Historija bh. fudbala (5): Šta će vam dnevnice, imate besplatnu hranu

Ovaj je feljton skroman doprinos i prilog fudbalskoj historiji naše države i u njemu su sadržane priče o “najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu”. Dokumentarni spomenar na davno prohujalo vrijeme kada su mnogi ljubitelji fudbala odlazili na utakmice radi zabave i uživanja u artističkim potezima i golovima bivših fudbalskih asova od kojih mnogi nisu među živima, pa je i ovo podsjećanje na njih dokaz da nisu zaboravljeni

Pod mediteranskim suncem Mostara i Hercegovine stasavali su mnogi istaknuti sportisti. Jedan od onih sportskih asova koji su ostavili neizbrisiv trag u historiji fudbala na prostorima Bosne i Hercegovine jeste nezaboravni Miroslav Brozović, popularan po nadimku Meho. Korpulentni Hercegovac stasava nakon završetka Prvog svjetskog rata u Mostaru, gdje se rodio 1917. godine. Dječački nemiran i pun energije, bavio se raznim sportovima, prvo tenisom pa atletikom, da bi se kasnije definitivno pronašao u fudbalu. Aktivno počinje trenirati u Jugoslavenskom športskom klubu (JŠK) Mostar sa 16 godina i ubrzo se nametnuo kao jedan od zapaženijih igrača. U Mostaru su u to vrijeme, početkom tridesetih godina prošlog stoljeća, djelovali i drugi fudbalski klubovi: “Zrinski”, “Velež”, “Jedinstvo”, “Vardar”… Na svojim fudbalskim počecima u JŠK igra u navalnom redu na mjestu krila i polutke, a na tim pozicijama nastupa i u NK “Građanski” iz Zagreba, u koji prelazi po tek stečenom punoljetstvu 1935. godine. Kasnije će se sjećati svog debija u “Građanskom” na utakmici s “Hajdukom”, kada je vodio bespoštedne duele kao desno krilo s reprezentativcem Jozom Matošićem, bekom “Hajduka”. Trener “Građanskog” Mađar Marton Bukovi ipak će ga kasnije povući u odbranu, na poziciju beka, gdje će u daljem toku svoje karijere najviše pružiti, postavši i reprezentativni igrač.

“Lopta može proći, ali igrač nikad”

Uvaženi zagrebački advokat, sportski novinar i publicista dr. Jerko Šimić imao je o Brozoviću ovu opservaciju: “Meho Brozović? Znate, ima svakojakih poklona, ali onakav dar kakvog su jednog proljeća tridesetšeste poslali iz Mostara pristaše ‘Građanskog’ nije zabilježen u analima našeg športa. Prethodno ga je dr. Andrejević htio pokupiti u BSK, ali je Jozo Jakopić, tajnik ‘Građanskog’, bio brži, i Miroslav Brozović je vozom otputovao u Zagreb, gdje postaje član renomiranog NK ‘Građanski’. Sjećam se dobro tog visokog, kršnog devetnaestogodišnjaka, kad je trener Bukovi samo promrljal’: ‘Dobra sirovina!'” Na jednom od prvih treninga od novih suigrača dobit će nadimak Meho zbog bh. porijekla. Bilo je takvo vrijeme amaterizma, kada ni on niti bivši klub JŠK nisu dobili ništa od ovog transfera. Ali, ipak je bio zadovoljan jer je ostvario dječački san da zaigra u nekom velikom klubu, a “Građanski” je to bio u bivšoj Kraljevini Jugoslaviji s pet osvojenih titula fudbalskog šampiona, koliko je osvojio i tadašnji rival iz Beograda, čuveni BSK. U “Građanskom” će igrati punih deset godina kao nezamjenjivi desni bek čuvene reprezentativne uže odbrane, koju su činili i golman Franjo Glazer te Ernest Dubac.

Sportski novinari opisivali su ga kao snažnog, nasrtljivog i neustrašivog igrača s gardom i autoritetom. Imao je topovski udarac i dugu odbojnu loptu prema protivničkom golu. Startao je uvijek beskompromisno i oštro, ali nikad grubo, iako se ponekad činilo da zbog svoje snage i korpulencije čini prekršaje. A on je samo igrao tvrdo, muški, bez pardona, uz taktičku mudrost i poziciono postavljanje s devizom: “Lopta može proći, ali igrač nikad!” Miroslav Brozović će biti u sastavu “Građanskog” kada je ovaj klub osvojio dvije šampionske titule (1937. i 1940. godine) pod stručnim vodstvom trenera Bukovija, a dres šampiona, pored Mehe, nosili su legendarni fudbaleri tog vremena i državni reprezentativci Glazer, Jazbinšek, Kokotovič, Đanić, Lešnik, Antolković, Pleše, Velfl i drugi. Igrao je i prilikom osvajanja titula u prvenstvu Nezavisne države Hrvatske (NDH) 1941. i 1943. godine. Nakon okončanja rata (1945), Brozović nastavlja fudbalsku karijeru i u socijalističkoj Jugoslaviji, i to u novoformiranom FK “Partizan”, u koji dolazi po političkom dekretu novih komunističkih vlasti s još nekoliko zagrebačkih igrača: Glazerom, Šoštarićem, Bobekom, Čajkovskim, Firmom, Matekalom…

S “Partizanom” osvaja titulu šampiona i Kup Jugoslavije (1947), a on je bio kapiten od autoriteta. Kapitensku traku nosi i u reprezentaciji bivše Jugoslavije, koja na Olimpijskim igrama 1948. godine u Londonu osvaja srebrnu medalju nakon finalne utakmice sa selekcijom Švedske (1:3). Imao je puno povjerenje trenera Ilješa Špica u “Partizanu” te selektora Milorada Arsenijevića i Aleksandra Tirnanića u reprezentaciji. Ukupno će za reprezentaciju odigrati 17 utakmica, i to kao igrač “Građanskog” tri utakmice te član “Partizana” 14 utakmica. Godine 1948. nakon Olimpijade prelazi iz “Partizana” u FK “Sarajevo”, gdje će u početku biti igrač i trener u tada vrlo jakoj ekipi “Sarajeva”, za koju su igrali Pejak, Alajbegović, braća Lovrić, Mantula, Glavočević, Švraka, Žigante, Konjevod, Žigman, Habić, Arih, Biogradilić… Iako u poznim igračkim godinama, Brozović je pokazao da još može uspješno igrati, i to na svoj način, oštro i beskompromisno. U igri nije respektirao tadašnje zvijezde jugoslavenskog fudbala, Bobeka, Mitića, Vukasa, Zebeca…, koji se pored njega i u duelima s njim nisu naigrali. Neki su mu bili suigrači u klubu i u reprezentaciji te ih je itekako dobro poznavao.

ŠAMPIONSKO “SARAJEVO”

Godine 1954. oprašta se od aktivnog igranja fudbala, nakon čega slijedi uspješna trenerska karijera. Iako formalno nije imao visoko stručno trenersko obrazovanje današnjeg tipa licenciranja i stjecanja magisterija i doktorata pri fakultetima sporta i fizičke kulture, Miroslav Brozović svoje je dugogodišnje igračko iskustvo i znanje uspješno prenosio na fudbalere mnogih klubova koje je trenirao. Nezaboravna je njegova šampionska titula s ekipom FK “Sarajevo” 1967. godine u specifičnim uvjetima, kada je “Sarajevo” pred ovo šampionsko prvenstvo (1966/67) ostalo bez nekoliko ključnih igrača, bez Biogradilića i Ferhatovića, koji završavaju karijeru, bez Mušovića i Ristića, koji prelaze u splitski “Hajduk”, te Vujovića i Muftića, koji su morali na odsluženje vojnog roka. I ovakav igrački deficit nije pokolebao Mehu Brozovića i on će se uhvatiti u koštac sa svim tim nedaćama i problemima s igračkim kadrom stvarajući u ekipi “Sarajeva” pobjedničku klimu.

Marljivi rad na treninzima i njegov trenerski autoritet rezultirat će osvajanjem prve šampionske titule FK “Sarajevo” 1967. godine. To je, ujedno, bio i prvi fudbalski šampionat koji je osvojila jedna ekipa iz Bosne i Hercegovine u dotadašnjoj fudbalskoj historiji u bivšoj državi. Ovom velikom uspjehu “Sarajeva”, pod Mehinim stručnim vodstvom s klupe, treba dodati i učešće u finalu Kupa Jugoslavije iste godine (1967), kada je u Splitu “Hajduk” pobijedio rezultatom 2:1. Bilo je to prvo i jedino finale koje se nije igralo u Beogradu, a kasnije će se saznati da je žrijeb za grad u kojem će se igrati utakmica, Sarajevo ili Split, bio namješten kako bi se igralo u Splitu. Zanimljivo je da je Miroslav Brozović tim “Sarajeva” vodio kao trener nekoliko puta, često pozivan od uprave kada je ekipa bila u krizi. U svojoj bogatoj trenerskoj karijeri trenirao je i “Željezničar”, banjalučki “Borac”, kakanjski “Rudar”, “Famos” iz Hrasnice, a bio je i savjetnik u nekoliko klubova.

Mehini šamari

Kao trener, Brozović je bio veliki autoritet, imao svoju viziju fudbala s posebnim naglaskom na igračkom samopouzdanju i vjerom u vlastite mogućnosti. Bio je i veliki animator kada je svoje igrače znao dodatno ohrabriti kako bi pružili maksimum naročito protiv favoriziranih ekipa. Često bi se kod prezentiranja taktike izražavao žargonski i slikovito, a što bi dodatno relaksiralo igrače pred utakmicu. Ovakvu fudbalsku filozofiju imat će kasnije i Miroslav Ćiro Blažević, legendarni fudbalski strateg bosanskih korijena iz Travnika. Pamte se mnoge anegdote vezane za ime Miroslava Brozovića kada bi sebi svojstvenim intervencijama u toku odigravanja utakmica znao svoje igrače probuditi iz eventualne letargije i dodatno motivirati do rezultatskog uspjeha. Legendarni centarfor “Sarajeva” i reprezentacije bivše Jugoslavije Vahidin Musemić sjećao se nostalgično svog trenera u knjizi Slobodana Đurasovića Svjetla za daljine pričom da je “Meho diskretno ponižavao igrače protivničkog tima nazivajući ih frajerima”.

Dakle, u sarajevskom slengu diletantima i autsajderima, iako se objektivno radilo o kvalitetnim igračima. Po tome je karakteristična prvenstvena utakmica u šampionskoj sezoni (1966/67), koja je odigrana u Splitu s “Hajdukom”, kada je ljevokrilni napadač “Sarajeva” Boško Antić postigao jedini gol za pobjedu, itekako važnu za osvajanje titule prvaka. Igralo se u navijačkom grotlu “Hajdukove” Torcide, malom i drevnom fudbalskom stadionu kod Plinare, nezaboravnom Starom placu. Pamti se i Mehina reakcija poslije jedne od ključnih utakmica itekako važne za osvajanje prvenstva 1967. godine. Tada je, poslije odigranih 0:0 na stadionu “Dinama” u Maksimiru, treneru Zagrepčana Branku Zebecu (koji mu je svojevremeno u Zagrebu bio sakupljač lopti) na upit: “Ko ti je Meho, ona devetka u timu?”, lakonski odgovorio: “Ne znam ni ja, Branko, doš'o nam je dva-tri treninga prije ove utakmice.” Bio je to anonimni Milan Makić, koji je u redove “Sarajeva” došao iz FK “Unis” (Vogošća) u šampionskoj sezoni tima s Koševa (1966/67). Eto, i to je bio Miroslav Meho Brozović, sportska i ljudska veličina, koji je shvatao realnost i zbilju, pa je uz blagu ironiju spuštao napetost i tenzije koje su se stvarale oko važnih utakmica FK “Sarajeva”.

S igračkim bilansom od više od hiljadu odigranih utakmica, uspješnom trenerskom karijerom te ugledom koji je uživao u sportskom svijetu, Brozović je upisan u legende bh. fudbala. I za kraj ove storije o nezaboravnom Mehi navst ćemo još jednu šaljivu i istinitu doskočicu vezanu za njegov igrački profil, a koju je zabilježio zagrebački sportski novinar Zvonimir Magdić u svojoj knjizi Legende zagrebačkog nogometa. Imao je, naime, običaj da kao autoritet i kapiten ekipe na svoj način kažnjava neodgovorne suigrače koji bi se oteli igrom tokom utakmice, iskačući iz sistema i dogovorene taktike.

A to bi obično bilo poslije poraza njegove ekipe kada bi u svlačionici dijelio šamare. Magdić je zapisao da je Meho 1947. godine, nakon utakmice “Partizana” s “Dinamom” u Zagrebu, jednom Zlatku Čajkovskom Čiku, tada suigraču iz “Partizana”, raspalio šamar. O tome Meho priča u Magdićevu novinarsku bilježnicu: “Igramo protiv ‘Dinama’ na ‘purgerskom’ (bivši stadion ‘Građanskog’). I izgubili smo 4:2, jašta, četrdesetsedme. Onda je half igrao i naprijed i natrag. A Čik? Ode. Ostavi rođenog brata Željka na brisanom prostoru, kontra, a ja, ja sam sam samcat. Ušao sam odmah poslije utakmice u svlačionicu i ošamario Zlatka. A on cvili i prijeti: ‘Neću više igrati!’ A ja njemu: ‘I nemoj!'” A sličnu priču o Mehinim šamarima imao je i bivši golman “Sarajeva” Stipe Pejak. “Kad se izgubi, eto ti Mehe na vratima svlačionice i čeka. Ja uvijek prvi i – pljus! Veli mi Brozina žena: ‘Stipe, ne ulazi prvi nikad jer taj prvi obavezno fasuje.'”

Ipak, bili su to šamari koji nisu boljeli, jer kako će boljeti pedagoška mjera Miroslava Brozovića. Posljednje godine pred smrt Miroslav Brozović provest će u Domu za stare osobe u Nedžarićima u Sarajevu. Bio sam u društvu bivšeg fudbalera “Željezničara” Radeta Matića i imao sam priliku ga upoznati za vrijeme posjete Domu. Fascinantno je bilo njegovo sjećanje na gotovo svaki detalj iz bogate fudbalske karijere, kada nam je pripovijedao o svom mostarskom djetinjstvu i prvim utakmicama za JŠK, pa onda o igrama za “Građanski” i životu na stadionu u zagrebačkoj Koturaškoj ulici, lomu noge na stadionu “Slavije” u Sarajevu, na derbiju “Slavija” – “Građanski”, kad se igrala Prva liga Kraljevine Jugoslavije, vremenu NDH, pa o novom životu u socijalističkoj Jugoslaviji, kada je po dekretu morao preći novoformirani vojni klub beogradski “Partizan”, trenerskim godinama i izazovima koje taj poziv nosi, šampionskim danima u FK “Sarajevo”… Iz Doma u Nedžarićima preselio se u rodni Mostar, gdje je i umro te bio dostojno ispraćen od mnogobrojnih sportskih prijatelja.

Umjesto vespe – dolar

Rato Dugonjić ostaje upamćen kao dugogodišnji igrač “Slavije” s karakteristikama brzog fudbalera i odličnog tehničara, kojeg su cijenili i respektirali kako stručnjaci, tako i navijači. Počeo se baviti fudbalom u FK “Pofalićki”, čiji je bio i jedan od osnivača 1936. godine. Pred Drugi svjetski rat igrao je i za “Sašk”, uz “Slaviju” najbolji klub u Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Još kao omladinac uključio se u komunistički pokret te je proganjan od tadašnjih vlasti Kraljevine Jugoslavije. U novoj socijalističkoj Jugoslaviji, po završetku rata, bit će istaknuti politički funkcioner, narodni heroj, ali i angažiran u sportskim forumima. Bio je predsjednik Fudbalskog saveza bivše Jugoslavije, kada je upamćen kao borac protiv profesionalizacije fudbala te enormnog nagrađivanja fudbalera. Kao rigidni komunista, u vrijeme kada je bio čelnik Fudbalskog saveza Jugoslavije, suprotstavio se tadašnjim reprezentativcima čuvenog olimpijskog tima (1952), koji su 1954. godine bili učesnici Svjetskog prvenstva u Švicarskoj. Imena Beare, Stankovića, Crnkovića, Čajkovskog, Horvata, Boškova, Milutinovića, Bobeka, Mitića, Vukasa, Zebeca, Dvornića… ostala su zapisana zlatnim slovima u historiji jugoslavenskog fudbala.

Igrali su u neko drugo vrijeme fudbalskog amaterizma, kada su im finansijska primanja bila znatno ispod njihovog igračkog renomea. Počeli su na ovom Mundijalu (1954) izvrsno, pobjedom protiv Francuske (1:0) i neriješenim rezultatom s Brazilom (1:1). U četvrtfinalu, s kasnijim svjetskim prvakom Njemačkom, gube rezultatom 0:2 te napuštaju takmičenje. Tadašnji Fudbalski savez Jugoslavije nudio je premiju od po 50 dolara svakom igraču za pobjedu protiv Njemačke. Reprezentativci su bili u šetnji uoči četvrtfinala u varošici pokraj Berna. Opušteni gledaju izloge, a u jednom od njih izložena vespa – skuter u trendu, ali za to vrijeme i statusni simbol. Cijena te vespe bila je tačno 100 dolara. Svi do jednog željeli su je kupiti. Organizira se sastanak s rukovodstvom, igrači traže 50 dolara više za premiju, što bi bilo dostatno cijeni drage vespe. Stare hronike pisale su da je Zlatko Čajkovski Čik govorio šefovima: “Dajte nam premiju od 100 dolara i pojest ćemo Nijemce kao gulaš.”

Ali, rukovodstvo reprezentacije odlučno odbija prijedlog igrača i ostaje kod prvobitne premije od 50 dolara. I šta se desilo na četvrtfinalnoj utakmici s Njemačkom? Sijaset propuštenih šansi i poraz od 0:2. A po Čikovim riječima, trebalo je biti 6:0 za Jugoslaviju. Miloš Milutinović promašuje zicer nakon što je prešao i golmana, a Bajdo Vukas bio je totalno indisponiran iako je u to vrijeme igrao u vrhunskoj formi. I ostali su zakazali, i Bobek, i Mitić, Zebec, Stanković, Boškov, Beara… Očita demotivacija. Ta reprezentacija Titove Jugoslavije imala je, po mišljenju cjelokupne sportske javnosti, potencijal za najveće domete, čak i za osvajanje titule svjetskog prvaka. Ostalo je, također, zapisano da je na dan utakmice s Njemačkom reprezentativce posjetio tadašnji predsjednik Fudbalskog saveza Jugoslavije Rato Dugonjić, koji im se obratio ovim riječima: “Vespe? Ma kakve vespe?! Šta ćete vi glumiti buržoaziju vozeći vespe dok radni narod udarnički radi da bi se prehranio. Niste trebali davati adrese na koje ćete dobiti vespe jer ih niko neće dobiti! A dnevnice? Šta će vam dnevnice, imate besplatnu hranu i vodu, ne trebaju vam dnevnice. Nije Fudbalski savez banka da ima dolara. Budite sretni što ćemo vam dati jedan dolar na dan!”

Ove riječi predsjednika Dugonjića potvrdio je i legendarni golman Vladimir Beara, dodavši pritom da su se svi igrači nakon Ratine besjede osjećali jadno i bijedno. Toliko o nekadašnjim odnosima u fudbalskom sportu, kada je amaterizam bio osnovni postulat u sferi cjelokupne fizičke kulture. Pogotovo u poslijeratno, socijalističko vrijeme ideoloških stega i rigidnih komunističkih načela kojih se slijepo držao bivši fudbaler, a tadašnji politički i sportski funkcioner Rato Dugonjić. Vrijeme je učinilo svoje i profesionalizam u fudbalu postepeno se instalirao i na naše prostore. Vespe su kasnije mogli kupiti fudbaleri, pa su je vozali Mujić iz “Veleža”, Ferhatović, Šehović i Blažević iz “Sarajeva”, Vukas iz “Hajduka” i mnogi, mnogi drugi.

 

PROČITAJTE I...

U Mariboru je, 27. oktobra na groblju Dobrava, obavljen ukop 796 od oko 3.000 žrtava iz masovne grobnice Huda Jama, jednog od stratišta na bleiburškim marševima smrti. Jedan je to od najstravičnijih zločina kojeg su počinili partizani u junu 1945. godine, po okončanju Drugog svjetskog rata. Neke su žrtve ubijene, a većina je zakopana živa. Desetine ubijenih bile su žene. Ovaj zločin bio je obavijen šutnjom više od šezdeset godina, a jedanaest pregrada od cigle i betona te četiri stotine kubičnih metara zemlje ispunjavali su prolaz kroz dio rudnika koji se zove Barbarin rov, a koji je vodio do posmrtnih ostataka. Projektom iskopavanja rukovodio je Mehmedalija Alić, koji je ujedno tražio i kosti svojih djedova stradalih na bleiburškim marševima smrti. Nadao se da će ih pronaći u Hudoj Jami, ali žrtve iz ove grobnice, iako će biti ukopane 27. oktobra u zasebne grobnice, nikada nisu identificirane. Nihad Halilbegović bio je jedini istraživač ovog zločina iz Bosne i Hercegovine te i u ovom broju donosimo izjave ljudi koji su preživjeli bleiburške marševe smrti, a koje je sakupio Halilbegović

Sve je počelo od Michaela Faradaya, koji je daleke 1831. godine otkrio princip elektromagnetne indukcije, a prvi bežično preneseni kod djelo je Davida E. Hughesa 47 godina poslije. Službenim pronalazačem radija smatra se Nikola Tesla, koji je prvi razvio sistem sa svim temeljnim komponentama današnjeg radija

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!