Hrvati bi istovremeno htjeli imati i prava manjine i konstitutivnog naroda

Potrebno je konačno odlučiti jesu li Hrvati u Bosni i Hercegovini konstitutivan narod ili nacionalna manjina, pa u skladu s tom premisom tražiti, logičkim slijedom, prava i, naravno, izvršavati obaveze. Ako su konstitutivni, onda im je matična država Bosna i Hercegovina, ne Hrvatska, pa svaka briga Hrvatske za njih predstavlja miješanje u unutrašnje stvari druge suverene države i nije u skladu s pozitivnim evropskim tekovinama

Promatrajući zahtjeve u vezi s promjenama izbornog zakonodavstva u Bosni i Hercegovini koji sa svih strana pljušte, počinje se osjećati slatkasti vonj diskriminacije. I to ne bilo kakve, već one pozitivne. Ova naizgled paradoksalna sintagma izum je moderne povijesti razvoja građanskih prava u Evropi, a odnosi se na dodatno pravo pripadnika nacionalnih manjina u nacionalnim državama da uživaju aktivno i pasivno biračko pravo biranja svog predstavnika u zastupničkom i zakonodavnom tijelu vlasti s posebne izborne jedinice i istovremeno za predstavnika ili stranačku listu s teritorijalne izborne jedinice kojoj pripada.

Time se u startu diskriminiranim pripadnicima nacionalnih manjina, čijih predstavnika u pravilu nema na listama u teritorijalnim izbornim jedinicama, omogućava postizanje ravnopravnosti. S jedne strane, osigurava se izbor pripadnika manjina u zakonodavna i predstavnička tijela, čime se poboljšava integracija. Istovremeno, omogućava im se da kao i ostali građani, pripadnici nacije, glasaju za one stranačke liste ili pojedince čije stranke mogu sudjelovati u vlasti i donositi odluke koje se tiču svih građana.

Riječ je o nekoj vrsti balansiranja etničkog i građanskog principa. Ovdje je ključno da se ta mjera primjenjuje samo za pripadnike nacionalnih manjina kojima se rezervira manji broj zastupničkih mandata u predstavničkom tijelu kako bi i oni, kao takvi, mogli sudjelovati u donošenju zakona i najvažnijih odluka u društvu.

ETNIČKI PRINCIP U HRVATSKOJ

U Hrvatskoj, unatoč višekratnim inicijativama nevladinog sektora i zastupnika manjina, taj institut nikada nije dobio pravo građanstva, pa su pripadnici manjina prisiljeni birati između glasanja za svog predstavnika u posebnoj izbornoj jedinici ili za stranačke liste u teritorijalnim izbornim jedinicama. Strogo je odijeljen građanski od etničkog principa. Osam zastupnika biraju pripadnici nacionalnih manjina koji to pravo žele ostvariti, čime gube pravo glasanja i za stranačke liste. Od osam, tri su Srbina, po jedan Italijan i Mađar, te po jedan zastupnik za češku i slovačku te albansku, bošnjačku, crnogorsku, makedonsku i slovenačku manjinu i jedan za čak 12 ostalih, Preambulom Ustava priznatih manjina (Bugari, Turci, Jevreji, Poljaci, Romi, Austrijanci, Nijemci, Rusini, Ukrajinci, Rusi, Rumuni i Vlasi).

Problem učešća manjinaca – posebno Bošnjaka, Makedonaca, Crnogoraca, Slovenaca i Albanaca – na stranačkim listama, što znači i u političkom životu, i dalje nije riješen. Tek se stidljivo, tu i tamo, pojave neka imena za koja se može zaključiti da pripadaju tim korpusima. No, kako su nisko pozicionirani na listama, u pravilu ne prolaze, a to se onda odražava u izvršnoj vlasti, diplomaciji, vojsci i sličnim službama. Zato, za barem kakvu artikulaciju svojih integracijskih težnji, ostaje im nedorečen, koruptivnim i manipulativnim shemama podložan sistem biranja manjinskih zastupnika u posebnoj izbornoj jedinici, koji se do sada, osim u slučaju znatno brojnijih Srba i političkim dealovima njihovih lidera s vlastima, nije pokazao posebno uspješnim.

Činjenica je da manji broj pripadnika nacionalnih manjina odabire da glasa u XII. jedinici za zastupnike svoje manjine ili grupe manjina. Kako ne postoji izlazni cenzus, neki saborski tako izabrani zastupnici ne dobiju više od 200 glasova, dok je na stranačkim listama prosječan broj glasova koje treba dobiti zastupnik da bi zasjeo u saborske klupe približno 16.000. Rezultati posljednjih izbora to su potvrdili, osim u slučaju srpske nacionalne manjine, koja je i znatno brojnija.

Međutim, mandat zastupnika nacionalnih manjina jednakovrijedan je onome osvojenom u “redovnoj” izbornoj jedinici, pa u neizvjesnoj konstelaciji snaga postaje vrlo zanimljiv za koaliranje ili podršku za postizanje većine. U prevladavajućoj percepciji javnosti, zbog ove prakse, manjinski saborski zastupnici zapravo su politički trgovci, bez stvarne političke težine i utjecaja, što dodatno degradira ionako neuvjerljiv i do sada nedovoljno opravdan položaj tog instituta, posebno kod zastupnika grupe manjina, gdje po pravilu izabran biva zastupnik najbrojnije manjine koja uglavnom ne zastupa interese niti svoje, a kamoli ostalih manjina koje predstavlja, čemu svjedoči i podrška Ermine Lekaj-Prljaskaj – albanske zastupnice, ali ujedno i zastupnice Bošnjaka – skandaloznoj saborskoj Deklaraciji o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Otud se javila i inicijacija rasprave o prekvalifikaciji zastupnika u predstavnike nacionalnih manjina koji bi mogli sudjelovati u radu samo na onim zakonima koji se tiču položaja nacionalnih manjina. To bi dodatno isključilo 8 posto građana iz zakonodavnog, a onda i izvršnog procesa u Hrvatskoj i dodatno ih marginaliziralo. Naime, jedan od ciljeva ovakvog izbora pripadnika manjina jeste i njihovo sudjelovanje u zakonodavnom procesu i na simboličkoj razini jer stranke i koalicije (uz izuzetak Srba i Italijana u Istri) nemaju manjinske kandidate na svojim listama, što, naravno, nije problem samo tih stranaka, već i nevoljkosti pripadnika manjina da se politički angažiraju.

Izborom Lekaj-Prljaskaj učešće Bošnjaka u političkom životu i državnim organima prestalo je biti i simbolično, a njihovo učešće u zapošljavanju u državnim organima debelo je nedovoljno, čak i prema odredbama Ustavnog zakona.

Za razliku od Hrvatske, u Srbiji, naprimjer, Bošnjaci imaju i vicepremijerske i ministarske funkcije. Iz ozbiljnih krugova predstavnika nacionalnih manjina čuje se zabrinutost zbog vrlo restriktivnog odnosa nekih stranaka prema manjinskom saborskom zastupanju i budžetskom finansiranju programa i projekata udruženja nacionalnih manjina, te uloge vijeća nacionalnih manjina na nivou lokalne i regionalne samouprave, čemu u prilog idu i referendumske inicijative desnih saveznika vladajuće koalicije. Ambicije nepotrebnog, kozmetičkog smanjenja broja saborskih zastupnika također su tome usmjereni. Ovakve premise udružene s retuđmaniziranim HDZ-om mogu samo pobuditi zebnju pripadnika, posebno bivših “neautohtonih” manjina, kako ih je imenovao Tuđman, naplavina jugoslavenske prošlosti.

Hoće li potpora predstavnika nacionalnih manjina vladi biti garantom čuvanja stečenih prava? Bez bošnjačkih zastupnika u Saboru, u vjerovatno zahtjevnom periodu očuvanja prava nacionalnih manjina, bit će vrlo neizvjesno. Moguće je zaključiti kako dominantan etnički princip u Hrvatskoj svoju itekakvu refleksiju ima na dominantnu politiku Hrvata u Bosni i Hercegovini.

BALANS ETNIČKOG I GRAĐANSKOG

U osvrtima hrvaćanskih medija i političara na položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini krijumčari se jedna neistina koja dodatno doprinosi metežu. Naravno, uredno se prešućuje prezastupljenost Hrvata na državnom i federalnom nivou i njihova takoreć potpuna nezastupljenost u RS-u. Svodeći problem “neravnopravnosti” Hrvata u Bosni i Hercegovini samo na izbor člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, a koji se, baš kao i bošnjački, bira s područja Federacije, pa za obojicu glasaju svi građani Federacije (dakle i Srbi i ostali), generalno se, bez ikakvih dokaza, optužuje Bošnjake, odnosno bošnjačke politike za majorizaciju.

Ovdje čak i dobronamjerni komentatori čine dvije sistemske greške. Prvo, politike SDP-a i malih “građanskih” stranaka nisu bošnjačke, bez obzira što za te stranke glasaju uglavnom Bošnjaci. Drugo, čak i da uvjetno sve politike stranaka izvan udruženja građana zvanog Hrvatski narodni sabor smatramo bošnjačkim, mora se konstatirati činjenica kako, recimo, SDA nikada nije zagovarala održavanje statusa quo u izbornom zakonodavstvu i naglašavala je potrebu izmjena u smjeru onemogućavanja situacije da se hrvatski član Predsjedništva izabere bošnjačkim glasovima i u tom smislu davala sugestije, prijedloge i inicijative. Svi su nailazili na čvrsto odbijanje HDZ-a i njegovih satelita iz HNS udruženja, čak i kada su dobivale podršku Venecijanske komisije i bile u skladu sa stavom Evropske komisije.

Optuživati sve bošnjačko i ono što se, bez utemeljenja, smatra bošnjačkim za majorizaciju stoga je vrlo tendenciozno i za poslovično neobaviještenu hrvaćansku javnost zbunjujuće. Tako se navodi voda na mlin čovićevcima i njihovoj interpretaciji istine koja se podudara s Dodikovom. Također, Evropska komisija bila je jasna u ocjeni kako treba iznaći balans etničkog i građanskog predstavljanja, što nije poruka samo HDZ-u već i tzv. građanskim strankama. Posebno ako se uzme u obzir da se one, bez ostatka, pozivaju na arkadijsko vrijeme bratstva i jedinstva u kojem se proganjalo nacionaliste (stvarne i izmišljene zbog balansa krivice sva tri bratska naroda), u kojem je inaugurirana formula etničkog / nacionalnog ključa za sve funkcije u Bosni, bez obzira na brojno stanje i relativni udio pojedinog naroda u ukupnom stanovništvu. Na jednu laž – o bošnjačkoj općoj majorizaciji Hrvata – lahko se nadovezuje druga, da je integralno bosanstvo samo drugi naziv za bošnjačku majorizaciju, čak i kada se takva konstatacija kosi sa zdravim razumom.

Dakle, pogrešna premisa o građanskim strankama kao bošnjačkim vodi u opasan zaključak kako je građanski koncept za koji se zalažu zapravo bošnjački ili velikobošnjački projekt. Takva logika vodi u sukobe i dezintegracijske procese.

I gdje je rješenje? Pa upravo u prijedlogu koji je predstavio bivši evropski povjerenik za proširenje Štefan Füle, dobivši ga od SDA, a koji je podržala i Venecijanska komisija – u principu balansa etničkog i građanskog (kao par excellence evropskog). Sve drugo jesu spinovi na koje mogu nasjedati balkanski Evropljani, ali ne i evropski zvaničnici, naravno, sve dok ne odluče uvući se u geopolitičke smicalice balansa snaga i kratkoročnih interesa, a ne ravnoteže načela i dugoročnih vrijednosti. I tu leži jedina prava opasnost za Bosnu i Hercegovinu. Zaključak je nadohvat ruke i logičan je. Izmjene izbornog zakonodavstva na tragu kompromisa i balansa etničkog i građanskog koje traži Evropska komisija, uz poštivanje svih presuda svih sudova, razriješit će ovaj, naizgled, gordijski čvor i relaksirati stanje. Nakon toga, na redu su nužne promjene u manjem entitetu koji nikada nije uskladio svoj ustav s odlukom Ustavnog suda o konstitutivnosti svih naroda na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine i doista je nesrbe obespravio. No, zato bi trebalo dobiti i političku volju HDZ-a i satelita da se zamjere svom laktaškom jaranu.

Nakon svega iznesenog, može se razmišljati i na sljedeći način. Dok u Hrvatskoj, nacionalnoj državi Hrvata, bošnjačkoj i drugim manjinama nije omogućen niti balans etničkog i građanskog i ne dopušta se pozitivna diskriminacija, u Bosni i Hercegovini Hrvati traže prevagu etničkog nad građanskim principom, čak i eliminaciju potonjeg, iako nisu manjina, pa im ne bi trebala posebna zaštita kroz pozitivnu diskriminaciju. Žele se istovremeno i manjinska i prava tzv. konstitutivnog naroda. Kako je to rekao osebujan zagrebački gradonačelnik – da Hrvati budu ravnopravniji. Zato je potrebno konačno odlučiti jesu li Hrvati u Bosni i Hercegovini konstitutivan narod ili nacionalna manjina, pa u skladu s tom premisom tražiti, logičkim slijedom, prava i naravno izvršavati obaveze. Naime, ako su konstitutivni, onda im je matična država Bosna i Hercegovina, ne Hrvatska, pa svaka briga Hrvatske za njih predstavlja miješanje u unutrašnje stvari druge suverene države i nije u skladu s pozitivnim evropskim tekovinama. Ako su manjina, onda imaju pravo na pozitivnu diskriminaciju i brigu matične države. Ovako, istovremeno uživajući i tražeći i prava konstitutivnog naroda i manjinska prava, navode na čuvenu Orwellovu rečenicu iz alegorijskog romana Životinjska farma: Sve su životinje ravnopravne, ali su neke životinje ravnopravnije.

PROČITAJTE I...

I to je taj paradoks. Prave ustaše misle potpuno drukčije, ali ne priznaju Bošnjake kao naciju. Reducirane ustaše žele dijeliti Bosnu, a protuustaše prema muslimanima generalno, a onda i Bošnjacima imaju zapravo vrlo negativne stavove. Apsurd je dosegao kulminaciju kada je neku Sanju Modrić, novinarku Novog lista, prije par godina na HTV-u ismijao Slaven Letica, desničarski, uglavnom HDZ panegiričar, kada je tvrdila da je Bosna nemoguća država, i to zbog muslimana. Bošnjaci se kao narod i ne spominju. No, ima li se u vidu da je osnivač Novog lista, razočaran Jugoslaven i promotor mita o Crvenoj Hrvatskoj Frano Supilo, kao i Starčević, život okončao u ludnici? Nije li stoga stav Modrićke očekivan?

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!