu daljeg držanja u okruženju Armije RBiH, rezultati “Oluje” odrazili bi se negativno na stratešku poziciju snaga odbrane RBiH, a povećala bi se nužda za nastavkom vojne intervencije međunarodne zajednice.

U hrvatskoj propagandi uočava se negiranje uloge ne samo Armije RBiH već i uloge međunarodne zajednice u obustavljanju rata i postizanju Dejtonskog sporazuma. Prof. dr. Ivica Miškulin ističe da je Hrvatska putem operacije “Oluja” učinila ono što je trebala, a navodno nije učinila međunarodna zajednica. Odnosno, “doktor nauka” Miškulin, apstrahirajući Armiju RBiH i vojne potencijale međunarodne zajednice koji su tokom “Oluje” borbeno djelovali po položajima srbijanske vojske, spekulira i propagira da je Hrvatska spasila BiH. Po njegovom mišljenju, osim Hrvatske vojske, niko se nije borio protiv srbijanske agresije na Hrvatsku i BiH. Istina je drugačija. U regionalnim okvirima, niko osim Hrvatske na čelu s Tuđmanom nije bio u političkom i vojnom savezu sa Srbijom na čelu s Miloševićem. Dakle, ni međunarodna zajednica ni RBiH na čelu s Izetbegovićem nisu bili saveznik Miloševićevog režima. To je bila samo Hrvatska na čelu s Tuđmanom. Milošević je imao problem kako pred srpskim narodom prikriti da Tuđmanu omogućava progon Srba iz Hrvatske.

Od samog početka oružane agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu odnos Tuđmana i raznih elemenata njegovog režima prema snagama odbrane RBiH imao je karakter omalovažavanja i ponižavanja. Tuđman i njegovi sljedbenici kontinuirano su negirali doprinos bh. sistema odbrane u otporu srbijanskoj agresiji na RBiH i Hrvatsku. Čak se i za one poteze državnog i političkog vodstva RBiH koji su tokom 1990. i 1991. godine očito bili korisni za odbranu Hrvatske tumačilo da su izraz nespremnosti “muslimanskog rukovodstva” u BiH za borbu protiv srbijanske agresije. To je bio suptilan poziv narodu BiH, pa i Bošnjacima, da bude lojalan Tuđmanu, a da se distancira od podrške Izetbegoviću. U nastavku krize ta je suptilnost ogoljena ultimativnim pozivom da se jedinice Armije RBiH stave pod komandu HVO-a, odnosno pod komandu Tuđmana, što je bila kulminacija krize iz koje se ušlo u oružane sukobe između HVO-a (HV-a) i Armije RBiH kao legalne vojne sile međunarodno priznate države. Tuđman je zaratio protiv Armije RBiH jer nije prihvaćen njegov ultimatum da se jedinice Armije RBiH stave pod komandu HV-a (HVO-a), odnosno pod komandu Tuđmana. Tuđmanov ultimatum istovjetan je Miloševićevim ultimatumima na mnogim dijelovima ratišta u BiH, da se jedinice organizirane za odbranu od agresije na RBiH razoružaju i predaju srbijanskoj vojsci.

Težnje Izetbegovića da se prevaziđe predratna kriza, smiruje situacija i očuva mir Tuđmanova hrvatska propaganda tumačila je tendenciozno i zlonamjerno kao nespremnost za otpor srbijanskom agresoru. Po diktatu Tuđmana, tako se tumačilo čak i u slučaju Izetbegovićevog hrabrog poziva rezervistima da se ne odazivaju na mobilizaciju u jedinice JNA koje su s teritorije RBiH odlazile na ratište u Hrvatsku, što je bila pomoć Hrvatskoj koju Tuđmanov režim nije imao snage priznati, kao što hrvatska politika ni za vrijeme Tuđmana ni kasnije nije imala snage priznati da je Armija RBiH odlučujuće, bitno utjecala na odbranu i oslobađanje Hrvatske. Zbog tog poziva bh. rezervistima JNA, da ne idu u rat protiv Hrvatske, Izetbegović je bio izložen riziku hapšenja.

Također, Tuđmanova propaganda tendenciozno je tumačila i Izetbegovićeve utjecaje da se obustave oružane akcije JNA na prostoru Hercegovine, posebno prema selu Ravno. Ako se ide logikom zdravog razuma, teško je odgonetnuti šta je Tuđman u tim situacijama očekivao od Izetbegovića. Da li je Tuđman očekivao da Izetbegović podrži mobilizaciju rezervista u jedinice JNA koje odlaze na ratište u Hrvatsku, čime bi taj isti Tuđman imao argument za propagandu da je Izetbegović u savezu s Miloševićem prikrivajući tako svoj savez s njim? Da li je Tuđman očekivao da Izetbegović organizira paravojsku, pa u vezi oružanog napada na Ravno oružano napadne JNA, što bi prije međunarodnog priznanja RBiH bilo vrlo rizično davanje povoda da JNA krene u opću vojnu ofanzivu progona i pokolja, predstavljajući sve to kao da je Izetbegović izazvao sukobe?

Nažalost, iako se takva Tuđmanova očekivanja kose sa sve zdravim razumom, on je imao upravo takve težnje sračunate s ciljem kompromitacije Izetbegovića pred građanima RBiH, posebno pred Bošnjacima, što bi bio kraj političkim pretpostavkama za uspješnu odbranu RBiH. Da nije imao zle namjere prema BiH, Tuđman bi se normalno odnosio prema rukovodstvu RBiH na čelu s Izetbegovićem, pa bi u naprijed navedenim i drugim slučajevima kao lider Hrvatske podržao to bh. rukovodstvo umjesto da djeluje protiv njega. Da je ispunjavao Tuđmanova očekivanja, Izetbegović bi prokockao šansu međunarodnog priznanja RBiH.

 

PROČITAJTE I...

Bošnjaci su narod koji će i ovoga puta insistirati na pravdi, istinoljubivosti. To ne može ugoroziti tekovine ZAVNOBiH-a, može ih samo učvrstiti. Ali može dovesti u pitanje književnost koja kaže da je „Bosna zemlja mržnje, da je sve što je lijepo i progresivno ovdje stiglo nekim slučajem, da su ga donijeli tuđini jer naši ljudi nisu sposobni za takvo što“. Jer zločini su tek posljednji u nizu koraka koji vode do stratišta. Prvi korak potiče gotovo uvijek iz odnosa koji zajednica ima prema drugom i drugačijem.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!