Herojski čin Hajrudina Zulfića: “Ne mogu da ne reagiram na nepravdu”

“Dok sam se gombao s jednim, onaj drugi je izvadio metalnu palicu i počeo me udarati. Tom prilikom sam dobio nekoliko udaraca po glavi. Najviše me boli što se sve to dešavalo pred mnoštvom ljudi koji su bili na stanici, a i onih koji su izašli iz tramvaja, a da se niko nije usudio da priđe i pomogne. Čak i taj momak zbog kojeg sam ja reagirao i dobio batine, kako mi je kasnije rečeno, otišao je. Nije sačekao ni da uzme svoj šal...”

 

Hajrudin Zulfić mladić je iz Sarajeva koji je nedavno pretučen na tramvajskoj stanici dok je pokušao spriječiti dvojicu nasilnika da otmu šal mladiću u tramvaju. Ovom je mladom heroju tim povodom gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka odao priznanje i nagradio ga, rekavši da je njegovo djelo primjer građanske hrabrosti.

“Htio sam upoznati mladića i odati mu priznanje zbog njegovog plemenitog postupka. Očekujemo i da nadležne institucije urade svoj dio posla i pronađu nasilnike. Na taj način ćemo najefikasnije prevenirati ovakve nemile događaje”, poručio je tom prilikom gradonačelnik Skaka.

Dvadesetjednogodišnji Zulfić zadobio je u napadu na stanici gradskog prijevoza na Pofalićima povrede glave i ruke. Zulfić je on svestran i vrijedan momak koji od 14. godine radi i zarađuje svoj džeparac.

Nakon završene Srednje medicinske škole u Sarajevu, odlučio je prekinuti studij na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu zbog poslovne prilike. Strastveni je zaljubljenik u skutere, radio je dostavu tokom raspusta, bavio se trgovinom, a posljednje dvije godine uzgajao je japanske prepelice i prodavao jaja. Danas je zaposlen u jednoj firmi za prodaju medicinske opreme, a polije posla radi dubinsko pranje i čišćenje. Njegova je želja da u budućnosti pokrene vlastiti biznis.

Kaže nam da novac troši na putovanja, a do sada je proputovao pola Evrope.

“Prvo kao putnik, sad i kao vodič. Bio sam u Istanbulu, Berlinu, Frankfurtu, Pragu, Beču, Rimu, Veneciji, Veroni itd.. Imam jednu kartu na kojoj bilježim gdje sam bio i gdje planiram otići. Volio bih promijeniti kontinent. Putovanja su promijenila moj život i vidike. To su lijepa iskustva. I velika je vrijednost u putovanjima. Dok nisam počeo putovati, nisam skoro ništa mogao jesti. Danas sve jedem. Upoznao sam dosta prijatelja”, priča Hajrudin i dodaje da su mu svi oni dali podršku nakon nemilog događaja iz tramvaja.

No, Hajrudinova reakcija mnoge je ostavila bez teksta. On je na svom profilu na Facebooku tom prilikom objavio. “Ovim putem molim momke koji su jutros tu bili i s kojima sam se sukobio da se jave, prijave. Ja vam sve halalim i želim vam svako dobro, ne teretim vas ničim osim dovom da budete pametni, da način života promijenite i da budete sa ove strane na kojoj sam i ja sam. Dajem obećanje da nikada nikome u ovome gradu neću nikada dozvoliti da pred mojim očima ikome išta oduzme ili ukrade. Ovo je moj grad, moja država i moj narod.”

On ističe da je vjera u Boga doprinijela da ovako reagira i da se pitao kako to da u njemu nema ni trunke osjećaja za osvetom.

“Prijatelji su me pitali ko su ti momci, govorili su, ako ja ne smijem, da će ih oni naći. Ljudi su ih proklinjali. A ja sam govorio: ‘Ma, dabogda oni bili živi i zdravi. Dabogda sve što ja u životu imao, oni duplo više imali i bili pametniji od mene.’ Ljudi me gledaju i pitaju se jesam li normalan. Možda da nije vjere u meni ne bih ovako reagirao. Možda bih ih negdje našao, ganjao i tukao. Međutim, ja kažem da meni to ne treba i to je moje viđenje”, priča ovaj plemeniti mladić i dodaje da ono što ih zakonom sljeduje neka bude provedeno, te da ne može on policiji i sudu narediti da ih ne terete.

Hajrudin nam je ispričao da on nije imao namjeru sukobiti se ni s kim tog jutra i dodaje da je samo htio pomoći momku da vrati šal. Kada je nasilnicima rekao da mladiću vrate šal, oni su prvo verbalno, a potom i fizički nasrnuli na njega.

“Dok sam se gombao s jednim, onaj drugi je izvadio metalnu palicu i počeo me udarati. Tom prilikom sam dobio nekoliko udaraca po glavi. Najviše me boli što se sve to dešavalo pred mnoštvom ljudi koji su bili na stanici, a i onih koji su izašli iz tramvaja, a da se niko nije usudio da priđe i pomogne. Čak i taj momak zbog kojeg sam ja reagirao i dobio batine, kako mi je kasnije rečeno, otišao je. Nije sačekao ni da uzme svoj šal… Ne znam ko je taj momak ni ko su napadači. Oni su potom pobjegli, a ja sam slučaj prijavio policiji”, ispričao je Zulfić, poručivši da bi volio mu se javi mladić zbog kojeg je pretučen.

Ovo nije prvi put da Hajrudin reagira na nepravdu. Nekoliko je puta džeparoše spriječio u krađi, ali tada nije dolazilo do fizičkih sukoba.

“Nedavno su ušli u tramvaj i stali su oko jedne djevojke. Ja sam se počeo zezati i pjevati pjesmu: ‘Pazi, pazi džepove!’ Odmah su skontali. I odgovorili su mi da ja pazim na svoju glavu”, priča Hajrudin.

Na to sve dodaje da ga nije bilo strah, čak ni kad su izvadili palicu, on nije osjećao ni trunke straha.

“Ja očigledno ne razmišljam. U ovakvim situacijama, da razmišljam i kalkuliram, ne bih ni ja reagirao. Niti imaš prostora niti vremena da razmišljaš. Vodim se principom da niko nikome ne može uzeti ono što je njegovo. Niti ima pravo. Od mene je to jače. Moj mozak mi govori da moram reagirati na nepravdu koja se dešava pred mojim očima. U tim momentima sve pada u drugi plan. Odlazak na posao, razmišljanje i strah. Skoncentriram se na ono što se dešava. Možda sam i ja mogao bježati. Nisam osjećao volju za bježanjem. Kažu mi da ću glavom platiti, a ja im kažem da mene Bog čuva, ja se ne sekiram”, iskren je Hajrudin.

Nakon dolaska kući s povredama na licu priča da su mu se majka i otac jako uznemirili.

“Mama je bila u kupatilu. Kad mi je vidjela facu, to je bilo nešto neopisivo. Ta će scena ostati vječno u mom pamćenju. Vriska, dreka, sto suza. Prilazi, pa odlazi”, priča Hajrudin i dodaje da je on smirivao riječima da je to samo modrica i da se ništa strašno nije desilo.

Dodao je da od ljudi obično čujemo kako naša policija ne radi svoj posao. Međutim, on se uvjerio u suprotno.

“Ja sam taj dan vidio kako rade i šta rade. Od saobraćajne do kriminalističke policije. Svi su bili jako profesionalni. Pozitivno sam iznenađen koliko imaju informacija i šta im je sve dostupno. Vrijedilo je ovo iskustvo makar da vidim čime sve ti ljudi barataju i šta rade”, kroz osmijeh je zaključio naš hrabri sagovornik.

Prethodni članak

U Stambolu, na Bosforu

Sljedeći članak

Širan Širan

PROČITAJTE I...

Narod Bosanske krajine ne smije ostaviti prostora historiji da proizvoljno tumači povode i uzroke agresije, te opseg, efekte i ratne domete 5. korpusa. Stoga su činjenice istaknute u monografiji nepobitna istina kojom želimo staviti tačku na i, poručio je Malkoč

Taj hram spominje turski popis iz 1548. godine u nahiji Jasenici. Ne spominje je sumarni popis iz 1533. godine pa je morala nastati između tih dvaju popisa, a za vrijeme turskog gospodstva. Izgrađen je na ničijoj zemlji, na visoravni koja dominira područjem tadašnjih i sadašnjih naselja iz njene okoline, ondje gdje danas skoro da ne vodi ni jedan put, između pravoslavnih sela Potpeć i Jasenica, katoličkog sela Straža i muslimanskih sela Podorašje i Zahirovići

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!