HOMMMAGE AFFANU RAMIĆU (1932–2015): Južnjačka vedrina i poetika

Svjedočanstva savremenika, onih koji su sazrijevali i oblikovali se u istom vremenu, neprocjenjiva su u razumijevanju rada nedavno preminulog akademika i slikara Affana Ramića. Za čitaoce Stava, prvih susreta koji su kasnije utjecali na djelo majstora kista, prisjetio se istaknuti bosanskohercegovački historičar umjetnosti i likovni kritičar prof. dr. Ibrahim Krzović

Piše: Ibrahim KRZOVIĆ

Od šezdesetih godina 20. stoljeća, od kada je prisutan u umjetnosti Bosne i Hercegovine, Affan Ramić zapažen je, vrednovan i prihvaćen kao slikar. U trenucima kad se sjećamo prilika u kojima smo bili s njim ili s njegovom umjetnošću, korisno je upozoriti na neke udaljenije trenutke njegovog života i rada kako bismo izrazili zadovoljstvo što smo imali priliku susretanja s vedrinom duha i životnosti ovog umjetnika, izraženih naročito u godinama mladosti i kako bi ostavili traga u zapisu u povodu njegovog odlaska.

Moje najranije sjećanje o Affanu Ramiću seže u rane pedesete godine 20. stoljeća, kad sam, poslije prve godine u Školi primijenjenih umjetnosti, ušao u klasu grafike. Tada, 1952/53. na trećoj godini Odsjeka za grafiku ove škole, zatekli smo prvu generaciju učenika upisanih na ovom odsjeku, praktično, prvu generaciju grafičara školovanih u Bosni i Hercegovini, u kojoj je bio i Affan Ramić.

Osim drugih, vrijedno je, radi razumijevanja duha generacije, spomenuti da su u istoj klasi s njim bili Mustafa Ico Voljevica i Husejn Husko Balić, koji su, pokazalo se to i kasnije, mogli svojom inteligencijom, duhovitošću, ilustracijama i karikaturama razvedriti, ushititi i nasmijati ondašnju i sarajevsku i jugoslavensku javnost. Toj južnjačkoj vedrini i poetici u školi, u klasi, u ilustracijama po ondašnjoj štampi i za djecu i za odrasle i za poete, doprinosili su i Memnuna Vila, i Mladen Kolobarić, i Halil Tikveša, i Mirza Hamzić, i Slobodan Samardžić, a među njima i Affan Ramić. A i Petar Šain, šef Odsjeka grafike, bio je Mostarac rodom.

Ovo vrijeme školovanja Affana Ramića na Odsjeku grafike Škole za primijenjenu umjetnost u Sarajevu, ne samo po ovoj vedrini generacije s juga nego treba spomenuti i po činjenici da je svoj tadašnji rad i izraz zasnivao na jeziku grafike, crno-bijelom linearizmu i na jednostavnoj skali tonaliteta, što je, čini mi se, ostalo dijelom ugrađeno u njegovo kasnije i doskorašnje slikarstvo.

To se može pratiti i preko vidljivih i al prima poteza kista na platnu, u privrženosti ekspresiji materije što su u njemu razvili jednostavna grafička sredstva i svedene forme. To čini prvi sloj građe njegovog izraza, prekrivenog kasnijim nanosima koje prepoznajemo kao slikarstvo. Slikarstvo koje je u mladom umjetniku tada osnažilo želje u području pikturalnosti i boje, a što valja i razumjeti kao nadgradnju podržanu snagom njegovog profesora na Akademiji u Beogradu, velikog slikara, koloriste Marka Čelebonovića.

Slikarstvo Affana Ramića, danas dostupno samo jednim dijelom, jer je veliki dio opusa nestao za ratnih godina u ateljeu na Grbavici, pa i u Počitelju, pokazuje da je nastalo u stalnom susretu slikara i mediteranskog krajolika, određenije, u težnji i čežnji za hercegovačkim krasom, rustikom tog podneblja, a što je bilo izvorom imaginacije umjetnika.

Izvorne strukture prirode beskrajnih varijeteta, date na njegovim slikama, pa i u kolažima ili instalacijama, mogu se bolje razumjeti ako se ima na umu njegovo mentalno odrastanje na jugu, kad se svijest formira iz vremenskih i prostornih slika krajolika mladosti. S druge strane, upravo u tom ranom vremenu stasanja i građenja umijeća oblikovanja, u sredini gdje je započinjao svoj umjetnički život, javlja se enformel, slikarstvo strukture, podjednakog zanimanja i za strukturu materije i za strukture bojene materije. Od tog vremena slike Affana Ramića nastaju u tom svijetu materije, boje, i imaginacije, a na granici apstrakcije i asocijacije.

 

PROČITAJTE I...

Ovih dana razmišljam o ničim opravdanim optužbama oko jednog veoma značajnog časopisa, koji se u jednom trenutku pojavio kao istinski glasnik proljeća bošnjačkog kulturnog i književnog buđenja, o bošnjačkom časopisu za kulturu i društvo Behar, koji je preko dvadeset godina izlazio u Zagrebu. Izlazi i danas, ali nema više predznak bošnjački, a time ne samo da je izgubio svoju karakterističnu “magiju” nego smo ponovo svjedočili slične događaje s početka 20. stoljeća

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!