HOMMMAGE AFFANU RAMIĆU (1932–2015): Južnjačka vedrina i poetika

Svjedočanstva savremenika, onih koji su sazrijevali i oblikovali se u istom vremenu, neprocjenjiva su u razumijevanju rada nedavno preminulog akademika i slikara Affana Ramića. Za čitaoce Stava, prvih susreta koji su kasnije utjecali na djelo majstora kista, prisjetio se istaknuti bosanskohercegovački historičar umjetnosti i likovni kritičar prof. dr. Ibrahim Krzović

Piše: Ibrahim KRZOVIĆ

Od šezdesetih godina 20. stoljeća, od kada je prisutan u umjetnosti Bosne i Hercegovine, Affan Ramić zapažen je, vrednovan i prihvaćen kao slikar. U trenucima kad se sjećamo prilika u kojima smo bili s njim ili s njegovom umjetnošću, korisno je upozoriti na neke udaljenije trenutke njegovog života i rada kako bismo izrazili zadovoljstvo što smo imali priliku susretanja s vedrinom duha i životnosti ovog umjetnika, izraženih naročito u godinama mladosti i kako bi ostavili traga u zapisu u povodu njegovog odlaska.

Moje najranije sjećanje o Affanu Ramiću seže u rane pedesete godine 20. stoljeća, kad sam, poslije prve godine u Školi primijenjenih umjetnosti, ušao u klasu grafike. Tada, 1952/53. na trećoj godini Odsjeka za grafiku ove škole, zatekli smo prvu generaciju učenika upisanih na ovom odsjeku, praktično, prvu generaciju grafičara školovanih u Bosni i Hercegovini, u kojoj je bio i Affan Ramić.

Osim drugih, vrijedno je, radi razumijevanja duha generacije, spomenuti da su u istoj klasi s njim bili Mustafa Ico Voljevica i Husejn Husko Balić, koji su, pokazalo se to i kasnije, mogli svojom inteligencijom, duhovitošću, ilustracijama i karikaturama razvedriti, ushititi i nasmijati ondašnju i sarajevsku i jugoslavensku javnost. Toj južnjačkoj vedrini i poetici u školi, u klasi, u ilustracijama po ondašnjoj štampi i za djecu i za odrasle i za poete, doprinosili su i Memnuna Vila, i Mladen Kolobarić, i Halil Tikveša, i Mirza Hamzić, i Slobodan Samardžić, a među njima i Affan Ramić. A i Petar Šain, šef Odsjeka grafike, bio je Mostarac rodom.

Ovo vrijeme školovanja Affana Ramića na Odsjeku grafike Škole za primijenjenu umjetnost u Sarajevu, ne samo po ovoj vedrini generacije s juga nego treba spomenuti i po činjenici da je svoj tadašnji rad i izraz zasnivao na jeziku grafike, crno-bijelom linearizmu i na jednostavnoj skali tonaliteta, što je, čini mi se, ostalo dijelom ugrađeno u njegovo kasnije i doskorašnje slikarstvo.

To se može pratiti i preko vidljivih i al prima poteza kista na platnu, u privrženosti ekspresiji materije što su u njemu razvili jednostavna grafička sredstva i svedene forme. To čini prvi sloj građe njegovog izraza, prekrivenog kasnijim nanosima koje prepoznajemo kao slikarstvo. Slikarstvo koje je u mladom umjetniku tada osnažilo želje u području pikturalnosti i boje, a što valja i razumjeti kao nadgradnju podržanu snagom njegovog profesora na Akademiji u Beogradu, velikog slikara, koloriste Marka Čelebonovića.

Slikarstvo Affana Ramića, danas dostupno samo jednim dijelom, jer je veliki dio opusa nestao za ratnih godina u ateljeu na Grbavici, pa i u Počitelju, pokazuje da je nastalo u stalnom susretu slikara i mediteranskog krajolika, određenije, u težnji i čežnji za hercegovačkim krasom, rustikom tog podneblja, a što je bilo izvorom imaginacije umjetnika.

Izvorne strukture prirode beskrajnih varijeteta, date na njegovim slikama, pa i u kolažima ili instalacijama, mogu se bolje razumjeti ako se ima na umu njegovo mentalno odrastanje na jugu, kad se svijest formira iz vremenskih i prostornih slika krajolika mladosti. S druge strane, upravo u tom ranom vremenu stasanja i građenja umijeća oblikovanja, u sredini gdje je započinjao svoj umjetnički život, javlja se enformel, slikarstvo strukture, podjednakog zanimanja i za strukturu materije i za strukture bojene materije. Od tog vremena slike Affana Ramića nastaju u tom svijetu materije, boje, i imaginacije, a na granici apstrakcije i asocijacije.

 

PROČITAJTE I...

Ilahija od svog nastanka u 13. stoljeću do danas predstavlja najrasprostranjeniju orijentalno-islamsku formu iskazivanja ljubavi prema Bogu. Njenim začetnikom smatra se Ašik Junus, kojeg ujedno opisuju i kao najvećeg pisca ilahija. Postoji i mišljenje da su ilahije u nastanku s Ašikom Junusom bile na svom vrhuncu i da su nakon njegovog preseljenja u neprestanoj silaznoj putanji. Ako je ovo tačno, onda je vrijeme u kojem živimo najmanje pogodno za ilahije

Jedan od najznačajnijih savremenih španskih pisaca Juan Goytisolo (87) preminuo je 5. juna. Goytisolo, dobitnik nagrade “Cervantes” za životno djelo, bio je jedan od najvažnijih španskih pisaca 20. stoljeća. Objavio je više od 20 romana, bio žestoki protivnik Francove diktature, te je zbog toga dobar dio svog života proveo u dobrovoljnom egzilu. Goytisolo je 1993. godine bio dopisnik dnevnika El País iz opkoljenog Sarajeva, a svoja iskustva iz glavnog grada BiH pretočio je u knjigu Sarajevska bilježnica

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!