Hoće li Washington prestati štititi teroriste

Ubrzo nakon razgovora Trumpa i Erdoğana, portparol predsjednika Turske Ibrahim Kalın potvrdio je da se o dva glavna kamena spoticanja u odnosima dviju zemalja – FETÖ i američkoj podršci YPG-u u Siriji – razgovaralo, te da su dotaknuta pitanja “sigurnosne zone” u Siriji i operacije za oslobađanje Raqqe, de facto glavnog grada tzv. Islamske države

Dugo i s izvjesnom dozom zebnje očekivani prvi telefonski razgovor između novog predsjednika SAD-a Donalda J. Trumpa i predsjednika Republike Turske Recepa Tayyipa Erdoğana, sudeći po izjavama insajdera i saopćenjima iz Bijele kuće i turskog predsjedništva, prošao je u prijateljskoj i konstruktivnoj atmosferi. “Krtice”, vjerovatno zaostavština Obamine administracije, koje redovno obavještavaju medije o “pikanterijama” Trumpovih razgovora sa stranim državnicima, poput one o treskanju slušalice australijskom premijeru, ostale su kratkih rukava. Prvi kontakt dvaju saveznika, čiji su odnosi na najnižim granama zahvaljujući upravo prethodnoj američkoj administraciji, nije bio konfrontirajući. Naprotiv, iz kratkog saopćenja (59 riječi) o 45 minuta dugom razgovoru vidi se nastojanje da se ti odnosi poprave. Naglašena je zajednička posvećenost borbi protiv svih oblika terorizma, američka podrška “strateškom partneru i NATO savezniku”, kao i pozdravljanje “doprinosa Turske borbi protiv ISIL-a”.

ODBAČEN OBAMIN RECEPT ZA KATASTROFU

Kada se to šturo saopćenje (a uvijek su sva saopćenja te vrste štura) stavi pod lupu, postaje jasan oprezni optimizam kojim je ono primljeno u Turskoj. Ključna sintagma jeste “protiv svih oblika terorizma”, jer to, iz turske perspektive, uključuje terorističku organizaciju Fethullaha Gülena (FETÖ), Radničku partiju Kurdistana (PKK), sirijsku franšizu PKK-a – Partiju demokratske unije (PYD) i njenu oružanu miliciju tzv. Jedinice narodne zaštite (YPG). Ubrzo nakon razgovora Trumpa i Erdoğana, portparol predsjednika Turske Ibrahim Kalın potvrdio je da se o dva glavna kamena spoticanja u odnosima dviju zemalja – FETÖ i američkoj podršci YPG-u u Siriji – razgovaralo, te da su dotaknuta pitanja “sigurnosne zone” u Siriji i operacije za oslobađanje Raqqe, de facto glavnog grada tzv. Islamske države.

Dok se prvi kamen spoticanja (FETÖ) može manje-više ograničiti na odnose između Amerike i Turske, drugi (američka podrška YPG-u), pogotovo u kontekstu oslobađanja Raqqe, jeste potencijalna opasnost s nesagledivim posljedicama po cijelu regiju. Nekoliko dana prije razgovora Trumpa i Erdoğana, Washington Post objavio je “srceparajući” tekst o tome kako je Obamina administracija radila mjesecima (duže od sedam mjeseci) na planovima za oslobađanje Raqqe, sve opisujući besane noći i stotine časova debata koje je vrh tima za nacionalnu sigurnost bivšeg predsjednika vodio nad njima. Čitaocu prosto dođe da žali (za tu je svrhu tekst i napisan) što je toliki silni uložen trud propao, jer je (to je naglašeno i u naslovu) nova administracija poslije “površnog” pregleda odbacila plan. Ono što podiže obrvu dok se čita taj tekst jeste osjećaj hitnosti i upornost Baracka Obame da uvjeri Trumpa da preuzme / odobri plan, koja je išla dotle da je na sam dan inauguracije insistirao na razgovoru o njemu.

Plan je bio upravo recept za katastrofu i svodi se na (dodatno) naoružavanje terorističke milicije YPG, izoliranje Turske iz bilo kakvog učešća u operaciji s pokušajem zamazivanja očiju time što će joj se pomoći (vazdušnom podrškom) u borbama za Al-Bab. Kada se pogleda kalendar, to “više od sedam mjeseci” pada nekako baš oko pokušaja puča u Turskoj i/ili početka operacije “Eufratski štit”, što opet priziva pitanje čemu ta desperatna želja Obamine administracije da “zaključa” Trumpovu politiku koja bi neminovno vodila do dalje konfrontacije s Turskom.

Predsjednik Trump (srećom) odbacio je taj plan i naredio Pentagonu da za 30 dana dođe s novim, a za 90 dana s planom o sigurnosnoj zoni, koju Turska sa sirijskom opozicijom zagovara od 2013. godine, kada je bila mnogo lakše izvodljiva. Imajući u vidu pritisak u obliku uvodnika, “ekspertskih” mišljenja i preporuka raznih think tankova, pitanje je da li će Trump ostati imun na mit o “Kurdima” (čitaj YPG) kao toj “fenomenalnoj” pješadiji (jedino) sposobnoj da ratuje protiv ISIL-a i odoljeti sugestijama o dodatnom naoružavanju te terorističke milicije. Fakat da je odmah poslije razgovora s predsjednikom Erdoğanom Trump poslao novopostavljenog direktora Centralne obavještajne službe (CIA) u Ankaru razlog je za već spomenuti oprezni optimizam.

Bilo bi sjajno da svi koji se igraju idejom da Amerika treba ući u (još) dublje savezništvo s terorističkom milicijom kvazistaljinističke ultrašovinističke partije pročitaju tekst dobitnika Pulitzerove nagrade i veterana istraživačkog novinarstva Roya Gutmana, objavljenog na sajtu najstarijeg američkog nedjeljnika The Nation pod nazivom Da li su sirijski Kurdi činili ratne zločine?. Na osnovu brojnih intervjua, između ostalim s otpadnicima YPG-a, Gutman potvrđuje mnogobrojne izvještaje Sirijske mreže za ljudska prava (SNHR) i nekoliko stidljivih izvještaja Amnesty Internationala (AI) o onome što on naziva “revolucionarnim čišćenjem”. Naime, AI u tih nekoliko izvještaja operira terminom “etničko čišćenje”, ali ono ne oslikava stvarnost tzv. Rojave, oblasti sjevera Sirije u kojoj je PYD, zahvaljujući valceru koji igra s Asadovim režimom, teatrom kabuki s ISIL-om i svesrdnom pomoći Iranske revolucionarne garde, uspostavila jednopartijsku tiraniju. S obzirom na to da su Kurdi koji misle drugačije protjerivani (zatvarani i mučeni) koliko i druge etničke skupine, adekvatniji je termin “revolucionarno čišćenje”.

SCENARIJI NARUŠAVANJA RUSKO-TURSKIH ODNOSA

Za romantičarski mit stvoren oko PYD/YPG-a najrazornija su svjedočenja o spomenutom teatru s ISIL-om i saradnji s Asadom. Ono što je bilo prilično jasno pažljivim posmatračima procesa formiranja Rojave jeste to da se YPG više tukao sa sirijskim revolucionarima, odnosno Slobodnom sirijskom armijom (FSA), nego s ISIL-om, služeći zapravo režimu čiju je opoziciju satirao. Kada bi te borbe zapele, jer je ipak riječ o terorističkoj organizaciji koja u suštini ne zna da ratuje i navikla je na “udri i bježi” taktiku, ISIL bi ulijetao, osvajao mjesta pod kontrolom FSA, da bi ih nakon izvjesnog vremena predao YPG-u bez borbe. Obrazac je to koji se ponavljao mnogo puta, a koji Gutman pedantno dokumentira. Direktor CIA‑e Mike Pompeo sasvim je sigurno obaviješten o tom prostituiranju YPG-a, podrobnije i iz prve ruke, tokom posjete Ankari prošlog četvrtka i petka.

Koliko je sve glede Sirije krhko i opasno pokazao je incident koji je u neku ruku zasjenio Pompeovu posjetu. Dok je on letio prema Turskoj, u četvrtak 9. februara ujutro ruski avion bombardirao je kuću koju su koristili pripadnici turskih oružanih snaga sjeverozapadno od Al-Baba. U napadu su poginula tri, a ranjeno je 11 turskih vojnika. Greška (ili “greška”) je odmah ustanovljena i ruski predsjednik Putin odmah je pozvao predsjednika Erdoğana izvinjenja i saučešća radi. U razgovoru je naglašena potreba bolje vojne koordinacije.

Sljedećeg je dana Kremlj izdao saopćenje da je izvor greške u pogrešnim koordinatama koje je ruska vojska dobila od turske vojske. Pismeno saopćenje Vojske Republike Turske koje je uslijedilo tog popodneva govori o tome da su vojnici bili smješteni u toj zgradi već 10 dana i opisuje incident “prijateljske vatre” raketom s teritorija pod ruskom kontrolom, koji se desio dan prije fatalnog, o čemu je obaviješten ruski vojni ataše. No, osim spominjanja baze turske avijacije u Eskişehiru, kao koordinacionog centra, ni riječi u tom saopćenju nema o koordinatama i odgovornim za davanje koordinata (kako vlastitih pozicija, tako i meta).

Diplomatija je u ovom, kao i u slučaju ubistva ruskog ambasadora Karlova u Turskoj, spriječila stvaranje krize, ali neizbježno je poređenje s prethodnim dvama incidentima dizajniranim da pokvare rusko‑turske odnose. Dok se za obaranje ruskog aviona i ubistvo ambasadora sa sigurnošću može reći da je FETÖ iza njih, za ovaj posljednji ne može, za sada, ali se ne može ni odbaciti.

Kako se operacija za oslobađanje Al-Baba privodi kraju, množit će se situacije koje mogu eskalirati u neželjene sukobe neželjenih razmjera. Kad ovaj tekst bude odštampan, snage FSA (s podrškom Turske) i snage Asadovog režima najvjerovatnije će se već gledati preko nišana na, po ruskim izvorima dogovorenoj, demarkacionoj liniji. Trka za Al-Bab, odnosno Asadova naprasna volja da poslije godina suživota s ISIL-om zaratuje protiv te terorističke tvorevine, ima mnogo veze s planiranim oslobađanjem Raqqe i američkim odabirom partnera za taj poduhvat. Drugim riječima, i on se nudi. Hoće li Trumpova administracija biti u stanju (za razliku od Obamine) napraviti manje štete od koristi ostaje otvoreno pitanje, bar dok ne prođe onih 30 Pentagonovih dana.

PROČITAJTE I...

“Oštri oporavak” još nije dostigao brojeve iz 2014. godine, koja je bila zlatna, s oko 40 miliona turista, ali 12,3 miliona tokom prvih šest mjeseci ove godine opravdava sintagmu. Odnos turista po zemlji porijekla odslikava onaj od prije kriza. Najviše je turskih turista (1,7 miliona) i onih iz Njemačke (1,2 miliona)

Poslije decenija stagnacije i veoma usporenog razvoja, a nakon petnaest godina ubrzanog, teško je očekivati od Turske da stane. No, SAD i EU moraju se pomiriti s tim da se zubna pasta ne može vratiti u tubu, te da sada imaju posla sa zemljom koja zahtijeva ravnopravni tretman

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!