HITLER I ISLAM: Knjiga o kojoj bruji Njemačka

Prije mjesec dana u Stuttgartu je objavljen prijevod knjige Za Poslanika i Firera: Islamski svijet i Treći rajh njemačkog historičara Davida Motadela. Knjiga je objavljena na engleskom jeziku 2014. godine, no tek je sada prevedena na njemački jezik i izazvala je mnogo pažnje u tamošnjoj javnosti. Ne postoji relevantan njemački medij koji nije objavio recenziju knjige ili razgovor s Motadelom. Knjiga se zasniva na neobjavljenim dokumentima državnog arhiva, vojnog arhiva, neobjavljenim i objavljenim memoarima, a otkriva do sada nepoznate aspekte odnosa nacističke Njemačke prema islamu i muslimanima. Motadel je studirao u Freiburgu, diplomirao na Cambridgeu i predavao historiju na London School of Economics and Political Science. Njegova knjiga temelji se na istraživanju više od 30 arhiva iz 14 zemalja svijeta i donosi zastrašujuće detalje o tome kako je nacistički režim pokušavao instrumentalizirati islam za svoje potrebe

 

Već 1941. godine u Ministarstvu vanjskih poslova napisan je memorandum o “sveobuhvatnom programu njemačkog islama” i preporučeno je da se o ovom pitanju formira odbor stručnjaka. Na čelu odbora bio je Werner Otto von Hentig, koji je izradio plan za mobiliziranje muslimana u Sovjetskom Savezu. Fritz Grobba i Carl Prüfer koordinirali su aktivnosti u berlinskom uredu. Neke od njih bile su osnivanje institucija kakve su Islamski središnji institut u Berlinu ili angažiranje muslimanskih klerika kakvi su bili poljsko-litvanski veliki muftija Jakub Szynkiewicz ili jerusalemski veliki muftija Amin al-Huseini.

Kada su Hitlerove trupe napale područja na kojima su živjeli muslimani, započela je žestoka nacistička propaganda. Nacisti su htjeli osigurati potporu stanovništva, ali i regrutirati vojnike za svoje pohode. U Wehrmachtu i SS-u borile su se desetine hiljada muslimana, uglavnom onih iz zemalja Sovjetskog Saveza, kojima su Nijemci vratili oduzeto pravo na prakticiranje vjere.

Muslimansko stanovništvo Krima i Kavkaza odolijevalo je carskim osvajanjima u 18. i 19. stoljeću. Dolazak boljševika na vlast dodatno je pogoršao situaciju. Pod Staljinom su muslimani trpjeli politički i vjerski progon bez presedana. Islamski spisi su cenzurirani, vakufska imovina nacionalizirana. Po džamijama su ispisivani sovjetski slogani, na minaretima su podizane crvene zastave, a vjerski objekti pretvarani su u svinjogojilišta. Ipak, napadi na islamske institucije jačali su vjeru.

U isto vrijeme, SS je tražio način kako da muslimanima Hitlera prikaže u religioznom svjetlu, iako je bilo jasno da je on zakleti ateista. Nakon poraza u Sjevernoj Africi, Himmler je naredio da se pronađu odlomci iz Kur'ana s kojima bi se moglo prikazati Hitlera kao vođu koji će dovršiti Poslanikovo djelo. Posao je ozbiljno shvaćen, urađen je izvještaj u kojem je Ernst Kaltenbrunner napisao kako se Hitlera ne može prikazati kao proroka, ali da ga se može prikazati kao Isu, a.s., koji se vratio i porazio jevrejskog kralja Dedžala. Napisana je i knjiga u kojoj je Hitler proglašen pobjednikom. “O, Arapi, znate li ko je Božiji sluga? Već se pojavio na svijetu i već zamahuje svojom kopljom protiv Dedžala i njegovih saveznika!”

Takva propaganda “danas se čini apsurdnom”, piše David Motadel, ali podsjeća da se takvom čini i američka propaganda prije invazije na Afganistan 2001. godine, ili leci koji su bacani na Irak prije invazije na tu zemlju 2003. godine. Histrofrija je, kaže Motadel, prepuna zapadnih hipoteza o tome kako mobilizirati ili kooptirati muslimansku populaciju za potrebe svojih ratova.

MEMORANDUM DIPLOMATE VON STOHRERA

Tokom Drugog svjetskog rata nacistički režim pokušao je utjecati na cijeli islamski svijet agresivnom antisemitskom propagandom. U tome su im pomagali mnogi islamski klerici, od kojih je najpoznatiji bio muftija Al-Husseini, a nacistička je propaganda selektivno koristila citate iz Kur'ana. Ogromni dijelovi islamskog svijeta našli su se u središtu Drugog svjetskog rata. Više od 150 miliona muslimana između Sjeverne Afrike i Jugoistočne Azije živjelo je pod britanskom ili francuskom vladavinom. Pod vlašću sovjetske Moskve našlo ih se najmanje 20 miliona. Već od 1941. godine Berlin počinje percipirati islamski svijet kao politički značajan. U to su vrijeme njemačke trupe napale područja na kojima su živjeli muslimani na Balkanu, u Sjevernoj Africi, Kavkazu, te su se približavali Bliskom istoku i središnjoj Aziji.

Sistemska instrumentalizacija islama prvi je put predložena u jesen 1941. godine, u memorandumu diplomate Eberharda von Stohrera, Hitlerovog bivšeg ambasadora u Kairu. Stohrer je tvrdio kako će muslimanski svijet igrati sve veću ulogu u daljnjem toku rata i predložio “sveobuhvatni njemački islamski program”. “Nacionalsocijalistička ideologija slaže se s mnogim islamskim načelima”, napisao je Stohrer. Od tada nacistički režim sve više nastoji osvojiti muslimane kao saveznike i poticati ih da se bore protiv, navodno, zajedničkih neprijatelja – Britanskog carstva, Sovjetskog Saveza, Amerike i Jevreja.

U područjima s muslimanskim stanovništvom koja su imali ili htjeli pod svojom kontrolom organizirali su sveobuhvatnu agresivnu kampanju kako bi predstavili Treći rajh kao zaštitnika islama. Koristili su vjerski jezik, retoriku i ikonografiju. Politizirali su vjerske tekstove, citate iz Kur'ana, te koncept džihada kako bi potakli muslimane na vjersko nasilje nad saveznicima i Jevrejima. Ova je propaganda agresivno provedena u arapskom svijetu, od Maroka do Perzijskog zaljeva. Antisemitska pitanja bila su često povezana s napadima na cionističku migraciju u Palestini. Njemački propagandisti ne samo da su poticali strah od cionističke kolonizacije Palestine već su išli dalje. Širili su nacističku priču, stereotipe i teorije zavjere o Jevrejima i pozivale na njihovo eliminiranje.

Dok su Rommelove trupe napredovale prema Kairu, nacisti su sve više postajali opsjednuti propagandom protiv Jevreja. Nakon što je Rommel prešao egipatsku granicu, zabilježen je govor jednog klerika koji je kazao kako su Jevreji otišli iz ove zemlje. “Još jednom zahvaljujemo Bogu što je oslobodio Egipat od ovog otrova”, kazao je. U istom mjesecu, kada je italijansko-njemačka vojska ušla u unutrašnjost Egipta, Berlin je objavio proglas: “Jevreji namjeravaju posramiti vaše žene, ubiti vašu djecu i uništiti vas.” Insistirali su na tome kako muslimani mogu opstati samo ako istrijebe Jevreje. Čak i nakon povlačenja njemačkih vojnika iz Sjeverne Afrike, Radio Berlin nastavio je propagandu. Krajem 1943. godine objavljivali su kako je Kur'an prokleo Jevreje te da ih je mrzio čak i poslanik Muhamed, a.s. U istoj godini objavljen je i letak u Sjevernoj Africi u kojem je pisalo kako “Jevreji uzimaju vjernicima ono što posjeduju i treba ih se kazniti. Amerikanci i Englezi koji su provalili u Magreb su prijatelji Jevreja, Roosevelt i Churchill jedu iz njihovog tanjira”.

Nacistički režim u svojoj je propagandi koristio islamske vjerske vođe. Najpoznatiji među njima bio je svakako muftija Al-Huseini. Porijeklom iz stare palestinske ugledne porodice, Al-Huseini je uživao snažan ugled u Palestini prije Drugog svjetskog rata. Godine 1921. britanska uprava imenovala ga je na mjesto jerusalemskog muftije Ipak, Al-Huseini je ubrzo postao jedan od najmoćnijih protivnika britanske vlasti i cionističke migracije u Palestini. Postoji mnoštvo informacija i studija o detaljima njegovog boravka u Berlinu 1941. godine. Međutim, te studije uglavnom precjenjuju muftijin utjecaj u Berlinu. On je bio strogo ograničen. Muftija nije dobio ono po što je došao u Berlin, konkretnu garanciju o tome da će Palestina biti neovisna. Njegovi su prijedlozi prihvaćani samo ako su se poklapali s interesima Nijemaca, ali je zato muftija obilato korišten u propagandne svrhe.

SLUŠAOCI RADIJA BERLIN

Tokom govora na otvaranju tzv. Islamskog središnjeg instituta u Berlinu 18. decembra 1942. godine muftija je pozvao muslimane da se priklone njemačkoj strani. “Časni Kur'an i Prorokova životna priča puni su dokaza o jevrejskoj beznačajnosti i njihovoj podmukloj, lažljivoj i nepristojnoj prirodi i varljivom ponašanju, što je dovoljno da upozori muslimane na njihovu sveprisutnu opasnost i neprijateljstvo sve do kraja vremena.” Pozivi na nasilje nad Jevrejima izazvali su pomiješane reakcije među muslimanima u Sjevernoj Africi i na Bliskom istoku. Na lokalnoj razini, odnosi između Jevreja i muslimana često su bili složeni, ovisno o društvenim i političkim okolnostima, i ne može ih se jednostavno generalizirati. U svakom slučaju, tokom rata nije bilo većih antisemitskih ustanaka. Najgore nasilje zabilježeno je u Iraku 1941. godine, kada je gomila opljačkala jevrejske domove i trgovine i ubila gotovo 200 ljudi.

Na sjeveru Afrike odgovor muslimanske populacije bio je drugačiji. Neki su bili ravnodušni, dok su se drugi, pak, solidarizirali sa svojim komšijama. Sultan Mohammed V iz Maroka podržao je i štitio svoje jevrejske podanike. U Alžiru su dijelovi islamske populacije pokazali otvorenu solidarnost sa svojim jevrejskim komšijama. Ugledni islamski učenjak Tayyib al-‘Uqbi javno je pozvao na prestanak napada na Jevreje, a i u Tunisu je bila slična situacija. U Libiji muslimani nisu napadali svoje komšije tokom rata. Čak se i u Egiptu muslimansko stanovništvo suzdržavalo nasilja, iako je u ratnim godinama došlo do pojačanja anticionističkih osjećaja.

Među slušaocima Radija Berlin u Iranu bio je i mladi Ruhollah Musavi iz grada Ghoma. Svake je večeri Musavi u svoju kuću primao brojne goste s kojima je slušao program na perzijskom jeziku iz Berlina. Musavi, koji je kasnije postao poznat svijetu kao Ayatollah Homeini, nije bio impresioniran njemačkim programom. Godine 1942. objavio je dokument Prvo otkrivanje tajni, prvu političku raspravu u kojoj ne samo da oštro kritizira antireligijsku polemiku već poziva na uspostavu islamske države, govori protiv “tlačiteljskog režima”, a u tom kontekstu “Hitlerovu ideologiju” smatra “najotrovnijim i najokrutnijim proizvodom ljudskog uma”. Dakako, u Iranu su postojali klerici koji su gajili simpatije prema nacističkoj Njemačkoj. Među njima je bio i gorljivi Ayatollah Abu al-Kasem Kašani, kojeg su Britanci uhapsili 1943. godine. Ipak, iranska se ulema u većini suzdržavala od političkih izjava.

Ali, ne treba zaboraviti na činjenicu da su saveznici strogo cenzurirali informacije i vijesti u toj regiji kako bi anulirali njemačku propagandu. London je kontrolirao neke od najmoćnijih radijskih postaja u regiji i učinkovito pobijedio njemačke propagandiste.

Britanci su podijelili na hiljade letaka s tekstovima protiv Trećeg rajha. U onima dijeljenim 1941. godine upozoravaju muslimane na “bezbožne Nijemce” koji žele uništiti vjeru. Washington je postupao slično. Tokom operacija “Torch”, odnosno slijetanja angloameričkih vojnika u Alžiru i Maroku, Amerikanci su ostavili letke koji su obavijestili muslimansku populaciju da su “američki sveti ratnici stigli (…) kako bi se borili u velikom džihadu za slobodu”. U konačnici, hiljade muslimana borile su se pod britanskim i francuskim zapovjedništvom. Samo na sjeveru Afrike 134 hiljade Alžiraca, 73 hiljade Marokanaca i 26 Tunižana obvezalo se na borbu protiv nacističke Njemačke i kasnije su bili aktivno uključeni u oslobođenje Evrope.

NACISTI I BALKAN

Dobar dio knjige Motadel je posvetio situaciji na Balkanu. Kada su Nijemci 1941. godine umarširali u Kraljevinu Jugoslaviju, ispočetka nisu bili zainteresirani za područja na kojima su većinski živjeli muslimani. Nisu se bavili Bosnom i Hercegovinom, koja je bila pod novoosnovanom ustaškom državom. Međutim, od početka 1942. godine Bosna je postala poprište žestokih sukoba ustaških snaga, partizana i četnika. Muslimanska populacija bila je sve više izložena napadima sa svih strana. Ustaški je režim koristio jedinice muslimanske vojske u borbi protiv partizana i četnika. Uskoro su muslimanska sela postala meta osvete. Procjene broja muslimanskih žrtava bile su na desetine hiljada. Motadel piše kako je na Balkanu do kraja rata ubijeno 250 hiljada muslimana. Konačno, neki od muslimanskih prvaka okrenuli su se Nijemcima i zatražili muslimansku autonomiju pod njemačkim pokroviteljstvom. U memorandumu od 1. novembra 1942. izrazili su svoju “ljubav i odanost” Hitleru i ponudili da podupru osovinu. Berlin je postao otvoren za saradnju.

“Iako su balkanski muslimani bili Slaveni, nije ih se u nužno smatralo takvima”, kaže Motadel u jednom od nedavno objavljenih razgovora. “U odredbi SS-a iz 1943. godine rečeno je da su oni bili ‘rasno-rasistički’ dio germanskog svijeta, ideološki, ali islamski svijet. Naravno, njemački vojnici nisu uvijek slijedili takve fraze u praksi.”

U pokušaju da smire ovo područje, Wehrmacht i SS vidjeli su u muslimanima dobrodošle saveznike. Proglasili su Njemačku zaštitnikom islama u Jugoistočnoj Evropi. Ova je kampanja započela u proljeće 1943. godine, kada je SS poslao jerusalemskog muftiju u obilazak Zagreba, Banje Luke i Sarajeva, gdje se sastao s islamskim čelnicima i pozvao na razgovore o savezu s Hitlerom. Motadel piše kako je tokom posjete Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu muftija s toliko emocija govorio o patnji muslimana da su neki od prisutnih plakali.

U narednim mjesecima Nijemci počinju sa žestokom propagandom i počinju raditi s ulemom za koju su vjerovali da ima najveći utjecaj među stanovništvom. Uskoro je, ipak, postalo jasno da Wehrmacht i SS nisu bili u stanju pacifizirati regiju. Istodobno, njemačka podrška muslimanima izazvala je mržnju prema njima među partizanima i četnicima. Nasilje je eskaliralo. Na kraju, četvrt miliona muslimana izgubilo je život u sukobu.

Od 1941. godine Wehrmacht i SS regrutirali su na desetine hiljada muslimana kako bi nadoknadili gubitke na istočnom frontu. Muslimanski vojnici bili su razmješteni na svim frontima. Borili su se na Staljingradu, Varšavi i čak u odbrani Berlina. Dopustili su da u jedinicama vjerske obrede obavljaju imami, a, iako su bili zabranjeni 1933. godine, napravljen je izuzetak pa su im bili dopušteni i svi islamski rituali. Heinrich Himmler, prvi čovjek SS-a, kazao je dužnosnicima nacističke stranke 1944. godine kako je angažiranje muslimana u bosansku SS diviziju bilo iz isključivo pragmatičnih razloga. “Moram reći da nemam ništa protiv islama jer obrazuje svoje ljude i obećava im raj ako su se borili i umrli u bici”, kazao je Himmler.

Međutim, većina vojnika nije imala vjerske motive. Mnogi su od njih bili u logorima za zarobljenike u kojima su vladali glad i epidemije. Mnogi su se jednostavno nadali da će preživjeti rat zahvaljujući njemačkoj odori. Naprimjer, na Balkanu ili Krimu, gdje su Wehrmacht i SS regrutirali dobrovoljce, mnogi su jednostavno htjeli zaštititi svoje porodice od partizana ili pljačkaških milicija. Krajem rata su se hiljade muslimanskih vojnika borile u Njemačkoj, a mnogi od njih ostali su tamo nakon rata. Krajem četrdesetih i ranih pedesetih osnovali su prve islamske zajednice.

Na Balkanu su muslimani patili pod vladavinom hrvatskih ustaša. Iako je njihov čelnik Ante Pavelić službeno priznao islam kao državnu religiju, u praksi se često pokazivalo suprotno. U borbi protiv Titovih partizana i protiv srpskih četnika Pavelić je često koristio muslimanske vojnike. Kao rezultat toga, muslimani su se na kraju suočili s napadima sa svih strana. U takvoj su situaciji neki od njih u Nijemcima vidjeli posljednju nadu”, kaže Motadel.

“U Sjevernoj Africi je Nijemcima bilo nevjerovatno teško dobiti simpatije muslimana. Bili su mnogo uspješniji na Balkanu, a najuspješniji na istočnom frontu jer su muslimani pretrpjeli teška vremena pod Staljinovom vladavinom prije rata. Islam je instrumentaliziran u njemačkoj propagandi. Vjerski tekstovi i citati politizirani su da bi služili njemačkim ciljevima. Iako postoji nekakva predodžba o tome, bosanska SS divizija, sa snagom od oko 20.000 ljudi, činila je samo mali dio muslimanskih vojnika Trećeg rajha. Iz središnje Azije, Kavkaza i Krima regrutirano je 200.000 ljudi. Na istočnom frontu su ovi kontingenti često bili angažirani na svim bojištima. Oni su u nekom smislu bili zarobljeni u njemačkoj vojsci jer su se bojali Staljinove osvete.”

Njemačke vlasti i njihovi lokalni saveznici imali su poteškoća u razlikovanju Jevreja od muslimana, posebno na Balkanu. U Bosni i Hercegovini Jevreji su bili svjesni povlaštenog položaja muslimana, pa su tako pokušali preživjeti prelaskom na islam. Samo u Sarajevu, između aprila i septembra 1941. godine, oko 20 posto jevrejske populacije preobratilo se u islam ili katoličanstvo. U jesen 1941. ustaške su vlasti intervenirale i zabranile preobraćenja. Čak i oni koji su se već preobratili često nisu bili sigurni, budući da je to bila rasa, a ne religija, koja je odredila judaizam u očima ustaških birokrata. Ipak, neki obraćenici i Jevreji uspjeli su preživjeti kao muslimani; neke žene i muškarci su se sakrili ispod islamskog vela.

TEŠKO RAZOČARANJE

Rat i nacistička politika istrebljenja koštali su živote stotine hiljada muslimana. Događalo se da čak Nijemci ubijaju obrezane muslimane smatrajući ih Jevrejima. Iako su nacistički čelnici izdali upute da se poštuje i razumije islam, rasizam je prevladao i mnogi su stradali. Vojnici i mnogi drugi muslimani koji su sarađivali s Njemačkom plaćali su strašnu cijenu nakon poraza.

Staljin je deportirao muslimansku populaciju Kavkaza i Krima u središnju Aziju i drugdje. Slažući se s repatrijacijom, Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države postale su saučesnici u ovom užasu. Britanski i američki vojnici hapsili su bivše muslimanske SS vojnike u logorima i izručivali ih Rusima. Na desetine njih ubilo se skakanjem iz vozova koji su ih vozili u sovjetske logore. Neki su ostali živjeti u Odesi, neki su se zaputili preko Crnog mora, neki su počinili samoubistvo. Na hiljade ih je masakrirano u Sovjetskom Savezu ili deportirano u gulage. Protesti predstavnika Crvenog križa nisu utjecali na odluke britanskih i američkih vlasti. Međunarodna štampa također je pokazala malo zanimanja.

Nacistička strategija okončala je masovnim ubistvima i patnjom muslimana. Oni koji su polagali nade u Njemačku ostali su teško razočarani. Njemačka politika prema muslimanima ostala je u sjeni nacističkog nasilja. Odnos njemačkih vlasti prema muslimanskoj populaciji hladio se kako se približavao kraj rata.

U posljednjim danima života, prije no što će počiniti samoubistvo 1945. godine, Hitler se obratio svojim preostalim saradnicima u berlinskom bunkeru. “Islamski svijet tresao se u očekivanju naših pobjeda”, rekao je svom sekretaru Martinu Bormannu. “Trebali smo učiniti sve što možemo da im pomognemo, da ojačamo njihovu hrabrost, kako to zahtijeva predanost i dužnost.”

 

PROČITAJTE I...

Ove godine, 20. oktobra, navršava se stotinu četrdeset godina od austrougarske okupacije naše domovine, događaja u kojem je hiljade Bošnjaka svjedočilo svoju ljubav i odanost prema svojoj domovini, vjeri i narodu. Hiljade naših predaka i prethodnika dalo je tada svoje živote da bismo mi, njihovi nasljednici i potomci, danas živjeli. I evo, sto četrdeseti put dočekujemo godišnjicu okupacije bez ijedne riječi ili slova o njima. Za sto četrdeset godina nismo podigli nijedan spomenik našim junacima niti smo se puno trudili da bar sačuvamo njihove mezaristane, kojih je iz godine u godinu sve manje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!