Hoće li kupnja prastarih izraelskih aviona biti pretežak uteg za Vladu Hrvatske

Sam avion bitno je izmijenjena verzija prastarog F-16, i to za potrebe izraelske agresivne politike prema susjednim državama i narodima, kao i izraelske industrije, avion za jaka i česta borbena djelovanja protiv neprijateljskih ciljeva, ne za air policing, nadzor i zaštitu zračnog prostora, kako stoji u Strategiji odbrane. Znači li ovo možda i promjenu strategije, mogućnost djelovanja protiv “neprijateljskih” snaga i gdje

Ministar odbrane Republike Hrvatske Damir Krstičević mogao bi završiti u aferi većoj od Sanaderove. Njegovo lobiranje kombinirano s uspješnim pritiscima iz SAD i Izraela na Vijeće za nacionalnu sigurnost i Vladu, posebno na neke vojne stručnjake i analitičare koji su naglo mijenjali sumnjičave stavove o kupnji izraelskih prastarih aviona, nagnali su novinare da malo pročačkaju pozadinu entuzijazma nabave “kanti”.

JESU LI ONI MUNJENI

Avioni F-16 Barak (munja), koje je Izrael rabljene, nakon cca 10 godina, od SAD dobio po budzašto, do trenutka početka isporuke bit će stari između 28 i 36 godina. Oni bi trebali služiti ratnom zrakoplovstvu Republike Hrvatske još 30-ak godina (sic!). No, uprava ratnog zrakoplovstva, zapravo, i nije bila upoznata s tim avionima, a neki analitičari i iskusni piloti smatraju da ne mogu trajati dulje od 10 godina, kao i da su novi avioni u eksploataciji jeftiniji od starih. Nadležno Krstičevićevo ministarstvo raspisalo je javno međunarodno nadmetanje za nabavu 12 borbenih aviona kako bi se na vrijeme istim opskrbilo, a sve u skladu sa zahtjevima članstva u NATO paktu i Strategijom odbrane. Da Hrvatska nije donijela odluku o nabavi aviona, bila bi prisiljena obavijestiti NATO i tražiti da Savez organizira čuvanje zračnog prostora. To se svodi na iznajmljivanje usluge od neke najbliže članice NATO-a, a u hrvaćanskom slučaju, to bi iznosilo nekih 40 miliona dolara godišnje od Italije.

Nepoznatom je ostala informacija zašto je potrebno 12 aviona, dok Mađarska kupuje 14 Grippena, a nalazi se na granici s Ukrajinom i, naravno, ima veći BDP per capita, kao i Češka, koja ih je nabavila na lizing. Hrvatska s 12.000 USD BDP per capita kupuje prastare i svojim potrebama nekompatibilne avione za ukupno (sa servisima i održavanjem) 1,2 milijarde dolara, dok Češka sa skoro 20.000 dolara BDP per capita kupuje 14 novih na lizing za 700 miliona. Naravno, uz kupnju aviona, u natječaju su propisani i trening, obuka za letove, servisiranje i tomu slično, ali je javnost ostala uskraćena za informaciju o tzv. off-set aranžmanima koji su u ovakvim nabavkama uobičajeni, dakle ulaganjima zemlje koja prodaje u zemlju koja kupuje u tehnologiju, industriju koja ne mora nužno biti direktno vezana za odbrambeni sektor. Hrvatska će platiti 500 miliona dolara za te avione u paketu s nužnim uslugama, ali će, prema nekim računicama, u očekivanom i od Izraela garantiranom periodu eksploatacije platiti još 700 miliona dolara za redovne i izvanredne servise, nužna poboljšanja i nabave rezervnih dijelova koji se, kako je riječ o ozbiljnoj izraelskoj modifikaciji F-16 aviona, mogu nabaviti samo, pogađate, u Izraelu. Ovaj model aviona nedavno je srušen u Siriji, zemlji na koju Izrael vrši agresiju starim sovjetskim projektilom.

Druga najpovoljnija ponuda bila je švedskog “Grippena”, novi avioni po NATO standardima za 700 miliona u paketu, sa znatno manjim troškovima održavanja. Glavni argument za odluku bio je najniža nabavna cijena. Spomenuto je i strateško savezništvo s Izraelom, zemljom koja ratuje sa svima, oduzima zemlju Palestincima, ne poštuje mirovne sporazume koje je potpisala, niti Rezolucije Vijeća sigurnosti… Sa Švedskom, članicom EU i NATO, industrijskom silom kojoj ne trebaju američke milijarde i pokloni svake godine da bi ekonomski opstala, itekako bi imalo smisla graditi ekonomsko strateško partnerstvo kroz off-set aranžmane. Ministar je na sjednici Vlade ovaj potez proglasio “povijesnim”. Da je njemu itekako povijesni, posvjedočio je istraživački novinar Gordan Malić objavom da mu je Facebook uklonio status u kojem je, koristeći se javno dostupnim podacima, ukazao na moguću korupciju u ovom poslu. Oduševljene reakcije iz Izraela, koji je skoro besplatnu starudiju prodao za pola milijarde dolara, samo pojačavaju sumnje. Naime, Krstičević je, nakon što ga je zbog napoleonskih ambicija kao balavog generalčića smijenio predsjednik Mesić, uplovio u poduzetničke vode. Osnovao je dvije tvrtke koje se bave informacijskim sistemima i upravljanjima u ratnom zrakoplovstvu.

Dakle, osim provizija, tu su i višedesetljetni ugovori o održavanju i nabavi dijela nužne opreme, a Krstičevićeve tvrtke “M-San” i “King Ict.” već godinama na javnim nadmetanjima u RH sarađuju s “Israel Aerospace Industries Ltd.”, koja će predmetne avione isporučiti. Upravo je Malić ukazao na tu, kao i na činjenicu da se kao partner “Israel Aerospace Industries” na natječaju za kupnju dronova u februaru pojavio prokurist “Aeropartnera”, čiji je vlasnik optužen za korupciju u aferi remonta MIG-ova 21 u Ukrajini, u mandatu SDP-ovog ministra odbrane Ante Kotromanovića. Pukne li afera, Ivo Sanader past će u zaborav. Pitanje je samo hoće li biti dovoljno hrabrosti u medijima i među stručnjacima, vodeći računa da su izraelski, ali i mnogi jevrejski predstavnici olahki na obaraču optužbi za antisemitizam kada god procijene kako su ugroženi neki politički, vojni i ekonomski interesi države koju zovu jevrejskom. Helem, Hrvatska sklapa sumnjiv deal s Izraelom baš kada njegove tzv. odbrambene snage čine novi zločin u Gazi, ubijanjem civila, koji samo koriste svoje pravo mirnih protesta.

Sam avion bitno je izmijenjena verzija prastarog F-16, i to za potrebe izraelske agresivne politike prema susjednim državama i narodima, kao i izraelske industrije, avion za jaka i česta borbena djelovanja protiv neprijateljskih ciljeva, ne za air policing, nadzor i zaštitu zračnog prostora, kako stoji u Strategiji odbrane. Znači li ovo možda i promjenu strategije, mogućnost djelovanja protiv “neprijateljskih” snaga i gdje, u Bosni, Srbiji…? Strani mediji pišu o utrci u naoružanju Srbije i Hrvatske prastarim avionima. Da nije srpskog i hrvatskog nacionalističkog talambasanja posljednjih par godina, ovo bi bilo komično. Ovako može postati tragično.

EKONOMSKI RAZLOZI

Glavni argument za nabavu izraelskih aviona bila je cijena. Hrvatska si ne može priuštiti skupe stvari, barem u nabavi. O troškovima održavanja svakako će brigu voditi neko poslije Krstičevića i Plenkovića. U uvjetima rasta BDP-a u 2017. godini 2,8 posto, manje od 3,1 ili 3,2, koliko su prognozirali EU i punditi, njegove slabije projekcija za ovu godinu, od 2,1 do 2,7 posto, posebno u očekivanju dodatnog pada investicija i kada već nekoliko mjeseci kontinuirano pada industrijska proizvodnja zbog niske produktivnosti, te izvoza zbog uglavnom precijenjene kune, a rast se duguje ovisnosti o turizmu i sve većim deviznim doznakama sve većeg broja iseljenih (oko 100.000) te potrošnji iseljenika tokom ljetne sezone, drukčija se kratkoročna odluka vjerovatno i nije mogla donijeti. Treba voditi računa da je Vlada ovogodišnji budžet planirala na prognozama rasta od 3,2 posto! Uzimajući u obzir i negativan demografski rast, koji se više ne može alimentirati samo useljavanjem bosanskih Hrvata, uz nepostojanje useljeničke politike i privlačenja stranaca iz drugih zemalja, te time bitno usporavanje rasta BDP-a, štednja, posebno na strateškim nabavama, makar se dugoročno pokazala skupljom, izgleda, glavni je motiv razloga pristanka Vijeća za nacionalnu sigurnost i Vlade na Krstičevićev povijesni biznis.

Građani RH u inozemstvu svake godine šalju sve više novca u zemlju, kao nekad u Jugoslaviji ili danas u Bangladešu i Filipinima. Prema podacima Hrvatske narodne banke, prošle je godine doznačeno preko 2 milijarde eura, dok su izravna strana ulaganja (FDI) iznosila 1,7 milijardi. Istovremeno, procjenjuje se da se u zemlju unese gotovine od oko 1,1 milijarde eura koja se troši za boravak u zemlji tokom sezone. Ukupni je BDP oko 45 milijardi eura, pa se udio doznaka iseljeništva penje i do pet posto BDP-a, što je procjena za 2017, a njihova se potrošnja penje i do 2 posto BDP-a. Kratkoročni efekti postoje, pozitivna je platna bilanca, BDP bi bio niži za gotovo 7 posto, kao i porezni prihodi, posebno PDV, ali dugoročno je ovaj trend neodrživ. Iseljavanjem se smanjuje potencijal rasta BDP-a, smanjenje investicija zbog sve manjeg tržišta i neodrživost ionako slabašnih penzionih i zdravstvenih fondova. Nedostatak kvalificirane radne snage znači ograničenje rasta proizvodnje, a uz kontrakciju domaće potrošnje zbog iseljavanja, smanjuje se i izvoz te padaju dvije komponente BDP-a.

“Moody's” tako drži rejting na Ba2, uz stabilne izglede jer odražava ravnotežu između fiskalne konsolidacije i jačanja institucija, s jedne strane, i slabog potencijalnog rasta i sporosti strukturne reforme, s druge strane, zbog čega bi se usporio rast i povećao javni dug. Agencija procjenjuje da će rast slabiti, ali i u skladu s njihovim očekivanjima, između 2 i 2,5 posto, dok će mu glavni pokretač biti povećanje domaće potražnje. No, upozorava da mogućnost neurednog restrukturiranja “Agrokora”, najveće privatne tvrtke u Hrvatskoj, i dalje predstavlja negativni rizik, dok je bankarski sektor solidan. Agencija “Fitch” podigla je rejting Hrvatske s BB na BB+, uz stabilne izglede, zahvaljujući, kako je poručila, stabilnom rastu, snažnoj turističkoj sezoni i poboljšanju javnih finansija. To je bilo prvo povećanje kreditnog rejtinga od 2004. godine. “Standard & Poor's” je podigao rejting na BB+, jedan stepen niže od investicijskog.

Kako se “Moody's” pozvao i na restrukturiranje “Agrokora” kao negativan rizik, korisno je dati pregled stanja državne uprave nad posrnulim koncernom. U 2017. “Agrokorova” maloprodaja i veleprodaja (“Konzum”, “Konzum BiH”, “Tisak” i “Velpro”) poslovala je gotovo stalno negativno, s negativnom EBITDA (zbroj operativne dobiti i amortizacije). Pozitivni su bili u dijelu turističke sezone. “Konzum” gubi pozicije nauštrb “Lidla” i “Spara”. Zakonom je odgođeno plaćanje kamata i glavnice. Kada to dospije, znat će se stvarnost. Roll-up kreditom namaknuto je 500 miliona eura, od čega je polovica odmah isplaćena vlasnicima obveznica kao prijevremeni iskup, dio je otišao dobavljačima na ime starog duga, a jako je malo ostalo za stvarne pomake. Samo su savjetnici koštali 30 miliona.

Jedan od motiva donošenja “Lex Agrokora” bio je čuvanje radnih mjesta, iako je odmah bilo jasno da se mora ići u restrukturiranje i da je to nemoguće, što je najavljivao upravitelj koga je imenovala stara Uprava Antonio Alvarez. Već je ranije postalo jasno da je iz tvrtke otpušteno 2.300 zaposlenih, no “Agrokor” nije obznanio koliko iz koje tvrtke koncerna. Kako je fokus upravitelja nagodba, a ne restrukturiranje, pravi će se problemi tek pojaviti. Politika će se hvaliti nagodbom, iako su se vjerovnici mogli dogovoriti i bez uplitanja države. Procijenjena vrijednost “Agrokorovih” kompanija, raspoloživa za vjerovnike, kreće se u rasponu od 1,8 do 3,8 milijardi eura. Ona je za svaku od kompanija izražena u rasponu najniže i najviše, a zbog vrijednosti kapitala u ovisnim društvima, non core imovine i namirenja međukompanijskih zajmova, raspoloživa distributivna vrijednost za vjerovnike može biti i veća. Ukupan zasad poznat dug jeste preko 6 milijardi eura. Kako će se i po koju cijenu za vjerovnike, posebno dobavljače, postići nagodba, ostaje za vidjeti. Preliminarno se procjenjuje da do 530 miliona eura tražbina nastalih prije otvaranja postupka izvanredne uprave ne bi bilo otpisano te bi bilo ponovno utvrđeno u novoj grupi (povlaštenih vjerovnika) nakon restrukturiranja. S krajem marta trebalo je dobavljačima biti isplaćeno preko 490 miliona starog i graničnog duga, od čega se 188 miliona odnosi na plaćeni stari dug, a oko 302 miliona plaćanja su graničnog duga, u toku.

Vladin povjerenik Ante Ramljak, nakon otkrića o velikim iznosima za savjetničke usluge koji su plaćani njegovoj bivšoj kompaniji, morao je odstupiti, pa je na njegovo mjesto imenovan malo poznat, kao što je i on sam bio, Fabris Peruško, a veliki broj stručnjaka odbio je ponuđenu čast. Ključan problem njegove uprave jeste roll-up ugovor kojim je zacrtana nagodba i odabrani pobjednici – novi finansijeri na čelu s lešinarskim fondom “Knighthead” i Zagrebačkom bankom. Oni su ugovoreni bez jasne procedure, bez objavljenog poziva svim vjerovnicima. Kao i slučaju ministra finansija Marića i njegovih saznanja o krizi u “Agrokoru”, Plenković čvrsto stoji iza potpredsjednice Vlade Martine Dalić. Ramljakova ostavka bila je dobar potez za Vladu jer ga ona nije mogla smijeniti bez saglasnosti najstarijeg kreditora po roll-upu. Pitanje je samo šta će biti “when shit hits the fein”. U tom smislu, odabir Fabrisa Peruška ne iznenađuje. Martina Dalić ostaje ključna osoba za “Agrokor”, a Ramljakovu poziciju dobio je povjerenikov čovjek od povjerenja koji je radio u “Tisku”.

HRVATSKA IMA JEDAN OD NOMINALNO NAJNIŽIH BDP-a U EVROPI

Hrvatska je uvjerljivo najgora zemlja EU po privlačenju EU fondova, samo je jedna od zajamčenih 12 milijardi eura do 2020. godine povučena. HDZ je, između ostalog, napadao Milanovićevu Vladu zbog nikakvog iskorištavanja EU fondova. Ministrica Žalac, navodna ekspertkinja za fondove, pretrpjela je kritike iz Bruxellesa, prije svega zbog neefikasnog birokratskog aparata i procedura pri svakom ministarstvu i javnom poduzeću koji to provode u Hrvatskoj, a što Bruxelles ne traži. Hrvatska ima jedan od nominalno najnižih BDP-a u Evropi, jedan od najvećih udjela državne potrošnje u BDP-u i skoro najnižu stopu radno aktivnog stanovništva. Kreiranje socijalnih prava ekonomija ne može osigurati. Relativno malo ljudi radi, a od toga oko 400.000 u raznim oblicima državnog, javnog, paradržavnog sektora. Ti zaposleni imaju oko 25 posto više plaće od onih iz privatnog sektora, koji puni budžet. Uz 1,2 miliona penzionera i 200 hiljada nezaposlenih, to čini oko 45 posto ukupne populacije, pet posto više nego prije desetak godina, upozoravaju ekonomisti.

Ove podatke treba promatrati u svjetlu upozorenja šefice MMF-a Christine Lagarde, koja je rekla da bi eurozona trebala osnovati fond za crne dane radi pomoći zemljama članicama u slučaju pada ekonomskih aktivnosti u budućnosti, upozorivši na “druge, snažne nepovoljne trendove koji prijete, jačanje populizma i kratkoročni sirenski zov protekcionizma”. Kinesko‑američki trgovinski rat je započeo, a berze su već odgovorile padom vrijednosti. Da bi se eurozona pripremila za sljedeću recesiju, njezine članice trebale bi razviti moderniziranu uniju tržišta kapitala i poboljšati bankovnu uniju te krenuti u smjeru dublje fiskalne integracije, počevši od središnjeg fiskalnog kapaciteta, poručila je čelnica MMF-a. Takav fiskalni alat umirio bi ulagače, naglasila je Lagarde. Njezin prijedlog o osnivanju fonda za crne dane predviđa godišnje doprinose zemalja članica radi stvaranja rezervi u dobrim razdobljima koje bi se koristile u vremenima recesije. U ekstremnim slučajevima, zemlje bi mogle posuđivati od fonda i vraćati kredite budućim doprinosima, pojasnila je. Transferi iz fonda bili bi uvjetovani poštivanjem fiskalnih propisa EU-a. Lagarde također preporučuje da članice plaćaju premiju u dobrim razdobljima na osnovi pomoći koja im je isplaćena u crnim danima. Cilj takvog mehanizma bilo bi izbjegavanje trajnih transfera.

 

PROČITAJTE I...

S obzirom na to da hrvatski državni vrh i danas ne odustaje od opravdavanja onoga što je u Hagu presuđeno kao udruženi zločinački poduhvat, ne čudi da im isticanje sudjelovanja 25.000 Bošnjaka i isticanje 1.100 poginulih Bošnjaka u Domovinskom ratu nije dio poželjne nacionalne strategije. Niti će biti. Međutim, to ne znači da sami Bošnjaci u Hrvatskoj neće poduzeti korake potrebne da svoje zasluge pravovaljano istaknu i iskoriste. Očajavati nije prihvatljivo, a kukati još manje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!