Hrvatima sugerirana priprema mjera građanskog neposluha, bojkota, štrajkova i nenasilnog otpora

Tokom skupa u Neumu više je puta istaknuto, od brojnih govornika, da je Ustav BiH nametnut i, kao takav, nema legitimitet jer nije usvojen od zakonodavnih tijela BiH, nije objavljen u Službenom glasniku niti je preveden na službene jezike. To je, dakle, novi nivo, udaranje na ustavni poredak, a ujedno traženje da se vrate odredbe iz Ustava koje su izmijenili visoki predstavnici

Sve je isto, samo nje nema. Od znanstveno-stručnog skupa Hrvata kao nosioca evropskih vrijednosti u Neumu prošle godine do istog skupa ove godine gotovo se ništa nije promijenilo. Neum i dalje nema kvalitetnu cestu koja bi ga preko bh. teritorije povezivala s ostatkom zemlje, hrvatske zastave vihore se kao i prošle godine, a priča se o Bosni i Hercegovini “po mjeri Hrvata”. Za to vrijeme Hrvati odlaze iz BiH kao što su i do sada odlazili.

Za razliku od prošle godine, nije bilo nje, Kolinde Grabar-Kitarović, predsjednice Hrvatske, a nije bilo ni ministra vanjskih poslova Hrvatske. Na opće iznenađenje, nije bilo ni Miroslava Tuđmana. Zapravo, nije bilo nijednog relevantnog političkog predstavnika Hrvatske. Zašto? Ne možemo pouzdano tvrditi, ali da se naslutiti da je to ipak zbog teme i reakcija na prošlogodišnji skup. Naime, prošle je godine tema bila Hrvati u BiH – nosioci europskih vrijednosti, a ove godine Rješenje hrvatskog pitanja za europsku BiH. Nedavno je u Mostaru predsjednica Hrvatske, govoreći o izmjenama Izbornog zakona BiH, ipak kazala da je to unutrašnje pitanje BiH, pa je moguće da je odlučila da drži do svoje riječi. Nije to nemoguće. Ostaje tu samo jedna dilema: je li to odluka hrvatskog političkog vrha ili je ipak “prijateljska sugestija” iz Evropske unije.

No, kako god bilo, ne može se oteti utisku da je skup u Neumu bio “siromašniji” za “zvijezde” hrvatske politike. Jedini predstavnik političkog Zagreba bio je Tonino Picula, zastupnik u Evropskom parlamentu. Predsjednik HDZ-a Dragan Čović bio je pokrovitelj, a skup su organizirali Hrvatska akademija za znanost i umjetnost BiH, Rektorski zbor Republike Hrvatske, Sveučilište u Mostaru, Hrvatski narodni sabor BiH i Institut za društveno-politička istraživanja Mostar. Zanimljivo je to da tokom konferencije, kao jedno od “hrvatskih pitanja” u BiH, niko nije spomenuo odlazak Hrvata iz BiH. Potpuni muk, ali da su kojim slučajem priupitali Hrvate iz Posavine, šačicu koja je ostala, sigurno da bi taj muk prekinuli spominjanjem politike HDZ-a, koji priznaje samo Hrvate u Hercegovini, a oni u Republici Srpskoj i Posavini očito za njih ne postoje.

Ako je suditi prema izjavama Dragana Čovića, koji je ipak alfa i omega u Hrvata, sama konferencija u Neumu nema smisla, jer je tema Rješenje hrvatskog pitanja, a Čović tvrdi: “Ne postoji hrvatsko pitanje nego postoji pitanje BiH i njenog funkcioniranja, a unutar toga Hrvati kao jedan od tri ravnopravna, konstitutivna naroda kojima se treba osigurati legitimno predstavljanje.”

Govoreći na otvaranju konferencije, Čović je prokomentirao dio svog rada koji će biti objavljen u zborniku radova s ovog skupa, u kojem su razrađene četiri vrijednosti: integracijski proces, jednakopravnost, racionalnost i stabilnost. Objašnjavajući šta je mislio o racionalnosti, odnosno racionalnijem uređenju države, Čović kaže: “Moramo napraviti ustroj koji će biti mnogo racionalniji, učinkovitiji, u osnovi jeftiniji i funkcionalniji, a da, s druge strane, do kraja uvažimo elemente potrebne jednakopravnost tri konstitutivna naroda. Rješenja je bezbroj. Treba nam praktičan način, općeprihvatljiv, koji sugerira dalji razvoj BiH.”

NIGDJE NEMA ZEMLJE KAO BiH

On je uvjeren da je prošlogodišnja konferencija otvorila pitanje Izbornog zakona. “Za ovu izbornu godinu imamo dovoljno vremena, mjesec i po, da sve završimo. Političke volje još nema. Ali sam, s druge strane, veliki optimista da ćemo to uspjeti, kazao je Čović.

Ko je slušao početak uvodnog izlaganja Branka Katalinića, profesora na Sveučilištu u Beču, mogao je steći dojam da je Neum okićen zastavama Bosne i Hercegovine, a ne fotografijama Slobodana Praljka i natpisima “Heroj, a ne zločinac”. Profesr Katalinić kaže: “Nigdje nema ovakve zemlje. Imamo narod koji ima karakter i snagu, koju imaju samo rijetki narodi na svijetu. To je narod koji može ispričati vic na svoj račun i slatko se tome nasmijati, to mogu samo veliki narodi. BiH, unatoč tome što ima tako puno naroda, ona ima karakter u svakom tom čovjeku. Kada ode Bosanac i Hercegovac iz BiH, može otići u Ognjenu zemlju, ali BiH ne može otići iz njega. BiH u mnogim stvarima čini manje od jedan posto svega u Evropi, ali generira svega više od 1 posto – hoćete probleme, ima puno više od 1 posto, hoćete bilo koju stvar – imamo.”

Ali, Bosna i Hercegovina je, nastavlja Katalinić, rastrgana raznim silama, “jednom koja želi preko Ankare do Meke i Medine, drugom koja preko Beograda želi do Moskve, trećom koja preko Zagreba hoće do Vatikana, ona se istovremeno lijepi i razdvaja, to je naprosto fascinantna zemlja i zato trebate biti sretni da živite u njoj”. Mnogi su se nasmijali na posljednju konstataciju, dok je akademik Frano Ljubić nešto kasnije ustvrdio da je “Bosna i Hercegovina kao majka, rodite se tek kada izađete iz nje”.

“Iz perspektive kako ja vidim BiH, onda je to slika bosanskog lonca. Imamo jednog pobru koji miješa, drugi dodaje, treći koji nadgleda, uvijek se nešto kuha, nešto miješa, nešto događa, ali BiH nije ostavljena na miru, nego ima i onih koji sa strane dodaju tom loncu. Umjesto da nam međunarodna zajednica pošalje pravog pastira, koji će odgovorno voditi stado, ona nam je poslala doktora koji ima nekoliko ciljeva: pacijent ne smije ozdraviti – izgubit će posao, ne smije učiniti bilo što što bi promijenilo situaciju, tako BiH leži u krevetu polomljena. Situacija s tri konstitutivna naroda takva je da jedan želi otići, on ima svoj komad i šta ga briga, drugi govori: ‘Ovo je sve moje’, a treći kaže: ‘A, dečki, ajmo se dogovorit.’ Svi imaju istu želju, svi bi bili beskonačno sretni da se riješe ove druge dvojice. U ovoj situaciji nema nikoga ko je sretan i zahvalan ovom situacijom”, poručio je Katalinić.

Sramota je akademske zajednice BiH, kaže profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Ugo Vlaisavljević, da nije bila sposobna da misli političku stvarnost onako kako građani i politička zajednica od nje zahtijevaju. Činjenica je da se Hrvati i Bošnjaci u Federaciji BiH spore, ali o čemu? Vlaisavljević kaže da je to “spor o tome u čemu je spor”. Spor je u tome, objašnjava Vlaisavljević, trebaju li u političkom poretku države postojati narodi ili građani.

“Na referendumu građana, podvlačim građana, održanom 1992. izglasana je suverenost i neovisnost BiH, 64 posto građana glasalo je za nezavisnost, ili su u drugom opisu događaja dva naroda nadglasala treći. Ako uzimate u obzir prvi opis, da su građani izglasali nezavisnost izgubit ćete iz vida narode, ako insistirate na očitovanju volje dva naroda nauštrb trećeg, nestat će građani. Po jednom čitanju zapisa prošlosti nestat će građani, po drugom će nestati narodi. Ali narodi kao narodi, ne glasaju, to rade pojedinci temeljem slobodne volje, narodi mogu dobiti glasove i biti legitimirani voljom građana, narodi mogu biti i izopćeni voljom građana, nestati u političkom poretku. Nakon što je nezavisnost izglasana voljom građana, izbio je kobni rat u kojem su se pojavili narodi kao borbene zajednice. No, i to se može čitati na dva načina, ako vidite ratni sukob kao sukob naroda, onda će vam se pojaviti prizor građanskog rata, ako vidite sukob kao sukob građana tri države, onda će vam se pojaviti prizor agresije na građane BiH, makar ti građani bili pripadnici uglavnom jednog naroda. Mir je značio obnovu suživota, ali ne znamo još tačno suživota kao zajednice građana ili naroda”, kaže Vlaisavljević.

Spor koji je rasplamsan apelacijom Bože Ljubića, nastavlja Vlaisavljević, otkriva koliko je bh. društvo podijeljeno po etnonacionalnim šavovima jer se pokazuje kao spor Bošnjaka i Hrvata i predstavlja neslaganje oko samog karaktera Federacije, a ništa manje i karaktera bh. državnosti. Dok hrvatska strana afirmira spor naroda, bošnjačka strana afirmira spor građana.

“Postoje li ili treba da postoje u pravno-političkom poretku ove države narodi ili samo građani? Bošnjaci su nominalisti i kažu da postoje samo građani, dok su Hrvati realisti i kažu da postoje narodi. Suprotstavljene su dvije koncepcije države: konsocijacijska, koja govori o tri naroda, i građanska, koja govori o jednom narodu, odnosno svim građanima. Hrvati traže trajno potpisivanje društvenog ugovora koji bi potpisivali legitimni predstavnici naroda, a Bošnjaci afirmiranje normi većinske demokracije, dakle, do kraja afirmirati prava građana pojedinaca. Dvije presude – Ustavnog suda BiH i Evropskog suda za ljudska prava – mogu se čitati kao najvažniji doprinos sporu narod ili građanin, presuda Sejdić-Finci nalaže da se osigura pravo građana, a presuda Ljubić pravo naroda, i jedna i druga dovode u pitanje sama ustavna načela”, kaže Vlaisavljević.

WILD CARD ZA MILE LASIĆA

Kada je objavljen program znanstveno-stručnog skupa u Neumu, svakome ko je upoznat s radom profesora Mostarskog sveučilišta Mile Lasića, u glavi se vrtjelo samo jedno pitanje: Otkud Mile Lasić na ovom skupu? Naime, Lasić je poznat po nepripadanju političkim krugovima i po tome što se ne libi reći šta misli, pa svidjelo se to kome ili ne, a Čoviću se to što Lasić ima da kaže rijetko kad sviđalo. No, Lasić je sam otklonio tu dilemu.

“Hvala onima koji su se puno trudili posljednjih šest mjeseci da ja budem ovdje, uručivši mi svojevrsnu wild card, ili, što jedan moj prijatelj kaže, bijelu pozivnicu, koja se daje onima koji ne ispunjavaju olimpijske norme, ali iz nekih razloga trebaju da budu tu. Kada ne pripadate nikakvim političkim manguparijama, igrarijama, onda imate problem šta god uradite, pa tako i ja svojim dolaskom ovdje imam poruke tipa da sam iznevjerio intelektualni i ljudski integritet jer sam se odazvao pozivu jednog političara, imam druge poruke tipa da, zapravo, to treba raditi, treba doći, razgovarati, govoriti i biti ono što jesi. Ja mislim da, ma tko da su gospoda organizatori, znaju šta ću im govoriti, ja ne mogu drugačije sve i kada bih htio”, riječi su kojima je Mile Lasić započeo svoje obraćanje skupu.

On je dodao da je ova priča kompleksna i da se uopće ne radi o tome da li BiH treba imati dva ili tri entiteta nego se radi o nužnosti promjene kompletne paradigme nasilja u kulturu nenasilja i uvažavanja oformljenih identiteta, ma koji da jesu, a ne samo nacionalni.

“Međutim, mi samo razgovaramo o nacionalnim identitetima koji se svugdje, ne samo na Balkanu, ponašaju, što bi Amin Maalouf kazao, kao ubilački identiteti. Ja ovdje pokušavam govoriti kao profesor politologije, čime završavam svoju karijeru koja je vrludava da ne može biti vrludavija, mada ona u sebi ima konzistenciju: pokušati biti čestit i svoj u svemu. Ja sam ono što ću vam danas ovdje reći, a to je nepodobni glas i govorim ono što mislim da profesor politologije mora govoriti i tako raditi opću stvar u korist vlastite štete. Bolje definicije kritičkog intelektualca nema. Ja se nadam da ćete vi, kad izađete odavde, mene dobro psovati i nećete se ni u čemu slagati, mislim na ove političke praktičare, što bi moglo značiti da ćete pročitati više od toga da je identitet jednostruk, ja ću zapravo izložiti kako je višestruk i izložiti tezu kako nitko od svih ovdje nazočnih nije identičan drugome”, kazao je Lasić.

Dakle, nastavlja Lasić, ima jedan ogromni i temeljni problem: “Kolega Vlaisavljević u svojoj knjizi govori kako je i nacionalistima i antinacionalistima istinski pluralizam nepodnošljiv jer oni rezoniraju da treba ukloniti prevelike razlike iz vlastite državotvorne zajednice. Ukloniti razlike… njih ne možete ukloniti, možete samo vršiti nasilje da ih ne vidite, da zaboravite da ih imate. Ovdje je riječ o nerazumijevanju vlastite višestrukosti, pluralnosti u BiH, gdje je društvo temeljem geopolitika, vjerozakona iz jednog zajedničkog ilirsko-romansko-slavenskog korijena došlo do toga da se oforme posebnosti prvo u konfesionalnom pogledu, a potom i u nacionalnom. I šta s tim?

Upravo kako je Ugo objasnio: ići putem nasilja, dovesti u pitanje oformljene identitete i držati ih u pokornosti, a to je samo do prve okuke. U sljedećem metežu oni će se probuditi i artikulirati svoju posebnost. Ili, ići temeljem poštivanja ljudskih prava i uvažavanja kolektivnih prava. Niko nema pravo odreći pravo nekome da bude ono što on misli da jeste i kaže da jeste, izuzev njega samoga. Spomenuti Maalouf primjer je višestrukosti identiteta, ali on je došao u poziciju da kaže: Nisam ništa, neću ničemu da pripadam. Dakle, radi se o potrebi respekta oformljenih identiteta, a potom potrebi upravljanja njima.

Postoje demokratske metode upravljanja razlikama i nedemokratske metode eliminiranja razlika, dakle, nema izbora osim uvažavati demokratski oformljene identitete. Demokratske metode upravljanja razlikama jesu : hegemonistička ravnoteža, arbitraža – intervencija treće strane (međunarodna zajednica pokazala je da ne rješava probleme nego stvara atmosferu zamrznutog konflikta), konsocijativizam kao sporazumna podjela moći, te metode federalizacije i kantonizacije. Rezultat svih ovih demokratskih metoda trebala bi biti dragovoljna integracija. U nedemokratske metode ubrajaju se ne samo genocid i prisilno premještanje stanovništva nego i nasilne integracije i asimilacije koje se temelje na umišljaju o hegemonijalnoj sposobnosti zato što vas je za par procenata više u određenoj zajednici.”

Lasić savjetuje da se BiH prvo mora shvatiti kao višenacionalna zajednica i ne može se odustati od demokratskih principa upravljanja razlikama, prije svega, ne smije se odustati od konsocijativnog sporazuma, odnosno dogovaranja onih koji imaju legitimitet od oformljenih nacionalnih identiteta, pri čemu oni imaju obavezu praviti političku zajednicu jednakopravnih identiteta na teritorijama u kojima su određeni identiteti u većini.

“Možda bi Hrvati u BiH prvi trebali – posvuda gdje su u većini – primjerom pokazati da je u BiH moguće napraviti ‘političku zajednicu’ jednakopravnih građana svih ko-nacija i građana svih drugih identiteta. Možda ih Drugi i Treći budu slijedili…”, napisao je Lasić u sažetku svog rada namijenjenog za ovu konferenciju. Čović je bio prisutan tokom izlaganja profesora Lasića, no, da li je slušao, ne znamo.

“Ja nemam što preporučiti nego put ka EU kroz mukotrpne reforme. Nije istina da je sve isto u predmodernim, tribalističkim društvima u kojima vlada logika nasilja i modernim društvima kakvih ima u EU u kojima se upravlja razlikama ili putem konsocijativnog modela ili kombinacije konsocijacije i većinske demokracije, ali suštinski se radi u korist političke zajednice jednakopravnih identiteta u kojem je potom moguće da useljeničko dijete bude šef prakse u Berlinu za pitanje obrazovanja”, istaknuo je Lasić uz opasku da se do napretka ne može stići unutar nacionalnih monologa nego samo kroz međunacionalni dijalog. Pošto nije bilo sigurno kako će “veliki vođa” reagirati na izlaganje profesora Lasića, aplauz nakon izlaganja bio je nekako stidljiv, tih, ali zasigurno su neke riječi odjeknule kao grmljavina u nekim glavama.

Ispada da u BiH, kaže ustavni pravnik Zvonko Miljko, postoji samo jedno nacionalno pitanje, ono hrvatsko. “Ja znam da je politička korektnost smrt znanosti i znam da je znanost beskrupulozna potraga za istinom, ali mi se na ovim skupovima često ne slažemo pa ima više istina umjesto jedne jedine”, kazao je Miljko, čije je izlaganje bilo na temelju belgijskog primjera federalizma.

O Izbornom zakonu i međunarodnom intervencionizmu u Ustavu BiH govorila je Borjana Krišto, predsjedavajuća Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, istaknuvši to kao glavne uzroke kriza i nefunkcioniranja vlasti u BiH.

TURSKI ILI EVROPSKI BROD

“Upravo se vode razgovori o provedbi presuda Ustavnog suda BiH. Bošnjačke stranke žele pretvoriti Dom naroda FBiH u drugi građanski dom, ne žele odustati od biranja političkih predstavnika Hrvatima i insistiranju na uređenju građanske države. Kako primijeniti načela iz presude Evropskog suda i kako da konstitutivni budu jednakopravni, da svi imaju pravo biti birani i birati, da svi biraju svoje legitimne predstavnike? Moramo pronaći odgovor na ova pitanja, moramo ustrajati na traženju rješenja”, kazala je Krišto.

Hrvati nisu mogli ili nisu znali, ili nisu ni mogli ni znali izbjeći dominaciju drugih, i to se dešava od 1992. do apelacije Bože Ljubića, kaže akademik Frano Ljubić, dodavši da BiH nema nikakvu šansu ako ostane sama, mora se opredijeliti kojem se carstvu okrenuti: ima opciju Rusija ili islamske države, zato je najbolja opcija EU.

“Moramo odobrovoljiti i privoljeti bošnjačku i srpsku stranu da nam daju jednakopravnost. Istovremeno, moramo pripremati mjere građanskog neposluha – bojkota, štrajkova, nenasilnog otpora, ali ne napamet. Treba biti maksimalno tolerantan, poštovati zakone države i steći uvjete da se mogu provoditi mjere građanskog neposluha, to se mora raditi strpljivo i nenasilno, kao što je kazao Gandhi: Za svoj cilj umrijeti, a ni za kakav ubiti. Treba uvjeriti predstavnike bošnjačkog i srpskog naroda da je to i njihov interes, u razgovorima izbjegavati priču o prošlosti, htjeli ili ne, imamo tri istine o prošlosti, svako za sebe i svako je u pravu, izbjegavati teme koje vrijeđaju i diskreditiraju sugovornike, ne inzistirati na trećem entitetu, ali ne isključivati tu mogućnost, to je stvar dogovora, i ne govoriti o ukidanju entiteta, ako bi se dogovorili, treba regulirati jednakopravnost svih manjinskih naroda u svakom entitetu”, savjetuje akademik Frano Ljubić političke predstavnike Hrvata.

Njegov prezimenjak Božo Ljubić, predsjednik HNS-a i zastupnik u Hrvatskom saboru, govorio je o tome kakva država BiH ima smisla i kakvu ima budućnost. Sadašnje je stanje takvo da “u Federaciji BiH imamo dominaciju bošnjačke većine, a u Republici Srpskoj imamo dominaciju srpske većine. To je situacija u kojoj mi danas živimo i s kojom se snalazimo. Čak je i lošija situacija u RS-u, ali to je posljedica rata, a ne ‘distorzija Daytona'”.

“Koliko god bile važne obveze BiH prema presudi Evropskog suda za ljudska prava temeljene na slučaju Sejdić-Finci, još su važnije obveze prema konstitutivnim narodima koje obuhvata 97 posto građana BiH prema posljednjem popisu. Odnosno, obveze političke stabilnosti, očuvanja mira i opstanka same države. Bosna i Hercegovina treba ispunjavati svoje međunarodne obveze, pa i onu prema Evropskom sudu za ljudska prava. Međutim, ova presuda smije se provesti samo na način da dodatno ne naruši institucionalnu ravnotežu tri konstitutivna naroda, a Hrvatski narodni sabor imao je takve prijedloge i ima ih još. Izmjena Izbornog zakona nije samo ustavna obveza već je i uvjet političke stabilnosti i održivosti Bosne i Hercegovine. Samo takva BiH je Hrvatima prihvatljiva, samo takva BiH ima evropsku perspektivu. Nemam nikakvu iluziju oko Evropske unije, ali, ako je nestati, bolje je nestati na evropskom brodu nego na turskom. Dakle, samo takva država BiH ima smisla i budućnost. Bez ovih faktora stabilnosti, konstitutivnosti, jednakopravnosti, prava izbora svojih predstavnika, Bosna i Hercegovina, bojim se, nema evropsku perspektivu, a bojim se da nema smisla. A samo država koja ima smisla ima i budućnost”, kazao je Božo Ljubić.

Tokom skupa u Neumu više je puta istaknuto, od brojnih govornika, da je Ustav BiH nametnut i, kao takav, nema legitimitet jer nije usvojen od zakonodavnih tijela BiH, nije objavljen u Službenom glasniku niti je preveden na službene jezike. To je dakle, novi nivo, udaranje na ustavni poredak, a ujedno traženje da se vrate odredbe iz Ustava koje su izmijenili visoki predstavnici.

PROČITAJTE I...

Neprincipijelna propagandistička šizofrenija gdje se jednog te istog političara ili stranku napada zbog defetizma i kapitulantstva kada smiruju napetu situaciju, da bi ih se onda napalo kao ratoborne huškače kada glasno poruče da državu ima ko braniti.

Sastavni dio agitacije za ujedinjenje ljevice jeste agitacija protiv saradnje s “nacionalistima”, kako se u ideološkom ambijentu ljevice nazivaju sve političke stranke s nacionalnim predznakom, tako i SDA. U uvjetima političke strukture i ustavnog uređenja Bosne i Hercegovine, kakva bi god ljevica pobijedila, ona ne bi mogla uspostaviti vlast bez saradnje s nacionalnim strankama. Upravo to dobro znaju ljevičarski agitatori protiv saradnje s nacionalnim strankama, jer bi, u slučaju pobjede na izborima, za ljevicu bilo bitno eliminirati SDA, a saradnja s hrvatskim i srpskim nacionalnim strankama njima bi bila sasvim prihvatljiva

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!