Hoće li Mustafa Busuladžić biti strijeljan drugi put

U tom smislu, ilustrativna je nedavna izjava Ane Babić, predsjednice Skupštine Kantona Sarajevo i članice SBB-a, koju je dala krajem oktobra: da je SBB pogriješio što je glasao za imenovanje škole u Dobroševićima po Mustafi Busuladžiću te da će ta stranka na nekoj od narednih skupštinskih sjednica pokrenuti pitanje promjene imena ove škole

Klasifikacija političkog spektra u Bosni i Hercegovini na lijeve i desne, posebno na bošnjačkoj političkoj sceni, manje-više je u istim okvirima kao i kod većine drugih evropskih naroda i država, naravno, s našim lokalnim specifičnostima. Tako i mi imamo, uvjetno rečeno, ljevicu i desnicu, no one se ovdje ne razlikuju po ekonomskim programima, poreznoj i socijalnoj politici ili pitanjima društvenog ugovora između države i pojedinca, kako je to slučaj drugdje po svijetu, nego po pitanju ideoloških stavova oko nekoliko konkretnih tema.

Suprotno onome što se tvrdi, na bošnjačkoj političkoj sceni nema razlaza u tumačenju Drugog svjetskog rata ili samog pitanja antifašizma. Razlike se odnose isključivo na pitanje odnosa prema poslijeratnom (misli se na Drugi svjetski rat) periodu skoro pedesetogodišnjeg komunističkog totalitarizma. Iz različitih vrednovanja tog perioda proizlaze i sve ostale nesuglasice, kao što su one o pravu organiziranja i udruživanja na nacionalnoj osnovi, statusa nacionalnog i vjerskog u javnom životu, pitanja etničke posebnosti itd. Sve veće i značajnije stranke u Bošnjaka, po odnosu prema ovim pitanjima, uglavnom možemo svrstati na desne ili lijeve. Tačnije, sve stranke osim SBB-a.

U tom smislu, ilustrativna je nedavna izjava Ane Babić, predsjednice Skupštine Kantona Sarajevo i članice SBB-a, koju je dala krajem oktobra: da je SBB pogriješio što je glasao za imenovanje škole u Dobroševićima po Mustafi Busuladžiću te da će ta stranka na nekoj od narednih skupštinskih sjednica pokrenuti pitanje promjene imena ove škole. Sama Babićkina štura formulacija da je “SBB pogriješio” i da je Busuladžić “kontroverzna” ličnost nam ne objašnjava ni zašto je SBB-ovo ranije glasanje bilo greška niti po čemu je to Mustafa Busuladžić odjednom toliko kontroverzniji nego godinu prije kada je SBB u istom skupštinskom sazivu podržao prijedlog da se po Busuladžiću nazove škola.

Jedini logičan zaključak koji se nameće kao objašnjenje ovakve iznenadne promjene stava jesu dolazeći izbori, te u skladu s tim svojevrsni “ljubavni zov” strankama ljevice i istovremeni pokušaj da se glasačima lijevog spektra SBB prikaže kao ideološki nagodan koalicioni partner. Ali, upravo takve vrlo česte i suštinske promjene stavova SBB-a imaju efekt da prosječni glasač iz njihovih saopćenja i djelovanja ne može zaključiti ništa u vezi s postojanjem bilo kakve osnovne ideje, sistema vrijednosti ili ideologije SBB-a. Osim ispraznih floskula o evropskom putu, demokratiji, integracijama itd., koje upotrebljava ama baš svaka stranka i strančica u Bosni i Hercegovini, SBB nije nikada pokazao ništa što bi se mogli nazvati čvrstim vrijednosnim stavom, a kamoli ideologijom.

No, ako već ideološku opredijeljenost i vrijednosne sudove nisu iznijeli na direktan način, onda svakako jesu na indirektan. Od 2010. godine, kada je Radončić formalno i otvoreno krenuo u političku kampanju (mada je on nezaobilazan politički faktor još od kuhanja kahve u glavnom štabu Armije RBiH), glavna crta i trend i njegovog i SBB djelovanja, pored kratkog razdoblja između općih izbora 2014. godine i lokalnih izbora 2016. godine, jeste neprestani atak na ono što bismo mogli nazvati ratnim i postratnim demokratskim naslijeđem.

I SBB, kao stranka, i Avaz, kao njen partijski list, već su gotovo sedam godina neumorni u prikazivanju cijelog perioda od 1992. i svih njegovih tekovina kao mračnog doba i civilizacijskog sumraka. Taj period, iako izuzetno uspješan i enormno profitabilan za samog Fahrudina Radončića, predstavlja se kao vrijeme pseudodemokratije, neofeudalizma i vladavine bezakonja, a glas za SBB i Radončića kao bošnjačkog člana Predsjedništva kao ulaznica u vrli novi svijet.

Ovakav negativan odnos zadire i dublje, pa imamo kontroverzne stavova o nekim temeljnim i suštinskim vrijednostima za Bošnjake, poput agresije na Bosnu i Hercegovinu i otpora agresiji. Mogli bismo reći da su stavovi SBB-a po ovom pitanju izuzetno bliski velikosrpskom tumačenju cijelog tog perioda jer je Radončić dosta puta, što direktno, što indirektno, optuživao SDA i za izbijanje rata i za žrtve u njemu. Navedimo samo dva među bezbroj primjera.

Radončić je, svjedočeći na suđenju Naseru Keljmendiju, ustvrdio da je Ramiz Delalić Ćelo, po direktnoj naredbi Alije Izebegovića, na Baščaršiji likvidirao Nikolu Gardovića, tzv. srpskog svata, što je navodno bio povod za početak rata; a nedavno je u jednom intervjuu izjavio da SBB nije za “džamahiriju i 200.000 poginulih”, čime je opet indirektno optužio ratno rukovodstvo RBiH da su namjeravali praviti “islamsku državu” te da su odgovorni za žrtve. Ovo su gotovo opća mjesta velikosrpskog propagandnog revizionizma, a zanimljiv je i detalj da Radončić u tom istom duhu sasvim pogrešno tumači termin džamahirija (što je inače naziv za sekularnu republiku), kao i da barata netačnim brojevima o stradalim u ratu. Ovo bi se moglo nazvati i populizmom da nije nebulozno to što se Radončić ovakvim iskrivljenim pogledima, koji su sasvim u suprotnosti s temljnim vrijednostima, shvatanjima, pa i proživljenim iskustvom bošnjačkog naroda, pokušava istovremeno predstaviti kao novi bošnjački lider, a SBB kao probošnjačka stranka.

Stječe se utisak da SBB i njegov de facto vlasnik Fahrudin Radončić izvodi sasvim različite predstave za različite publike: glasačima ljevice podilazi kriminaliziranjem mladomuslimanskog pokreta, istaknutih ličnosti iz tog kruga i uopće problematiziranjem organiziranja Bošnjaka na nacionalnoj osnovi; hrvatskim glasačima tako što legitimira navodnu “hrvatsku ugrozbu” i tako što se predstavlja kao servilan partner HDZ-u; srpskim tako što koristi njihovu mitologiju i termine te prebacuje odgovornost za rat na stranu legalnih vlasti RBiH i Bošnjaka; stranim centrima tako što etiketira svoje političke konkurente kao ekstremističku i islamističku prijetnju za Evropu i regiju; a prema generalnoj bošnjačkoj populaciji tako što potencira beznađe, defetizam, očaj, teške socijalne teme, osjećaj skore propasti itd. Ovaj pakleni ringišpil koji stalno mijenja brzine i smjer, ali nikada ne staje, vrlo često zbunjuje i same kadrove SBB-a, pa ni oni često nisu sigurni kakav stav zauzeti u vezi s određenim temama niti kako svojim glasačima objasniti neprincipijelne promjene gledišta.

Kada sve ovo sagledamo, najtačnije bi bilo reći da je ideologija SBB-a ta da ova stranka nema ideologije, barem nema neku postojanu ideologiju. Takva politička organizacija nema svrhu osvajanja vlasti radi promicanja određenih vrijednosti ili svjetonazora, nego se vrijednosti, ideološka podloga i svjetonazori baš poput čarapa mijenjaju, nekad čak i na dnevnoj osnovi, u cilju promicanja interesa političke organizacije, tj. stranke. Takvo stanje stalnog kretanja, stalne metamorfoze, beskrajne mimikrije ima samo jedan cilj: doći i ostati na vlasti po svaku cijenu. Treba se stalno prikazivati pogodnim i korisnim partnerom onome ko trenutno vodi, onome za kojeg se misli da drži uzde vlasti, umiliti se ondje gdje se smatra da leži centar moći.

Koliko je takva politika uspješna i koliko ima pozitivnog efekta za one koji je prakticiraju, za sada nije lahko procijeniti. Može se, nažalost, uočiti da ovakvo neprincipijelno pehlivanjenje, sjedenje na dvije ili više stolica i amoralno razvlačenje pameti, privlači određen broj slabije politički pismenih glasača, kao i da nanosi štetu bošnjačkoj političkoj kulturi, ali je također primjetno da praktikantima takve politike već uporno izmiče vrhunska nagrada, taj grand prix i sveti gral, zbog kojeg su se i upustili u igru na sve ili ništa. Ono što je potpuno sigurno jeste da, dugoročno gledano, takva politika nema bolju budućnost, o čemu svjedoči i strašni pad u glasačkom tijelu – s nepunih 150.000 glasova, koliko je SBB osvojio 2014. godine, na manje od 80.000 dvije godine poslije, što je za 40.000 glasova manje nego što ih je osvojio SDP i za 250.000 manje od SDA.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Austrija, s desničarskom ekstremističkom strankom na vlasti, trenutno je zemlja-eksperiment kojim se ispituje izdržljivost demokratije u Zapadnoj Evropi. Reporteri njemačkog magazina Spiegel posjetili su ovu zemlju kako bi istražili razloge njezinog odlaska desno, raspoloženju prema migrantima i razlozima zbog kojih gradonačelnici nekih austrijskih gradova na svojim ulicama ne žele muslimane. Stav, uz svoju opremu, donosi najveći i najvažniji dio reportaže objavljene na nekoliko strana u ovom uglednom njemačkom magazinu

Predsjednik Erdoğan i njegovi pouzdani saradnici imaju historijsku zaslugu što su izabrali efikasne načine borbe u zaštiti i odbrani prosperiteta kada je bio ugrožen Gülenovim pokušajem državnog udara. Ovo pitanje zaslužuje najveću pažnju jer se u njemu nalaze najvažnija iskustva i pouke kako treba upotrijebiti političku moć da bi se zaštitio prosperitet. Pogrešan izbor načina borbe može kompromitirati ciljeve i vrijednosti za koje se neki subjekt bori. U tom iskustvenom pogledu, od presudnog je značaja pravovremeno reagiranje odgovornih faktora države na čelu s Erdoğanom. Najvrednije iskustvo aktiviranje je naroda Turske kao subjekta zaštite prosperiteta

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!