Histerični priučeni historičar

Bivši Tuđmanov špijun Lučić, obračunavajući se s Bošnjacima i SDA, sve u sklopu histerične kampanje o izmjenama Izbornog zakona, u svojim tekstovima nadrobi sve i svašta, očigledno ne dopuštajući ni redakturu niti bilo kakvu uredničku intervenciju

Ugledni bh. sociolog, umirovljeni akademik Ivan Cvitković doživio je ovih dana neobičnu čast. Ivo Lučić, priučeni historičar, jedan od dvojice najpoznatijih članova ljubuške švalersko‑tranzicijske porodice, naškrabao je lijevom nogom prošle nedjelje u zagrebačkom Globusu nekakav tekst u kojem, između ostalog, piše kako je kako je Cvitković autor knjige / pamfleta.

Čast je to jer bi svako ko poznaje Cvitkovićev rad, a i njega osobno, morao biti zabrinut da ga neko poput Lučića pohvali. Bivši Tuđmanov špijun Lučić, obračunavajući se s Bošnjacima i SDA, sve u sklopu histerične kampanje o izmjenama Izbornog zakona, u svojim tekstovima nadrobi sve i svašta, očigledno ne dopuštajući ni redakturu niti bilo kakvu uredničku intervenciju.

Između ostalog, u istom je tekstu napao i kolumnistu Emira Imamovića zato što Pirke živi u punčevom stanu u Šibeniku. Baš kao da je Imamović znao i planirao da će ga život, kada je oženio rođenu Šibenčanku koju je upoznao tokom njenog studiranja u Sarajevu, poslom preseliti u taj hrvatski grad.

Pišući o Stavu, ničim izazvan, Lučić napada Cvitkovića. “Na naslovnici je fotografija hrvatskog člana Predsjedništva BiH Dragana Čovića s retuširanim zakrvavljenim očima i ‘šahovnicom’ u njima. Oni koji malo dulje čitaju i malo bolje pamte znat će da se radi o preuzetom likovnom, odnosno dizajnerskom rješenju korištenom na naslovnici knjige / pamfleta Ivana Cvitkovića o blaženom Alojziju Stepincu objavljene u Sarajevu 1986. godine. Ne pada mi na pamet na bilo koji način povezivati i uspoređivati Čovića i Stepinca, radi se tek o sličnom, davno smišljenom obrascu dehumanizacije i sotonizacije političkog protivnika odnosno neprijatelja, što je u tom svijetu isto.”

Niti je detalj s naslovnice Stava preuzet niti Stepincu gore oči na naslovnici izvanredne Cvitkovićeve knjige izdate u Sarajevu 1986. godine. Ono što Lučiču smeta jeste to što je Cvitkovićeva knjiga vjerovatno najbolji, najdetaljniji i najpotpuniji rad o ovom zagrebačkom nadbiskupu kojeg se želi beatificirati.

Naravno, istina o Stepincu i njegovom životu, koju potpisuje Cvitković a koja je bila temelj i izvorište za radove desetina naučnika širom svijeta, nije ono što Lučić zna, ako uopće išta iočemu zna.

Nadrihistoričar farba kao jaje recentnu historiju ovih prostora, falsificirajući je i prilagođavajući aktuelnom političkom zadatku. Stoga je Cvitkoviću, stručnjaku bez mrlje što u karijeri, što u privatnom životu, koji je svaku od tridesetak svojih knjiga pisao nakon godina temeljitog mukotrpnog istraživanja (njemu su jedinom dopustili da pregleda arhiv i dokumente o Stepincu), čast kada neko poput Lučića nazove njegove radove pamfletom.

Jer to šta je pamflet, Lučić ipak najbolje zna.

PROČITAJTE I...

Ko je god poznavao Nusreta Halačevića i njegovo djelo, bez izuzetka će reći kako je Nusret bio strasan fotoreporter i jedan od najvrednijih hroničara Sarajeva. Često je išao na dženaze da snimi nekoliko usputnih fotografija, a iz njih je nastajala čista umjetnost. Fotografirao je i stare sarajevske nošnje, i to mu je jedno vrijeme bila glavna preokupacija. Vjerovatno je na taj način želio sačuvati spomen o tadašnjim Sarajlijama Bošnjacima, njihovoj kulturi, tradiciji, običajima, vjeri i vjerovanju, o svemu onome o čemu više niko nema ni da priča ni da piše

Džamija u Slapovićima zapaljena je 1995. godine, ali nije srušena do temelja. Ostali su sačuvani masivni perimetralni zidovi, izrađeni od lomljenog kamena, kao i munara. Nakon povratka su mještani odlučili da je obnove. Godine 2008. džamija u Slapovićima je obnovljena, i to je jedina džamija na području opštine Srebrenica koja je nakon obnove uspjela zadržati stari, autentični izgled

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!