HLOPTA KAO RUGALICA BOSANSKOM JEZIKU

Upotreba glasa h predstavlja jednu od specifičnosti bosanskog jezika. Neke riječi s glasom h vrlo često služe kao povod za negativan stav prema normi bosanskog jezika. Takva je riječ hlopta, koju najčešće koriste oni koji žele ismijavati normu bosanskog jezika. Neki to rade iz neznanja, a drugi smišljeno kako bi omalovažavali normu bosanskog jezika ili i sam bosanski jezik. Ovo je dio priče o riječi hlopta, riječi koja se kao mahana, kao “rugalica” pripisuje bosanskom jeziku

Piše: Refik BULIĆ

Upotreba glasa h jedna je od specifičnosti bosanskog jezika. Dok se u srpskom i hrvatskom jeziku ovaj glas najčešće gubio, u bosanskom se dobro čuvao. Neki srpski govori čak nemaju glasa h, u hrvatskim je govorima uglavnom prisutan, dok se u bošnjačkim govorima javlja ponekad i ondje gdje mu po etimologiji nije mjesto.

Sudbina glasa h u razvoju norme na štokavskom području bila je veoma zanimljiva. Vuk Karadžić ga je u početku svog rada bio izostavio iz srpske azbuke jer je smatrao da ga Srbi ne upotrebljavaju, ali se kasnije uvjerio da taj glas postoji u Boki i Zeti te da se “proteže” do Metohije i Kosova. To njegovo saznanje utjecalo je na sudbinu glasa h u ranijoj jezičkoj normi. On ga je uveo tek u svojim poslovicama 1836. godine i od tada taj glas predstavlja problem u pitanjima jezičke norme na štokavskom području.

Pošto je odlika bosanskog jezika čuvanje glasa h, pa ponekad i njegov izgovor i ondje gdje mu po etimologiji nije mjesto, neke riječi s takvim sekundarnim h postale su sasvim obične u bosanskom standardnom jeziku. Takve su: hastal, horma, hrđa, hrđati, hrvač, hrvanje, hrvati se, hrzanje, hrzati, lahak, mehak, mehkoća, sahat i sahat-kula, sevdah, zahrđalost

Neke od takvih riječi, iako su prihvaćene bosanskom jezičkom normom, pa čak i ranijom normom srpskohrvatskog jezika, vrlo često služe kao povodi za negativan stav prema normi bosanskog jezika. Tako se vrlo često kao “velika mahana” bosanske jezičke norme zastupljene u Pravopisu bosanskoga jezika navode riječi lahko i mehko, u kojima glas h nije etimološki. Treba, međutim, znati da su te riječi s neetimološkim h i ranije upotrebljavane u bosanskohercegovačkoj literaturi, čak od 17. stoljeća, pa i onoj čiji autori nisu bošnjački pisci. Za to postoji niz potvrda.

OTKUDA RIJEČ “HLOPTA” U OVOJ PRIČI

Svijest o tome da je čuvanje glasa h odlika bosanskog jezika i nepoznavanje etimologije riječi dovodi neke govornike do toga da upotrebljavaju i riječ hlopta, što se ne preporučuje u bosanskom jeziku.

Riječ hlopta vrlo često služi kao povod onima koji žele ismijavati normu bosanskog standardnog jezika. Neki to rade iz neznanja, vjerujući da je tako napisano u Pravopisu bosanskog jezika ili drugoj normativnoj literaturi, drugi, pak, rade to smišljeno kako bi omalovažavali normu bosanskog jezika ili i sam bosanski jezik. Ovo je dio priče o riječi hlopta, riječi koja se kao mahana, kao “rugalica” pripisuju bosanskom jeziku. Tekst o ovoj pojavi objavljen je i u članku Ko se igra hloptom još u Lingvazinu 2013. godine, ali je očito da je “mlogoznanim ljubiteljima” bosanskog jezika dovoljno samo ono što oni znaju.

Riječ hlopta zabilježio je Alija Isaković u svom Rječniku karakteristične leksike u bosanskom jeziku. Isaković ima potvrde za riječ hlopta iz dva izvora. Jedan je iz knjige Miloša Okuke (Govor Rame: Uvod, fonološke i morfološke osobine, Svjetlost, Sarajevo, 1983), a drugi njegova zabilješka iz govora Tešnja.

Riječ hlopta prenio je i Dževad Jahić u Školski rječnik bosanskog jezika, s naznakom: Tešanj.

Treba, međutim, znati i to da je Okuka riječ zabilježio samo u dva naselja u Rami, od ukupno njih pedeset i osam u kojima je ispitivao govor, te da je i Isakovićevo bilježenje u Tešnju samo nečija idiolekatska značajka, a ne karakteristična pojava.

Treba imati na umu i to da Jahićev Školski rječnik bosanskog jezika ima više izvora građe. Jedan od njih jeste i Isakovićev Rječnik karakteristične leksike u bosanskom jeziku. Stoga ne treba čuditi bilježenje riječi hlopta u Jahićevu Rječniku, jer ju je on, zapravo, preuzeo od Isakovića, a to je i grafički obilježio u Rječniku i uz riječ dao naznaku da je zabilježena u Tešnju.

Isakovićevo, a kasnije i Jahićevo bilježenje oblika hlopta dovelo je do nesporazuma jer su neki, zanemarujući činjenicu da ni jedan od ovih rječnika nije normativni, uporište za opravdanje oblika hlopta počeli tražiti u tim rječnicima.

Isaković je u nekoj vrsti pogovora svom rječniku napisao da je njegov rječnik na izvjestan način “rječnik književno sumnjivih riječi”. I Jahić je, objašnjavajući metodologiju izrade Školskog rječnika, u predgovoru napisao da njegov rječnik “ipak nije normativni rječnik”.

NEUPUĆENI STVARAJU PROBLEME ONDJE GDJE IH NEMA

Nedovoljno poznavanje ovih činjenica koje se tiču rječnika i bilježenja oblika hlopta dovodi i do nerazumijevanja cijelog problema u vezi s h u riječi hlopta. Takvo nerazumijevanje proizlazi i iz tumačenja Roberta D. Greenberga u knjizi Jezik i identitet na Balkanu (Srednja Europa, Zagreb, 2005, prevela Anita Peti-Stantić).

Evo kako Greenberg piše o fonemu h u bosanskom jeziku:

“Bošnjačka dijalektalna građa u vezi s fonemom h potakla je kodifikatore novog bosanskog jezika na čuvanje i proširenje upotrebe tog fonema preko onoga što je prihvaćeno u srpsko‑hrvatskom standardu koji je prethodio bosanskom. Nove bosanske gramatike i rječnici danas dopuštaju oblike kao: (1) lahko (za lako), mehko (za meko), u kojima h ima etimološko opravdanje; (2) hudovica (za udovica), hlopta (za lopta), u kojima h nema etimološkog opravdanja; i (3) sahat (za sat), halat (za alat), havas (za glas), u kojima se h nalazi ili dodaje u riječima turskog podrijetla. Na taj se način bosanski jezik može razmetati oblicima koji se razlikuju od srpskih i hrvatskih oblika (bold R. B.), npr. lako, meko, udovica, lopta, sat. Nisu svi suvremeni priručnici dosljedni u navođenju oblika sa h.”

Autor dalje navodi da školsko izdanje Halilovićeva Pravopisnog priručnika iz 1999. godine nema oblika hlopta te zaključuje: “Možda ta nedosljednost ovisi o maternjem govoru autora svakog pojedinog djela. Halilović možda zbog toga daje prednost leksiku svog maternjeg govora Tuholja u kojem nije potvrđen oblik hlopta.”

Citirani navodi pokazuju autorovu neupućenost u pojedina pitanja koja su u vezi s bosanskim jezikom, koji čak naziva “novim” (?!). Autor kaže: “Nove bosanske gramatike i rječnici danas dopuštaju oblike kao: (1) lahko (za lako), mehko (za meko), u kojima h ima etimološko opravdanje.” Ovo nije tačno, jer h u lahak, lahko i mehak, mehko tu nisu po etimologiji. Lahak je nastalo preko praslavenskog *lagьkъ, što je daljim procesima dalo lak. Od istog korijena lag– nastalo je i lako. Mehak je od *mękъkъ, što je daljim procesima dalo mek. Od istog korijena męk– nastalo je i meko.

Drugi autorov pogrešan navod tiče se imenice lopta. Već smo u prethodnom dijelu teksta pokazali da oblik hlopta nije naveden ni u jednom izvoru za koji bismo kazali da je normativni. Već je pokazano da se takvim ne mogu smatrati Isakovićev i Jahićev Rječnik.

Još jedan podatak iz prethodno navedenog Greenbergova citata može ovdje biti zanimljiv. On se tiče, prema njegovu mišljenju, “nedosljednosti” u navođenju oblika lopta i hlopta u savremenim priručnicima za bosanski jezik. Autor kaže: “Možda ta nedosljednost ovisi o maternjem govoru autora svakog pojedinog djela. Halilović možda zbog toga daje prednost leksiku svog maternjeg govora Tuholja u kojem nije potvrđen oblik hlopta.” Zanimljivo mišljenje o normiranju!

Već smo pokazali porijeklo oblika hlopta u Jahićevu Rječniku. Riječ nedosljednost, koja je navedena u prethodnom citatu, nema nikakva opravdanja u kontekstu u kojemu se našla.

Iznenađuje još i upotreba oblika havas (za glas), koji navodi Greenberg u dijelu koji smo citirali. Taj je oblik eventualno mogao zabilježiti samo u nekoj dijalektološkoj studiji, mada i u to sumnjamo, ali takvog oblika sa značenjem glas nema u Pravopisu, niti u Gramatici, niti u bilo kojemu rječniku na koji se u svojoj knjizi poziva Greenberg. On je mogao vidjeti oblik havas u Isakovićevu i Jahićevu Rječniku, ali ona tamo ne znači glas, već: inteligencija, viši krugovi, naučni krugovi.

I riječ halat potvrđena je u Isakovićevu i Jahićevu Rječniku, ali ne i u drugim za koje bismo mogli kazati da su normativni.

KO SE RAZMEĆE GLASOM “H” – ŠTA O TOME KAŽU PRAVOPISI

Glas h jeste zastupljeniji u bosanskom jeziku nego u srpskom i hrvatskom, ali da je prisutan i u srpskom i hrvatskom standardnom jeziku, pa nekada i ondje gdje ga nema u bosanskom, pokazuje sljedeća usporedba nekih riječi koje su zabilježene u rječnicima važećih pravopisa (Halilović: Pravopis bosanskoga jezika, Babić – Moguš – Finka: Hrvatski pravopis i Pešikan – Jerković – Pižurica: Pravopis srpskoga jezika).

 

Bosanski pravopis Hrvatski pravopis Srpski pravopis
ajvar ajvar ajvar i hajvar
aždaha aždaja aždaja
buha buha buva i buha
čahura čahura
duhan duhan duvan (duhan)
duhati duhati > puhati duvati i duhati
gluh gluh gluv
gruhati gruhati > gruvati gruhati / gruvati
habati habati habati
haber haber
halva halva alva / halva
hambar ambar ambar bolje nego hambar
hastal astal > stol
havan avan (havan)
hergela hergela > ergela
historija historija > povijest istorija
hlabavo / labavo labaviti
hlupati / lupati
hora hora
horma
horoz
hrapav hrapav hrapav
hrđa hrđa rđa
hrpa hrpa hrpa
hrvač hrvač rvač
hudovica / udovica udovica
hurlik / urlik urlik
hurma urma
kahva kava kafa (kava)
kihati kihati kijati
kuhar kuhar kuvar (kuhar)
lahak lak lak
mahana mana
mahrama / marama marama – ne: mahrama marama
mehak mek meko
mehlem mehlem > melem
muha muha muva / muha
ohlupina / olupina
proha proha / proja proja
promaha promaha > propuh promaja
protuha protuha protuva (protuha)
sahat / sat sat sat
truhlež trulež trulež
truhnuti truhnuti > trunuti truliti
uho uho uvo i uho
uvehnuti uvehnuti > uvenuti
vehnuti vehnuti > venuti venuti
vihoriti se vihoriti / vijoriti vijoriti
zijehati / zijevati zijevati zijevati (zijehati je dijalekatsko)

 

Pogrešnu sliku o “razmetanju” bosanskog jezika upotrebom glasa h mogu upotpuniti i ovi podaci o riječima koje su s glasom h bile normirane u Pravopisu srpskohrvatskog književnog jezika Aleksandra Belića iz 1950. i Pravopisu hrvatskoga ili srpskoga jezika Dragutina Boranića iz 1951. godine, koji su bili u upotrebi do izlaska Pravopisa srpskohrvatskoga / hrvatskosrpskoga književnog jezika 1960. godine.

U Boranićevu Pravopisu, koji je bio pravopisna norma u Hrvatskoj, zabilježeni su ovi oblici s h: aždaha i aždaja, buha, buzdohan i buzdovan, duhan i duvan, gluh, havan, hendek i jendek, kihati, kihavica, mahrama, običnije marama, mehlem, običnije melem, muha, pastuh, proha i proja, promaha i promaja, stahor, suh, uho i uvo.

U Belićevu Pravopisu, koji je bio pravopisna norma u Srbiji, zabilježeni su ovi oblici: buzdovan = buzdohan, buva = buha, gluv = gluh, duvan = duhan, kijati = kihati, kijavica = kihavica, mahrama (marama), melem (mehlem), muha = muva, pastuv = pastuh, promaja = promaha, proha = proja, stahor, suh = suv, truhnuti, truhlež, uho = uvo, havan (avan), hendek = jendek.

Kao što se iz prethodnih primjera može zaključiti, upotreba glasa h nije strana savremenim pravopisima hrvatskog i srpskog jezika, kao što nije bila strana ni pravopisima kojima je regulirana pravopisna norma u Srbiji i Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata. Kritiziranje, pa i ismijavanje bosanske pravopisne norme od “mlogoznanih” forumskih, analitičarskih i kolumnističkih stručnjaka zbog “pretjerane” upotrebe fonema h samo je odraz težnje da se omalovažavaju govornici bosanskog jezika, ali i nepoznavanja onoga o čemu se pokušava pisati ili govoriti.

PROČITAJTE I...

“Cazinska medresa zatvorena je odmah nakon završetka Prvog svjetskog rata, a ponovo je otvorena odmah nakon početka posljednjeg rata, odnosno agresije na našu zemlju. Medresa je zatvorena 1920. godine zbog nedostatka materijalnih sredstava, a otvorena je 1993. godine zbog duhovnih potreba muslimana ovog kraja. Cazin i cijela Bosanska krajina nisu mogli više podnositi stanje prekinute tradicije, već su odlučili obnoviti kontinuitet pamćenja. Medresa je ponovo svečano otvorena 8. septembra 1993. godine”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!