Hrvati nestaju iz Bihaća

U Župi sv. Ante Padovanskog u Bihaću trenutno živi 1.901 katolički vjernik i 933 stalno nastanjene katoličke porodice. Na početku 2017. godine u ovoj župi živio je 1.991 katolik i 964 stalno nastanjene porodice. Ovakvo stanje župnik fra Bono Tomić objašnjava trendom smanjenja broja katolika Hrvata u cijeloj Bosni i Hercegovini, a kao razlog ističe znatno veći broj umrlih nego rođenih, ali i to da je određeni broj župljana odselio iz Bihaća

 

 

Župa sv. Ante Padovanskog u Bihaću veoma je stara i spominje se već 1262. godine, kada u Bihaću postoji dominikanski samostan s crkvom. Franjevci u 14. stoljeću u Bihaću imaju Crkvu sv. Marije. U srednjem vijeku na području grada Bihaća postojalo je šest ili sedam crkava. Bihaćka župa sa starom i dotrajalom crkvom spominje se sredinom sedamdesetih godina 17. stoljeća, a zatim ponovo nestaje u vrijeme Bečkog rata (1603–1699), tako da joj se gubi svaki trag sve do 1741. godine.

Župne matice postoje od 1771. godine. Izgradnja župne crkve započeta je 1885. godine, a završena je 1891. godine. Temeljna obnova urađena je 1935. godine, da bi potom bila srušena u bombardiranju 1943. godine. Od nje je ostao samo zvonik. Od tada pa do završetka izgradnje današnje crkve 1972. godine misa je služena u improviziranoj kapelici u jednoj zgradi. Današnja je crkva oktogonalnog oblika sa zvonikom u kojem se nalaze tri zvona. U posljednjem je ratu crkva pretrpjela određena oštećenja.

U Župi sv. Ante Padovanskog u Bihaću trenutno živi 1.901 katolički vjernik i 933 stalno nastanjene katoličke porodice. Statistički podaci govore da je na početku 2017. godine u ovoj župi živio 1.991 katolik i 964 stalno nastanjene porodice.

Ovakvo stanje župnik fra Bono Tomić objašnjava trendom smanjenja broja katolika Hrvata u cijeloj Bosni i Hercegovini, a kao razlog ističe znatno veći broj umrlih nego rođenih, ali i to da je određeni broj župljana odselio iz Bihaća u neka druga mjesta.

NASTAVLJA SE TREND MIGRACIJA

Kako ističe bihaćki župnik fra Bono Tomić, vjerski obred putem kojeg se obavlja blagoslov porodica i domova, što za njega kao svećenika predstavlja lijepu pastoralnu obavezu kroz koju obilazi i ulazi u porodice i s njima moli blagoslov za njihov život i rad, omogućuje da se i bilježe statistički podaci o broju vjernika. Nažalost, iako je to, uz matice krštenih, vjenčanih i umrlih, najpreciznija vrsta statistike koja u ovoj župi postoji još iz 17. stoljeća, u posljednje vrijeme svjedoči smanjenju broja župljana-vjernika, velikom većinom Hrvata.

“Računajući i sabirajući podatke koje smo mi tom prilikom prikupili, došao sam do podatka da mi u 2018. godini u Župi Bihać imamo tisuću i devetsto katolika i devet stotina trideset i tri stalno nastanjene katoličke obitelji. Mi smo blagoslovili više obitelji, ali to su obitelji naše koje su došle za Božić, ali koje se vraćaju u neka druga mjesta u kojima stalno borave i žive. Njih nismo računali u ovoj statistici. Bilježili smo samo katolike koji ovdje stalno žive, ne one koji povremeno dolaze, a rade u inostranstvu, koje smo mi zatekli u njihovim kućama s obiteljima”, kaže fra Bono Tomić, župnik bihaćki.

On s tugom konstatira kako je katolika Hrvata sve manje, da je to tako svugdje i da je to jednostavno trend u cijeloj Bosni i Hercegovini: “Prema našoj statistici, ovdje u Bihaću nas je otprilike, u odnosu na početak 2017. godine, devedesetak manje. Razlog zašto nas je manje vrlo je jednostavan. Puno je više umrlih nego krštenih i jedan broj župljana iz župe Bihać odselio se u neka druga mjesta gdje i sad žive, i taj se trend još nastavlja. Znam pouzdano da su mnogi otišli ove godine.”

Koliko ih se eventualno vratilo u Bihać, župnik fra Bono Tomić kaže kako takav podatak nema, te ističe kako se oni koji se možda i vrate ne jave u Župni ured.

“Ne bih izlazio u javnost s nekim brojem da ne bih manipulirao činjenicama. Nemam taj broj. Ako ima neko da se vratio, vjerujem da je taj broj vrlo, vrlo mali, zanemariv, i ne utječe na statistiku naše župe”, dodaje fra Bono Tomić.

Od početka godine u Župi sv. Ante Padovanskog kršteno je osamnaest osoba. U odnosu na 2016. godinu, to je devet osoba više, ali Tomić naglašava da treba uzeti u obzir i to da svi ti kršteni ne žive ovdje.

“To su naše obitelji koje žive negdje u Hrvatskoj, a žele da im se djeca krste ovdje u Bihaću jer su oni iz Bihaća. Taj broj od 18 krštenih nije relevantan pokazatelj jer sva krštena djeca ne žive ovdje na području naše župe. Ono što je meni za veličinu župe Bihać porazno, a zbog čega sam i tužan i žalostan, jeste to da smo imali samo jedno crkveno vjenčanje u protekloj, 2017. godini. To je premalo i za župe koje imaju mnogo manji broj vjernika. Mali je broj onih koji se odlučuju za sklapanje braka, što treba da nas brine”, ističe Tomić.

Naš sagovornik navodi da je u protekloj godini umrlo 49 katolika, a u 2016. godini 61. Fra Bono Tomić objašnjava kako ovaj podatak ne treba radovati jer je mnogo veći broj onih koji su odselili iz Bihaća.

“Ovo je činjenica i čista statistika. Kakva god da je situacija, ovi brojevi govore sami za sebe. Nema mjesta za paniku. Trebamo živjeti i raditi dalje. Kako ljudima reći da ovdje u Bosni nema života? Je li to floskula da i ovdje treba živjeti, raditi, u svom Bihaću, u svojoj Bosni i Hercegovini, iako znam da iz cijele Bosne i Hercegovine svi idu i negdje drugdje žele živjeti i raditi”, pita se Tomić.

IPAK IMA ŽIVOTA I NADE

Iako je situacija loša, fra Tomić ističe kako ne može nikako da se pomiri i da preko svojih usta izrekne i kaže da nema života ovdje. Jednostavno ne može kao svećenik biti pesimista i ubijati nadu ljudima koji misle da se tu može živjeti i raditi.

“I ja mislim da se ovdje može živjeti i raditi. Treba raditi malo više, truditi se malo više, jer znam da odlazak u inozemstvo, u Njemačku i te druge zapadne zemlje, nosi sa sobom ekonomsku sigurnost, ali je li sve u tome? Vjerujem da i ovi ovdje ljudi koji rade u Bihaću možda imaju nešto drugo što nemaju ljudi koji idu tamo, žive i rade. Svaka odluka ima dva lica. Nažalost, ljudi idu gdje misle da im je bolje. Vjerujem i znam da nas ima manje, ali ima nade. Trebamo svi zajedno raditi, i mi kao svećenici i društvo, i političari da ljudima koji žive ovdje na području Bihaća i cijele Krajine osiguraju radna mjesta i onda će tih odlazaka biti manje”, uvjeren je župnik Tomić.

Ističe dobar suživot katolika s muslimanima i pravoslavcima, odnosno Hrvata s Bošnjacima i Srbima, kojem sa župnim vikarom Marijem Plavčićem svjedoči od kad je na službi u Bihaću.

“Kao svećenik, nisam imao nikad nikakvih problema. Za puk Župe ne mogu sad pojedinačno reći. Imao bih neki podatak da jeste bilo problema, ali mislim da je taj suživot dobar. Većinski bošnjački narod ima itekako odgovornost za dobre međunacionalne i međukonfesionalne odnose. Neću spominjati riječ tolerancija, to je meni premalo, ali ima suživota. Ima međusobnog poštovanja. Ja sam to vidio kad sam obilazio naše obitelji. Zatekao sam u našim obiteljima mnogo Bošnjaka koji dolaze i s nama slave Božić. Vjerojatno je to i za Uskrs. A kad Bošnjaci slave svoje blagdane, katolici isto tako idu njima. Na svakom takvom mjestu gdje sam zatekao Bošnjake, muslimane, susjede, da su došli katolicima čestitati Božić, to je jako pohvalno. Vjerujem da će se to i nastaviti. Bihać sebi ne smije dozvoliti ništa drugo, nego da taj suživot bude još bolji”, poručio je fra Bono Tomić, župnik bihaćki.

Najstarije matice, župne matične knjige krštenih, vjenčanih i umrlih potječu iz 17. stoljeća i za župnika su to najvrednije knjige koje predstavljaju neprocjenjivo historijsko blago. Pomoću njih, vrlo lahko dolaze do puno podataka. Svaki vjerski čin, sakrament krštenja, vjenčanja, pokopi, vjerno su zabilježeni: “Za trideset, pedeset ili stotinu godina, to će biti vrijedni podaci”, dodao je župnik.

PROČITAJTE I...

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od toga susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Ove godine, 20. oktobra, navršava se stotinu četrdeset godina od austrougarske okupacije naše domovine, događaja u kojem je hiljade Bošnjaka svjedočilo svoju ljubav i odanost prema svojoj domovini, vjeri i narodu. Hiljade naših predaka i prethodnika dalo je tada svoje živote da bismo mi, njihovi nasljednici i potomci, danas živjeli. I evo, sto četrdeseti put dočekujemo godišnjicu okupacije bez ijedne riječi ili slova o njima. Za sto četrdeset godina nismo podigli nijedan spomenik našim junacima niti smo se puno trudili da bar sačuvamo njihove mezaristane, kojih je iz godine u godinu sve manje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!