Hoće li na kraju preostati samo sjećanja na sjećanja

Ljudi su se vraćali na svoja mjesta s hranom i pićem u rukama. Klasična američka porodična stadionska atmosfera, toliko drugačija od naše u kojoj je navijanje za svoj klub pitanje života i smrti, susret s navijačima suprotnog tima skoro pa poziv na obračun. Stadion je ovdje više tržni centar nego sportsko borilište, zabavljanje publike mnogo je važnije od rezultata

Ko zna po koji put, sjedili smo u “Parkuši”. Bilo nas je deset za istim stolom koji smo nekako uspijevali uzurpirati svaki dan. Zima, bljuzga, jugo puše, grane u parku savijaju se pod jakim vjetrom, kroz zrak lete plastične kese i stare novine, narod nespretno izbjegava velike lokve na pješačkim prelazima. Sjedili smo svi u nekim đubretarcima i kaputima načičkanim hevi-metal bedževima. Odlaganje garderobe u kafani trebalo je platiti, ko bi bio lud da na to baca pare; sjediti u debeloj jakni u toploj kafani bio je mnogo manji problem. Ali, dovoljan da se osjeti nelagoda prilikom svakog prolaska konobara koji nas je mrko posmatrao. Već je bio ispraznio tri velike svijetloplave plehane pepeljare koje smo napunili opušcima plave “Morave” i “Yorka” i ispražnjenim košpicama od suncokreta maznutih na Baščaršiji. Neko je izvadio siću iz džepa i naručio kuhano vino. Konobar napravi facu: “Jedno kuhano vino na vas deset?” Niko nije imao prebijene banke. Bio je kraj mjeseca, svima su starci čekali plaće k’o ozeblo sunce. Čaša vina obrnula je krug, svako je otpio pomalo. A onda je neko počeo pričati masne viceve, krenuli smo padati pod sto. Toliko smo se glasno smijali da nas je brkati konobar sve redom izbacio iz kafane.

Ove komične situacije iz daleke prošlosti sjetio sam se u dokolici poluvremena fudbalske utakmice u Bronxu, na Yankee stadionu, u utakmici četvrtfinala play-offa koja je odlučivala da li će dalje proći NYC FC ili Columbus Crew. Ama baš ništa nije povezivalo ove dvije stvari.

Šokiran iznenadnim i ničim izazvanim sjećanjem, zaboravio sam gdje se nalazim, potonuo sam u atmosferu stare “Parkuše”, smijao se, pokušavao se prisjetiti svih detalja koji su mi mogli nešto značiti. Dalje nije išlo. Sjećanje nije film koji možeš premotati do željenog trenutak i pogledati. Upinjao sam se, ali džaba. To mi se dešavalo i kada sam htio nastaviti sanjati neki san, ali zvuk budilice bio je jači i sve bi se bespovratno raspršilo. Nije se teško bilo sjetiti kockastih prljavih masnih stolnjaka probušenih cigaretama, ali kako prizvati u sjećanje sve ostalo… Mogao sam se prisjetiti imena brkatog konobara kojem smo se ulizivali da nas ne izbacuje tek tako, možda sam se mogao sjetiti i koliko je koštalo odlaganje garderobe.

Pauza se završila, ljudi su se vraćali na svoja mjesta s hranom i pićem u rukama. Klasična američka porodična stadionska atmosfera, toliko drugačija od naše u kojoj je navijanje za svoj klub pitanje života i smrti, susret s navijačima suprotnog tima skoro pa poziv na obračun. Stadion je ovdje više tržni centar nego sportsko borilište, zabavljanje publike mnogo je važnije od rezultata. Smrad (ili miris) brze hrane bio je nesnosan uprkos vjetru. Veliki navijački orkestar s trubama i bubnjevima nije prestajao ni između dvaju poluvremena, stotine velikih displeja trpali su poruke u podsvijest naroda.

Utakmica se nastavila, David Villa nije davao sve od sebe, trener Patrick Vieira šetao je nervozno pokraj aut-linije, a ostarjeli Andrea Pirlo sve je to nemoćno posmatrao s klupe. Iako je rezultat bio pozitivan, trebao je još jedan gol koji nikako nije padao. Raja na stadionu gubila je strpljenje.

A onda, opet, odnekud iskoči sjećanje. Nekoliko dana nakon izbacivanja iz “Parkuše”, odlučili smo se provozati žičarom. Nekom pade na pamet ideja da se s Trebevića vratimo pješke kroz snijeg. Uskočili smo u kabinu koju je neko, na moje zaprepaštenje, uskoro počeo ljuljati. Prolomio se smijeh, a meni nije bilo do smijanja. Nikad nisam bio ljubitelj visine, pogotovo u takvoj situaciji. Kabina se brzo zadimila cigaretama, prepričavale su se priče s posljednjeg ljetovanja u Orebiću, kampovanja sa što manje para.

Čim smo sišli s uspinjače, duboko se udahnulo. Teški smog i prljavština grada ostala je dolje, daleko ispod nas. Na takvom čistom zraku baš je bio merak zapaliti cigaru. Krenuli smo nizbrdo nošeni nekim čudnim avanturizmom. Bili smo tinejdžeri, ništa nam nije bilo teško. S vremena na vrijeme preskakali smo bodljikavu žicu, prolazili kroz tuđa imanja. Nije prošlo dugo i izbismo na neki put koji smo nastavili slijediti. U jednom momentu primijetismo konjski leš bačen pokraj puta. Nikad prije nisam vidio ništa slično. Neko se popeo na mrtvog konja i skakao po njemu; ko zna koliko je dugo nesretni konj tu ležao. Ostavismo tu scenu iza nas i nastavismo nizbrdo. Dalje se više ničega ne sjećam.

Sudija je odsvirao kraj. Publika je tužno otpuhivala. NYC FC pobijedio je s 2:0, ali to nije bilo dovoljno za prolaz. Palo je nekoliko stativa, nekoliko je izglednih prilika propalo, tako da je rezultat ispao realan.

Kiša je rominjala. Hiljade ljudi guralo se kako bi se što prije dokopali podzemne željeznice. Posmatrao sam sve to s nekakvom sjetom i pitao se da li ću se jednog dana sjetiti bilo čega s te utakmice, osim onoga čega sam se već sjetio.

PROČITAJTE I...

Slavna autobiografija Omera ibn Saida, koja se općenito ubraja u začetke američke robovske literature, započinje podužim odlomkom sure Vlast (Mulk), koju Omer ni nakon dvadeset i četiri godine u kršćanskoj zemlji nije zaboravio. Izbor nije slučajan; sura se otvara tvrdnjom da sva vlast pripada Bogu i stoga je savršena aluzija na robovlasništvo, na apsolutnu moć kroz posjedovanje

Dan prije umro je Tito, a nama je “EI-Niš” kolor-televizor riknuo nekoliko dana ranije. Nismo imali gdje gledati sahranu pa smo zamolili Libriće da dođemo kod njih. U jednom momentu, za vrijeme sahrane, krenuo je prolom oblaka, na šta je Mugdim, sin čika Šefika i tete Kadre, gledajući kroz prozor, tužno dodao: “I nebo danas plače!” Mugdim je nesretno poginuo na Dobrinji tokom opsade Sarajeva, od metka koji je uletio u stan u kojem je živio

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!