Hoće li Donald Trump biti smijenjen

Knjiga Michaela Wolffa dobija dodatno na težini ako se pogledaju uvodnici i kolumne Washington Posta i New York Timesa, kojima je ona poslužila kao povod da obnove frontalne napade na Trumpovu administraciju prizivanjem na akciju uklanjanja “mentalno nesposobnog” predsjednika u skladu s 25. amandmanom Ustava SAD-a

Knjiga o kojoj američki i svjetski mediji, po pravilu spojenih sudova, već sedmicu neprestano bruje ili, možda bolje rečeno, galame Vatra i bijes (Fire and Fury) najavljivana je kao eksplozivna, devastirajuća insajderska slika Trumpove administracije. Autor, novinar Michael Wolff, ide čak toliko daleko da tvrdi kako će se pod teretom te slike administracija srušiti. Dodatnu reklamu osigurali su advokati Bijele kuće (prijetećim) pismom Wolffovoj izdavačkoj kući, koje je imalo kontraefekt pomičući izlazak knjige četiri dana unaprijed, s utorka ove na petak prošle sedmice.

Ne dešava se često da je izlazak jedne knjige breaking news na globalnim medijima i moram priznati da sam podlegao histeriji (nema druge riječi za to) te kupio kindle verziju knjige već u petak. Prva moja bilješka, napisana nekoliko sati poslije, glasi: “Nikad se ne prepirite s budalama. Prvo će vas spustiti na svoj nivo, a onda pobijediti na iskustvo” – pripisano Marku Twainu (ali i Gerogeu Carlinu). Međutim, u slučaju knjige Vatra i bijes možda je primjenjivija doskočica, također pripisana Twainu: “Nikad se ne svađaj s budalom, posmatrači možda neće primijetiti razliku.” Teško je odlučiti koja je od ove dvije primjenjivija. Činjenica da odrasli, naizgled ozbiljni ljudi čitaju i s entuzijazmom i guštom komentiraju nešto što, po mom skromnom mišljenju, poslije prelistavanja i pretrage određenih pojmova / imena, te čitanja prvih stotinjak stranica zaista predstavlja trećerazredno tabloidno đubre potvrđuje prvu – svi koji smo se upecali spušteni smo na nivo budale. No, veliko je pitanje ko nas je na taj nivo spustio – Trump ili Wolff? Najvjerovatniji odgovor bio bi: nijedan od njih dvojice, oni su samo posljednji produkt banalizacije i tabloidizacije svega i svačega, procesa koji se dešava decenijama.

PAMFLET U FUNKCIJI OZBILJNE POLITIČKE DEBATE

Različiti mediji stavljaju akcente na Wolffove tvrdnje na različita mjesta. Izvještavanje, recimo, CNN-a ili BBC-a bitno je različito od izvještavanja Al Jazeere, koja, logično, stavlja akcent na pojednostavljeni odnos Trumpa prema Bliskom istoku. Međutim, svi s te (antiTrump) strane uzimaju zdravo za gotovo opisivanje sadašnjeg američkog predsjednika kao imbecila koji ne shvata najjednostavnije koncepte, uzročno‑posljedične veze, a raspon koncentracije mu nije veći od onoga u vinske mušice. Takav je stav u knjizi prikazan kao mišljenje ako ne svih a ono velike većine članova Trumpove administracije, što posljedično vodi do zaključka da su oni licemjeri koji zarad lične koristi / promocije trpe nesposobnog predsjednika.

Knjiga će, stoga, izazvati omanji cunami demantija imenovanih izvora, ali demantiji su uvijek defanziva i ne zvuče uvjerljivo, što će dati dodatni kredibilitet jednom vrlo sumnjivom tekstu. Bivši Trumpov strateg Steve Bannon, Wolffov izvor za otprilike četvrtinu najskandaloznijih tvrdnji iznesenih u knjizi, već je demantirao, s primjetnim zakašnjenjem, jednu od njih.

Knjiga je, zapravo, pamflet u kojem možda mogu uživati Trumpovi ideološki protivnici i/ili ljubitelji nepovjerljivih ili teško provjerljivih tračeva. Gadljiv na tračeve, podjednako kao na Trumpovu “ideologiju” (ma šta ona bila), meni je ovo (pre)jednostavno štivo bilo izuzetno naporno. No, de gustibus… Ono što je posebno zapanjujuće jeste da se ono smatra ozbiljnim predloškom za (političku) debatu.

Apsurd je tim veći jer Michael Wolff nije novinar kojeg kolege, bez obzira na ideologiju, cijene kao moralnog giganta. Upravo suprotno, on ima reputaciju neetičkog reportera koji je “spržio” mnoge svoje izvore objavljujući nezvanične (off the record) izjave kao zvanične i koji sklapa priče od onoga što slučajno čuje na koktel-partijima. Maggie Haberman, dopisnica New York Timesa iz Bijele kuće, kaže za njega da pogrešno razumije osnovne detalje. Pritom njen New York Times eksploatira teze iz knjige iz sve snage. Možda najbolji rezime tog apsurda uobličio je u twit reporter Vanity Fair magazina Gabriel Sherman: “Wolff je Trump novinarstva. Krši pravila i norme radi pobjede. Ovo je perfektno uparivanje pisca i teme.”

Druga zapanjujuća stvar glede ove knjige jeste da ona suštinski, osim nepovjerljivih tračeva, nije otkrila ništa novo što nije bilo poznato o Trumpu, njegovoj administraciji i načinu na koji ona funkcionira, pa sve “zgražanje” i hinjeno “progledavanje” svih koji sa smrtnom ozbiljnošću “analiziraju” ovu knjigu kao nešto što im je pomoglo da odjednom progledaju ima elemente komedije.

Zaista, zar je bio potreban Wolff da se inače ozbiljnim analitičarima “otvore oči” da bi vidjeli kako Trump ima težak oblik kognitivne disonance, da ga ne zanima sudbina ljudi čijim se životima poigrava svojim pojednostavljenim shvatanjem, recimo, Bliskog istoka? Da je slab na laskanje i grandiozna ugošćavanja poput onog u Saudijskoj Arabiji tokom njegove prve međunarodne posjete? Pa to je bilo očigledno i bez znanja o detalju kao što je vožnja u zlatnom vozilu na golf-terenu u Rijadu. Zar je knjiga bila potrebna da vidimo Trumpov nepotizam, ambicije kćerke Ivanke i cionizam njenog muža Jareda Kushnera?

TREĆERAZREDNI TABLOIDNI “TREŠ”

Sve je to bilo na izvol’te svima koji iole prate vijesti. Pitanje koje se nameće jeste svrha te knjige i naročito zaglušujuće medijske buke koja ju prati. Da možda nije cijela ujdurma u skretanju pažnje s obnovljene istrage fondacije porodice Clinton, pita se Max Blumenthal, novinar i propalestinski aktivista, koji drži ekvidistancu od Trumpovih i Clintonovih, ali čije poznavanje funkcioniranja Washingtona nije za potcjenjivanje, s obzirom na to da je njegov otac Sidney Blumenthal, novinar i proizraelski aktivist, bio, između ostalog, pomoćnik Billa Clintona. Federalni istražni biro (FBI) spriječen je 2016. godine da nastavi istragu o fondaciji Clintona zbog brige da bi to moglo utjecati na predsjedničke izbore. Istraga je poslije obnovljena, a vijest o tome, koja se vremenski podudarila s izlaskom Vatre i bijesa (petak, 5. januar), nije bila posebno zapažena. No, možda to zvuči konspiratorijalno.

Wolffova tvrdnja spočetka ovog teksta, da će njegova knjiga biti coup de grâce Trumpovoj administraciji, dobija dodatno na težini ako se pogledaju uvodnici i kolumne Washington Posta i New York Timesa, kojima je ona poslužila kao povod da obnove frontalne napade na Trumpovu administraciju prizivanjem na akciju uklanjanja “mentalno nesposobnog” predsjednika u skladu s 25. amandmanom američkog ustava. Po tom amandmanu, potpredsjednik s većinom kabineta može proglasiti predsjednika nesposobnim, a ako se on s tom ocjenom ne slaže, odluka o eventualnoj nesposobnosti prepušta se Kongresu, koji je mora donijeti u roku od 21 dan. Spomenuti listovi pozivaju kabinet da obavi “patriotsku dužnost” i da prvi put u historiji primijeni ovaj amandman.

Kakav god imali stav prema Trumpovoj administraciji, činjenica da je jedna trećerazredna knjiga puna trećerazrednog tabloidnog “treša” okidač za ovako ozbiljne zahtjeve ne može se posmatrati bez humora.

Za “ostatak svijeta”, kako Amerikanci imaju običaj kazati, veliko je pitanje da li je eventualna neslavna propast Trumpove administracije poželjna. Činjenica da je Trump za kraće od godinu uspio svjetski utjecaj SAD-a u svijetu, a naročito na Bliskom istoku, dovesti na najniži nivo, ne mora biti loša za “ostatak svijeta”. Možda je iz neke perspektive poželjno da Trump nastavi djelovati onako kako to čini otkako je izabran.

David Herst, glodur portala Middle East Eye, jedan od ozbiljnih koji se bavi ovom neozbiljnom knjigom, piše: “Osim što se samouništava, u šta sam uvjeren da radi, Trump je sposoban da za sobom povuče mnogo više: njegove arapske saveznike Saudijsku Arabiju, Egipat i Emirate, kao prvo, međunarodni konsenzus o Izraelu, kao drugo. Status quo jeste da se Izrael štiti od svakog pokušaja međunarodne izolacije. Ali Trump sada može izložiti Izrael međunarodnim sankcijama kao nijedan predsjednik prije njega.” Moram priznati da ne vidim ništa loše u tome i da primijetim kako on to već radi, u uvjerenju da radi suprotno.

Jedna od vidljivih posljedica Vatre i bijesa jeste ta da je New York Times u nedjelju 7. januara objavio tekst o poslovnim vezama porodice Kushner i Izraela koje vonjaju na sukob interesa. Opet ništa novo, ali, bez postojanja želje uredništva da se Trumpa izbaci iz Bijele kuće, neki tekst koji propituje američke veze s Izraelom i posredno nezavisnost američke vanjske politike ne bi u tim novinama ugledao svjetlost dana prije objavljivanja Wolffove knjige. Smiješno, ali tako je.

PROČITAJTE I...

U odluci se tvrdi da je ministar pravde Abdulhamit Gül imao “vodeću ulogu” u hapšenju pastora Brunsona. Činjenica da je Gül došao na čelo ministarstva pravde sedam mjeseci nakon što je Andrew Brunson stavljen u pritvor, a da prije toga nije imao nikakvu ulogu u unutrašnjim poslovima i policiji – odnosno da nije mogao imati nikakvu ulogu, a kamoli “vodeću” u njegovom hapšenju – nije samo promakla donosiocima odluke nego, čini se, i svim medijima van Turske

Priča o izmještanju Pavelićevih i Luburićevih ostataka aktuelizirana je ovih dana kada se počelo raspravljati o amandmanima na zakon izglasan 2007. godine. Tim bi amandmanima bilo omogućeno da se iz javnog prostora ukloni svako obilježje koje podsjeća na fašizam, pa čak i grobovi. Međutim, riječ je tek o amandmanima na Ley de Memoria Histórica, kako je naziv zakona na španskom jeziku, a amandmani su još uvijek u fazi javne rasprave

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!