Histerija u Hrvatskoj povodom hapšenja u Orašju

Za sve su krivi Sarajevo i Bošnjaci

Još od Charles-Louisa Montesquieu-a u Evropi vrijedi načelo trodiobe vlasti i nezavisnosti sudstva. Koliko se to načelo poštuje u praksi čak i demokratski, kako to volimo reći, najrazvijenijih država, drugo je pitanje. Svojevremeno je neuk predsjednik Hrvatske, Franjo Tuđman javno tražio jedinstvo, a ne diobu državne vlasti i nije snosio nikakve posljedice zbog tog skandala. Nezavisnost sudske grane vlasti u Hrvatskoj i danas je predmet mnogih rasprava, pa i tvrdnji da sudstvo u Hrvata nije nezavisno. Hrvatska ovim raspravama pokazuje da je demokratski sve zrelije društvo koje se nastoji formirati po Montesquieuovim načelima. Sve dok se sudstvo u susjednoj BiH ne pozabavi navodnim ratnim zločinima koje su počinili pripadnici paravojske bosanskih Hrvata, tzv. HVO-a i koji su etnički Hrvati te zbog toga imaju državljanstvo RH.

Histerija i spuštanje tenzija

Gotovo nevjerovatna histerija u Hrvatskoj podignuta zbog privođenja po nalogu Tužilaštva BiH i pritvaranja po nalogu Suda BiH deset pripadnika HVO-a iz Orašja, osumnjičenih za ratni zločin nad lokalnim Srbima 1992-1993, jasno je demonstrirala navedenu tezu. Predsjednica države zaprijetila je sazivanjem Vijeća za nacionalnu sigurnost zbog pravosudne procedure u drugoj državi! Predsjednik Vlade sazvao je valjda tematsku sjednicu užeg Kabineta o istomu. Saborski zastupnici vlasti i opozicije zahtijevaju institucionalnu skrb Hrvatske za svoje (sic!) branitelje, ali i iznose neistine da se u BiH hapse uglavnom Hrvati, mediji iznose optužbe na Sarajevo jer se u tzv. daytonskoj Bosni i Hercegovini ništa ne dešava slučajno, pa niti privođenja povodom optužbi za najteže zločine. Zastupnik Miro Kovač slučaj proglašava dokazom “pravne nesigurnosti u kojoj žive Hrvati u susjednoj državi”. Mediji su sugerirali (Goran Vojković na Indeks portalu, naprimjer) da BiH i nije država jer se u njoj privode etnički Hrvati po političkim nalozima iz Sarajeva i to zato da se ugroze sva pregnuća politike Zagreba za dobrobit Bosne, posebno ove posljednje koja najavljuje federalizaciju i Dayton 2 zbog navodne neravnopravnosti Hrvata, a koju epitomizira Andrej Plenković.

Plenković se i sam zaletio tvrdeći da je timing događaja indikativan, iako je priznao da se optužnice spremaju već dulje vremena. Vojković u tom timingu vidi pokušaj Bošnjaka da osvoje prevlast u Federaciji nakon što je postalo jasno da su “Srbi vlasnici pola Bosne”. Zanimljiva mu je koincidencija da je optužnica aktivirana nakon što je Plenković u Kiseljaku izjavio da će se Hrvatska brinuti za Hrvate u BiH. Kao da dosada nije. U tome se slaže s paraobavještajcem, navodnim stručnjakom Hrvatskog instituta za povijest, također HVO vojničinom, Ivom Lučićem koji čak tvrdi kako je ovo nastavak rata drugim sredstvima. Oficir koji je naslijedio Matuzovića Ilija Rašić, na Novoj TV pozvao je Hrvatsku da u Sarajevo pošalje svoje najbolje pravne stručnjake i zaštiti svoje (opet sic!) vojnike. Naglasio je i da postoji pravna nelogičnost ovih optužnica, iako bez obrazloženja.

Histeriji unatoč, u medije se probila izjava advokata jednog od optuženih, Đure Matuzovića da “za te zločine koji su mogli biti incidentne prirode, treba odgovarati pojedinac koji ih je počinio. Zapovjednu odgovornost u ovom slučaju imali su zapovjednici Hrvatske vojske  operativne grupe iz Slavonskog Broda odnosno pukovnik HV-a. Imamo imena, pa i pukovnika iza njega, i to ćemo reći istražiteljima”. To je navodno kasnije opovrgnuto, pa je samo poslužilo dodatnom raspirivanju strasti. Jutarnji list objavio je spisak 28 osoba, od čega 11 Bošnjaka, među njima i lokalno uticajnih, koji će se navodno procesuirati zbog navodnih zločina nad Srbima na području Orašja.

Zanimljiva je reakcija hrvatskog člana Predsjedništva BiH Dragana Čovića, koji je u Sarajevu pozvao na oslobađanje pritvorenih i iskazao “krajnje negodovanje da osoba nakon 20 godina bude zatvorena zbog tobožnjeg utjecaja na svjedoke i to na praznik Svih svetih, nakon posjeta najviših dužnosnika vlade Hrvatske”. I on je upozorio na “loš timing”, odnosno hapšenje na blagdan, a ne nakon Plenkovićeve posjete. Ogradio se izjavom kako ne govori je li neko napravio kazneno djelo ili nije, ali i dometnuo kako je sada otvoreno 100 pitanja koja nisu trebala u ovom trenutku. Šta znači ovo posljednje novinari se nisu usudili priupitati vođu svih Hrvata u BiH.

Bivši predsjednik Hrvatske, stručnjak za međunarodno kazneno pravo Ivo Josipović nije iznenađen jer smatra da je “sada isplivalo nešto što se kuhalo dulje razdoblje”. Naglasio je da su optužnice došle u politički osjetljivom trenutku, ali i da je stav državnih tijela da se ni jedan zločin ne smije štititi i da Hrvatska treba nastaviti svoju proevropsku politiku u odnosu na BiH te optuženima pružiti svu pravnu pomoć. Na novinarsku napomenu kako visoki državni dužnosnici tvrde da ništa nisu znali, Josipović je rekao da su postojali obavještajni podaci i informacije koje su dolazile od samih građana Hrvatske i BiH (!), koji su bili pod određenim oblicima istrage i ispitivanja. Ako je riječ o otkrivanju ratnih zločina, ni jedno državno tijelo ne bi trebalo činiti ništa što bi zaštitilo eventualnog krivca, smatra Josipović.

Unutarnja ili nova politika prema BiH

Mediji su zbog ove “neupućenosti“ tražili i ostavke, pa se postavlja pitanje kome zapravo ovo odgovara. Čini se kao da je ovaj slučaj dobar povod političkih razračunavanja opozicije, koja je odjednom jako zabrinuta za Hrvate u BiH, s vlašću kao i unutar vladajuće koalicije i samog HDZ-a. Predsjednica priliku koristi da sugerira krivnju onih koji nisu htjeli poslušati njene zahtjeve o “promjenama u diplomaciji i službama”. Ministar odbrane Damir Krstičević tvrdi da se radi o političkom procesu kojemu je cilj destabilizacija Hrvatske. No, on je možda indirektno upozorio da je riječ o destabilizaciji nove Vlade i to od nezadovoljnika u HDZ-u kojima je ovo došlo kao dama na osamnaest jer nije jasno kako hapšenje desetorice ljudi u drugoj državi može destabilizirati Hrvatsku. Naime, ovdje je manje bitno kakvu će politiku prema BiH voditi vlada Andreja Plenkovića, sve više iznutra tjerana na loše kompromise, već kakvu će unutarnju politiku voditi u odnosu na interesne sfere i centre moći, posebno financijske i ekonomske. Dio vlasti ima i drukčija mišljenja, pa tako ministar pravosuđa Ante Šprlje ne želi miješanje u rad bosanskohercegovačkog pravosuđa.

Međutim, nekoliko dana nakon bure i upozorenja iz diplomatskih krugova da je reakcija potpuno neprimjerena i štetna za Hrvatsku, posebno u aluzijama ministra vanjskih poslova Stiera o nezavisnosti BH sudstva, Jutarnji list objavio je tekst Jelene Lovrić, potpuno drukčije intoniran.

Ona tvrdi da je ova halabuka sredstvo pritiska na BiH za zaustavljanje procesuiranja ratnih zločina. Koincidencija postoji, ali pravosuđe ni u Bosni i Hercegovini nije tek puka ekstenzija političkih vođa. Utoliko se i premijerova izjava kojom je kazneni progon Posavljaka proglasio politički motiviranim može smatrati prilično neopreznom i neozbiljnom. Odnosno, previše je ozbiljna da bi se mogla ostaviti neobjašnjenom i neargumentiranom, tvrdi Lovrićeva. Povodom Kovačevog istupa u Saboru se pita – pravna sigurnost je, valjda, kad se zločin ne goni i njegovi počinitelji ne inkomodiraju. Kovač traži od Vlade da unaprijed dozna ko će u BiH biti uhapšen, kao da se privođenja i to u drugoj državi najavljuju. Generalno, primjećuje Lovrićeva, umjesto zgražanja zbog počinjenih zločina, politička Hrvatska pokazuje konsternaciju činjenicom da se zločin istražuje, pa se kao ključno pitanje nameće  raspolaganje ratnom dokumentacijom. Tvrdi se da “našim arhivima vršljaju razni agenti Sarajeva”, koji povijesnu građu koriste selektivno u političke svrhe, protiv politike hrvatske države i na štetu hrvatskog naroda. Kao da Hrvatska po međunarodnim obavezama nije dužna pružiti pravnu pomoć i omogućiti procesuiranje zločina. Kada je riječ o raspolaganju arhivskim materijalima, možda bi trebalo postaviti pitanje kojim pravom Hrvatska gospodari dokumentacijom HVO-a. Baš ta dokumentacija otkrila bi koliko su zamazane šapetine tadašnjeg vodstva Hrvatske i kakva je stvarna uloga HVO-a u ratu.

Neki konkretni potezi proklamiranog prijateljstva ne izgledaju tako, nastavlja Jelena Lovrić, posebno forsiranje predsjednice Republike i nove Vlade, dogradnje Daytona i “federalizacije BiH”, pa je američka ambasadorica u Sarajevu upozorila da SAD čvrsto podržavaju Dayton. Ona i nedavni “juriš trojice hrvatskih ministara, s tadašnjim potpredsjednikom Vlade Božom Petrovim, na Stolac”, gdje su o problemima u povodu izbora razgovarali samo s hrvatskom stranom, vidi u tom kontekstu kao i najave da bi Hrvatska sagovornika o sudbini BiH mogla naći u Aleksandru Vučiću. To vidi kao zastrašujuću zamisao koja sugerira zaobilaženje Bošnjaka i povratak na ratnu politiku, kada su se Slobodan Milošević i Franjo Tuđman “domunđavali o podjeli Bosne i Hercegovine”. Takvu najavu u Sarajevu mogu smatrati samo neprijateljskim aktom, zaključuje kolumnistica Jutarnjeg lista. Zbog ovakvih dojmova, s pravom se treba zapitati nije li ova histerija zapravo u funkciji davanja težine nekoj novoj politici prema BiH, za koju se, nakon Brexita, traži njemačka potpora.

Konačno, zašto se hapšenje i optužnica, što još ne znači i presudu, smatra dokazom neravnopravnosti Hrvata u BiH, zbog čega bi hrvaćanska diplomacija i politika trebala razgovarati sa saveznicima, te galamiti u Bruxellesu i Washingtonu, niko se nije potrudio objasniti. Optužbe na bošnjačko vodstvo išle su čak tako daleko da promjene Daytona u smjeru federalizacije, što nije prihvatljivo niti međunarodnoj zajednici, pa ni saveznicima Hrvatske, ne želi jer demografski vrijeme radi za Bošnjake, odnosno “Hrvati nestaju iz BiH”. Iako i iz samih ozbiljnih hrvatskih krugova u BiH upozoravaju da ljudi, ne samo Hrvati, odlaze zbog boljih prilika u inozemstvu, dok je Hrvatima to znatno lakše jer imaju i državljanstvo članice EU. Napokon, ovakvo narušavanje odnosa Zagreba i Sarajeva te vabljenje Zagreba na novo sporazumijevanje s Beogradom o Bosni ide naruku, pogađamo li kome? Ili je zaista Montesquieuov koncept nezavisnosti sudstva u Hrvatskoj tek proklamacija, posebno kada se odnosi na “prijateljsku” Bosnu i Hercegovinu.

PROČITAJTE I...

Kako politika može biti međunarodno vjerodostojna ako najavljen prioritet nije u stanju poštivati i ako su u fokusu pripadnici samo jednog naroda u BiH? Na fonu tako sukreirane vanjske politike, za potrebe dijela domaće javnosti, Grabar Kitarović progovara Amerikancima dragim jezikom sigurnosnih prijetnji, iznoseći dvije opasne tvrdnje

“Ne želimo otvarati priče o ustavnim reformama, rekonstrukcijama vlada, ukidanju ministarstava, podjelama ministarstava, podjelama RTV servisa i slično. HDZ želi upravo ove teme staviti u prvi plan, do kraja mandata postići dio ciljeva koje obećava već deceniju svojim biračima. Dakle, između SDA i HDZ, a time i između Čovića i mene, predstoji saradnja, ali i borba za redoslijed prioriteta”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!