Hiljadugodišnji nedostaci i problemi muslimanskog svijeta

“1993. godine, kada je prvo izdanje ove knjige izašlo, preko sat vremena trajala je debata na izraelskoj državnoj televiziji o posljedicama koje ona može imati po tadašnja geopolitička kretanja, kao i o tome da li će se muslimanski svijet nakon ove knjige probuditi i aktivirati. Također, na više univerziteta širom zemalja zapadnog svijeta naučnici su se počeli baviti istraživanjem ove generacije, Nuruddina i Salahuddina, odnosno, njihovih učitelja Gazalija i Abdul-Kadira Gejlanija i ostalih. Dok, istovremeno, na našim prostorima, za ovu se knjigu slabo znalo, a slabo se o njoj i pričalo”

 

 

U Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu promovirana je knjiga Odgoj Salahuddinove generacije i povratak u Jerusalem autora dr. Madžida Arsana el‑Kejlanija. O knjizi su govorili doc. dr. hafiz Kenan ef. Musić i hafiz Ammar ef. Bašić, kao i prevodioci ovog djela mr. hafiz Edin Dedić i profesor Jusuf ef. Džafić. Na početku promocije istaknuto da je ova knjiga dr. Kejlanija aktuelno, vjerodostojno i inteligentno napisano štivo, koje senzibilno prepoznaje, potom i kompetentno tretira neka od najznačajnijih pitanja muslimanskog ummeta, osobito iz perioda njegove klonulosti i slabosti poput nejedinstva, ideoloških sukoba, frakcijskih usitnjavanja i destrukcije njegovog bića, neodgovornosti, duhovne i moralne nestasalosti uleme, muslimanskih vođa i vladara. Ona govori i o nedostatku muslimanskog intelekta i vjerodostojnog znanja, slabljenju morala kod pojedinaca i zajednice, odsustvu iskrenosti, te oskudijevanju u ispunjenu za muslimane presudno fundamentalne naredbe pozivanja na dobro i sprečavanja zla.

Istaknuto je da knjiga govori i o utjecaju Ebu Hamida el-Gazalija, Abdul-Kadira Gejlanija, Adijja ibn Musafira i drugih na odgoj i stasavanje Salahuddinove generacije koja je povratila Jerusalem od krstaša, te poukama koje se trebaju uzeti iz životnog puta Salahuddina i njegovih vršnjaka kako bi se primijenile u rješavanju današnjih, aktuelnih problema muslimanskog svijeta. “Ova se knjiga bavi filozofijom povijesti i pokušava odgovoriti na četiri-pet krucijalnih pitanja. Ona govori o problemu u muslimanskom svijetu pred krstaške ratove, odnosno, u kakvom je psihološkom, vojnom, političkom, kulturnom, ekonomskom, obrazovnom stanju bio muslimanski svijet pred krstaške ratove, pa je sebi dozvolio da se dese brojni pokolji na ovom cijelom području, da krstaši jedu žive i mrtve muslimane, te da jedna mala grupica, šaka vojnika, osvoji ponajbolji komad tadašnjeg muslimanskog svijeta. Tu se pojašnjava i kako se nakon svega pedesetak godina pojavljuju generacije Nuruddina, a kasnije i Salahuddina, koje polahko vraćaju gradove pod muslimansku vlast, da bi 1187. godine, nakon 88 godina, vratili Jerusalem. Zanimljivo je posmatrati koje su se tačno promjene desile kako bi muslimani iznjedrili generaciju Nuruddina i Salahuddina. Nadalje, ova knjiga odgovara na pitanje i da li je Salahuddin bio jedinstvena pojava i da li je trebalo da dođe jedan čovjek kako bi se vratila ova sveta mjesta, ili je Salahuddin samo jedan iz velike znamenite generacije koja se odgojila u okviru ispravnog islamskog učenja i odgoja”, rekao je Džafić.

Također, u knjizi se govori i o vremenu nakon Salahuddina i o razlozima ponovnog zastoja oslobađanja muslimanskih gradova i teritorija. Džafić pojašnjava da autor knjige to izuzetno uspješno povezuje s današnjim vremenom i stanjem muslimana kako bi se izvukle historijske pouke. “1993. godine, kada je prvo izdanje ove knjige izašlo, preko sat vremena trajala je debata na izraelskoj državnoj televiziji o posljedicama koje ona može imati po tadašnja geopolitička kretanja, kao i o tome da li će se muslimanski svijet nakon ove knjige probuditi i aktivirati. Također, na više univerziteta širom zemalja zapadnog svijeta naučnici su se počeli baviti istraživanjem ove generacije, Nuruddina i Salahuddina, odnosno, njihovih učitelja Gazalija i Abdul-Kadira Gejlanija i ostalih. Dok, istovremeno, na našim prostorima, za ovu se knjigu slabo znalo, a slabo se o njoj i pričalo”, istakao je Džafić.

“Prije same promocije neko me upitao kako smo uopće došli na ideju da ovo djelo prevodimo na bosanski jezik. Naime, dok smo još studirali u mubarek Šamu u Siriji, prvi put smo se susreli s ovom knjigom. Preporučio nam je naš uvaženi profesor Muaz el-Hatib. Često je na našim zajedničkim druženjima spominjao ovo djelo, njegove dijelove i važne ideje i pouke koje možemo uzeti i iskoristiti ih u svom radu i djelovanju. Ovo djelo, zapravo, govori o džihadu, ali ne u onom značenju kako se to danas uobičajeno poima kod muslimana, a naročito nemuslimana. Ne kao ‘sveti rat’ koji se povezuje s djelima različitih fanatika, ekstremista i terorista. U djelu nije riječ o isključivo vojnom podvigu Salahuddina Ejubije i njegove vojske, što možda sam naslov sugerira, jer se u djelu autor najmanje bavi Salahuddinovim vojnim poduhvatima. Autor nam, zapravo, kroz analizu historijskih događaja i činjenica rasvjetljava autentično značenje pojma džihad koji se ni u kom smislu ne može svesti na oružani otpor ili borbu. Džihad je u biti ulaganje napora na promicanju i širenju dobra, te suzbijanju i sprečavanju zla, te uspostavljanju pravde, prvo u ljudskim dušama, a zatim i u društvu”, pojasnio je Edin Dedić.

On ističe i da autor knjige Kejlani smatra da proces preporoda tadašnjeg muslimanskog društva započinje upravo imam Gazali, te da je on utemeljitelj, idejni i duhovni vođa preporodnog pokreta koji će kasnije iznjedriti Salahuddina i njegovu generaciju. “Umjesto da se bavi posljedicama, odnosno teškim porazima koje je muslimanski svijet doživio u sučeljavanju s križarskom vojskom, Gazali se fokusirao na bolesti koje su ummet nagrizale i uništavale iznutra. Kako kaže Kejlani: ‘Kada umre ideja na kojoj je zasnovana neka civilizacija, iz nje se počnu širiti mirisi smrti koji privlače barbarske narode da je dokrajče, kao što umrlo tijelo privlači lešinare'”, naglašava Dedić, te dodaje da je Gazali reformu društva započeo s reformom obrazovanja:

“Kao jedan od najistaknutijih predavača na čuvenoj Nizamiji u Bagdadu, bio je potpuno svjestan grube instrumentalizacije obrazovanja u tadašnjim obrazovnim institucijama koje više nisu imale za cilj formiranje potpune i zdrave ličnosti u skladu s islamskim principima, već proizvodnju birokrata, državnih službenika i frakcijskih mezhepskih učenjaka koji će se boriti za lične interese, te širenje utjecaja i moći njihovih mezhepskih frakcija, umjesto da se posvete služenju islama i općem dobru zajednice. Ovako pogrešno postavljeni ciljevi obrazovanja proizveli su određene intelektualne i duhovne bolesti kod uleme koja je u konačnici vodila destabilizaciji i destrukciji društva. Na kraju Gazali zaključuje: ‘Iskvarenost podanika dolazi od iskvarenosti vladara. Iskvarenost vladara dolazi od iskvarenosti uleme, a ulemu iskvari ljubav prema imetku i položaju’.”

PROČITAJTE I...

Ostao sam šokiran pojedinim iftarskim “ponudama”, tačnije cijenama. Ruku na srce, to nema nikakve veze s duhom ramazana i onim što bi iftar vjerniku trebao značiti. Platiti 50, pa i više konvertibilnih maraka za jedan iftar pretjerivanje je koje se ničim ne može opravdati niti bilo kako dovesti u vezu s duhom ramazana. Kada sam jednom prijatelju, onako i sam začuđen, pokazao sličnu cijenu jednog iftara, odmahujući rukama, rekao je: “Vala, da je s onog svijeta – što je previše, previše je”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!