Histerični priučeni historičar

Bivši Tuđmanov špijun Lučić, obračunavajući se s Bošnjacima i SDA, sve u sklopu histerične kampanje o izmjenama Izbornog zakona, u svojim tekstovima nadrobi sve i svašta, očigledno ne dopuštajući ni redakturu niti bilo kakvu uredničku intervenciju

Ugledni bh. sociolog, umirovljeni akademik Ivan Cvitković doživio je ovih dana neobičnu čast. Ivo Lučić, priučeni historičar, jedan od dvojice najpoznatijih članova ljubuške švalersko‑tranzicijske porodice, naškrabao je lijevom nogom prošle nedjelje u zagrebačkom Globusu nekakav tekst u kojem, između ostalog, piše kako je kako je Cvitković autor knjige / pamfleta.

Čast je to jer bi svako ko poznaje Cvitkovićev rad, a i njega osobno, morao biti zabrinut da ga neko poput Lučića pohvali. Bivši Tuđmanov špijun Lučić, obračunavajući se s Bošnjacima i SDA, sve u sklopu histerične kampanje o izmjenama Izbornog zakona, u svojim tekstovima nadrobi sve i svašta, očigledno ne dopuštajući ni redakturu niti bilo kakvu uredničku intervenciju.

Između ostalog, u istom je tekstu napao i kolumnistu Emira Imamovića zato što Pirke živi u punčevom stanu u Šibeniku. Baš kao da je Imamović znao i planirao da će ga život, kada je oženio rođenu Šibenčanku koju je upoznao tokom njenog studiranja u Sarajevu, poslom preseliti u taj hrvatski grad.

Pišući o Stavu, ničim izazvan, Lučić napada Cvitkovića. “Na naslovnici je fotografija hrvatskog člana Predsjedništva BiH Dragana Čovića s retuširanim zakrvavljenim očima i ‘šahovnicom’ u njima. Oni koji malo dulje čitaju i malo bolje pamte znat će da se radi o preuzetom likovnom, odnosno dizajnerskom rješenju korištenom na naslovnici knjige / pamfleta Ivana Cvitkovića o blaženom Alojziju Stepincu objavljene u Sarajevu 1986. godine. Ne pada mi na pamet na bilo koji način povezivati i uspoređivati Čovića i Stepinca, radi se tek o sličnom, davno smišljenom obrascu dehumanizacije i sotonizacije političkog protivnika odnosno neprijatelja, što je u tom svijetu isto.”

Niti je detalj s naslovnice Stava preuzet niti Stepincu gore oči na naslovnici izvanredne Cvitkovićeve knjige izdate u Sarajevu 1986. godine. Ono što Lučiču smeta jeste to što je Cvitkovićeva knjiga vjerovatno najbolji, najdetaljniji i najpotpuniji rad o ovom zagrebačkom nadbiskupu kojeg se želi beatificirati.

Naravno, istina o Stepincu i njegovom životu, koju potpisuje Cvitković a koja je bila temelj i izvorište za radove desetina naučnika širom svijeta, nije ono što Lučić zna, ako uopće išta iočemu zna.

Nadrihistoričar farba kao jaje recentnu historiju ovih prostora, falsificirajući je i prilagođavajući aktuelnom političkom zadatku. Stoga je Cvitkoviću, stručnjaku bez mrlje što u karijeri, što u privatnom životu, koji je svaku od tridesetak svojih knjiga pisao nakon godina temeljitog mukotrpnog istraživanja (njemu su jedinom dopustili da pregleda arhiv i dokumente o Stepincu), čast kada neko poput Lučića nazove njegove radove pamfletom.

Jer to šta je pamflet, Lučić ipak najbolje zna.

PROČITAJTE I...

Mora se priznati da je Nacrt manjkav i da ga treba doraditi, ali daleko od toga da treba biti odbačen. Svako ko studira ili je studirao na Univerzitetu Sarajevo svjestan je da je normiranje ponašanja studenata i profesora neophodno. Činjenica je da ima profesora koji pijani dolaze na predavanja, koji piju na fakultetima, profesora koji uzimaju mito i studenata koji ga daju (makar to bila čokolada “Milka”), studenata koji na predavanja i vježbe dolaze u šorcevima, studentica koje dolaze u odjeći koja više priliči “Zvezdama Granda”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!