Historija Mosta pored tvrđave

Najstariji podatak koji govori o postojanju Mostara jeste iz 1468./69., kada je evidentirano postojanje trga i nahije pod imenom Köprü Hisar (Most pored tvrđave). Osmanska vlast, koja je u postojećim tvrđavama na ovim prostorima vidjela vojno-strateški značaj, dala je sredstva za njihovu popravku te izgradnju mosta koji će spajati dvije obale Neretve.

Mostar i Stari most često su prva asocijacija na Bosnu i Hercegovinu ljudima izvana. Rijetki su primjeri da je neki most u tolikoj mjeri odredio razvitak i sudbinu grada. Iako su manje naseobine na mjestu današnjeg Mostara postojale i prije, nastanak mosta i razvoj grada preklapaju se sa zlatnim periodom osmanske vladavine.

Knjiga Nastanak Mostara, preminule autorice Hatidže Čar-Drnda, daje nesvakidašnji prikaz Mostara od njegovog nastanka do 16. stoljeća kroz osvrt na izvore prikupljene u brojnim arhivima. Izvori su knjige raznorodni: Osmanski državni arhiv (Başbakanlık Osmanlı Arşivi) u Istanbulu, brojni bibliotečki fondovi iz Turske te Državni arhiv u Dubrovniku, bez čijeg bi fonda izučavanje prošlosti na ovim prostorima bilo nezamislivo. Osvrtom na djela gotovo svih bitnijih autora, kao što su Konstantin Jireček, Marko Vego, Pavao Anđelić, zatim Mostarac Vladimir Ćorović i Hivzija Hasandedić, autorica je dajući novu perspektivu obogatila historijsku znanost pričom o Gradu na Neretvi.

Iako je prostor Hercegovine napadima odolijevao gotovo dvije decenije nakon pada Bobovca, konačni pad dogodit će se 1482. godine osmanskim osvajanjem Herceg-Novog. Nakon sloma dinastije Kotromanića, već sljedeće 1464. godine evropske zemlje organiziraju križarski pohod kako bi otjerali Osmanlije s Balkana. Njemu se pridružuje i Stjepan Kosača, kojem polazi za rukom da povrati dio izgubljenog teritorija. Od osvojenih krajeva hercegovačke zemlje osmanska uprava formira Hercegovački vilajet, poslije nazvan Hercegovački sandžak.

Najstariji podatak koji govori o postojanju Mostara jeste iz 1468./69., kada je evidentirano postojanje trga i nahije pod imenom Köprü Hisar (Most pored tvrđave). Osmanska vlast, koja je u postojećim tvrđavama na ovim prostorima vidjela vojno-strateški značaj, dala je sredstva za njihovu popravku te izgradnju mosta koji će spajati dvije obale Neretve. Ovaj most služit će svrsi sve do 1566. godine, kada će pri popravci tvrđave biti zamijenjen novim kamenim mostom. Most koji poznajemo u današnjoj formi građen je po zamisli mimara Hajredina, učenika najslavnijeg osmanskog arhitekte svih vremena mimara Sinana. Na njegovoj gradnji radili su dubrovački majstori i članovi tvrđavskih posada Mostara i Blagaja. Tokom restauracije sagrađeni su i bedemi i nove kule. S namjerom da se tvrđavskoj posadi osigura hrana, s Porte dolazi naređenje da se u blizini sagradi trg i uspostavi sedmični pijačni dan. To je dovelo do stvaranja urbanog naselja.

Prva stambena četvrt novoformiranog naselja nazvana je po upravniku Hercegovačkog sandžaka Sinan-begu, sinu Abdulhajjevu, kasnijem velikom veziru Osmanskog carstva koji je 1506. godine dao da se u blizini mosta sagrade džamija i hamam, čime je Mostar dobio status kasabe. Pri nastanku i razvijanju Mostara veliku ulogu odigrale su ustanove vakufa i muafijeta. Institucija muafijeta oslobađala je stanovništvo od rajinskih obaveza te im dozvoljavala da se bave zanatima. Pored toga, islamsko učenje bodri vjernike da imovinu uvakufe, kako bi nakon smrti vakifa imovina mogla biti korisna široj zajednici.

Karakteristično za osmansku gradnju jeste fizička razdvojenost stambenog od trgovačkog dijela grada. Mahale u kojima je stanovništvo živjelo imale su jedinstveno uređenje na čijem su čelu bili mahalski upravitelj ili kethoda (ćehaja), mutevelija džamije te njeni najugledniji stanovnici. Ovo tijelo činilo je sponu između mahale i gradske uprave. Mostar je do kraja 16. stoljeća izrastao u regionalni centar cijelog Hercegovačkog sandžaka.

Nastanak Mostara obrađuje i razvoj njegovog stanovništva. Osmanskim osvajanjem širom regije počinje proces prelaska na islam. Prvi popisi pokazuju da je nerijetko u istoj porodici, ili u njenim dvjema generacijama, bilo pripadnika dviju različitih vjera. Kao što se i vidi u jednom popisu timara iz nahije Osanica. Po ovom su popisu među uživaocima Timara, kako se navodi, Jusuf i njegov brat Vladislav. S vremenom se broj muslimanskog stanovništva povećava.

Izuzetno nadareni stanovnici Mostara proslavit će se kasnije izvan gradskih okvira. Nekolicina njih dospjet će na sultanov dvor, kao Sinan-beg, sin Abdulhajjev, porijeklom od vlastelinske porodice Borovinića. On je upravljao Hercegovačkim sandžakom, prije nego što je došao na najvišu poziciju na koju je u Osmanskom carstvu mogao doći neko ko nije od sultanske loze. Pored Sinan-bega za doba nastanka Mostara veže se još jedan povijesni lik: Rustem-paša Opuković, veliki vezir u vrijeme Sulejmana Veličanstvenog. Iako je po nekim teorijama Rustem-paša porijeklom iz Skradina u Hrvatskoj, ono što ga svakako veže za Mostar jeste njegov brat hadži Mehmed-beg, poznatiji kao Karađozbeg, koji slovi za jednog od najvećih gradilaca Grada na Neretvi.

Među poznate ličnosti iz ovog vremena ubraja se svakako i Derviš-paša Bajezidagić, koji zbog svoje mudrosti dospijeva na poziciju sultanovog savjetnika i bosanskog valije, značajan mostarski vakif, prevodilac, poznavalac orijentalnih jezika te jedan od najznačajnijih bosanskih pjesnika osmanskog doba.

PROČITAJTE I...

“Analizirajući zakonski tekst kao cjelinu, sa sigurnošću se može utvrditi da on ne predviđa izvođenje nastave u Kantonu Sarajevo na samo jednom od zvaničnih jezika. Ne može se nazivati diskriminacijom to što se nastava neće izvoditi na jeziku koji Ustavom i Zakonom nije priznat kao zvanični jezik. Niti jednim aktom nije utvrđeno postojanje jezika koji bi se imenovao kao ‘bosanski, hrvatski i srpski jezik’”

Edina Solak, Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini od 1850. do 1914. godine, Institut za jezik, Sarajevo, 2014. godine, 278 stranica Knjiga Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini od 1850. do 1914. godine Edine Solak među rijetkim je studijama ove vrste koje u obzir uzimaju literaturu i dokumente na osmanskom turskom jeziku. Pisana iz aspekta sociolingvistike, definirajući istovremeno šta je u jezičkoj politici pitanje struke a šta politike, studija na pregledan način predstavlja značaj i kontekst rasprava o jeziku u Bosni i Hercegovini u periodu koji obrađuje te ukazuje na činjenicu da se jezik u Bosni stoljećima nazivao bosanskim.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!