HAMAN HA

Dok sam odlazio, sjetio sam se ironične Camusove bilješke kako ljudi čiji se lutrijski papirić samo u jednoj brojki razlikuje od srećke koja je pobijedila smatraju da su bili vrlo blizu dobitka

Pamtimo mnoge nepoznate ljude.

Jedne večeri, prije mnogo godina, koračao sam zavučenom, inače osamljenom i tihom ulicom.

Najednom se u nekoj osvijetljenoj prostoriji začuo žagor.

Otvorila su se vrata i istrčao je čovjek. Trčao je nekako teško i neravnomjerno, ali ipak prema meni. Pomislio sam da je opasan, ili samo možda pretučen. Čim je stao, počeo je govoriti kao da me oduvijek zna. I gledao me netremice dok je objašnjavao.

– Zamisli, nedostajao mi je samo jedan broj, a onda čovjek do mene podiže ruku.

Gledao je u mene kao da ću razriješiti stvar.

– To je bilo haman ha – rekoh.

– Haman ha – ponovi on pogruženo.

Pamtim i sad njegovo izbezumljeno lice i užagrene oči. Očito nije samo novac bio u pitanju. Izgledao je izgubljen. Smožden.

Ni sam nije znao zašto mi to priča.

Nekom je morao ispričati.

A ja sam bio jedini na ulici.

Unutra pogotovo nije mogao ispričati. Svi su bili kao on. Opčinjeni. Zabavili se o sebi. S posebnim svojim mislima o sebi. Njihov haman ha lebdio je u zadimljenom zraku još uvijek i držao ih prikovane za igru. I nastavljao se žagor nerazumljivih primjedbi i dosjetki. Sve je to igra. Čuvena stara tombola u igraonici koje se sjećam, poznatoj i kao “Trehni ga, Deda”.

Dok sam odlazio, sjetio sam se ironične Camusove bilješke kako ljudi čiji se lutrijski papirić samo u jednoj brojki razlikuje od srećke koja je pobijedila smatraju da su bili vrlo blizu dobitka.

Dugo sam putovao od one noći do ovog jutra u “Išaretu”.

Mnogo sam toga doživio i još više vidio. Sudjelovao i svjedočio.

A u “Išaretu” sjede, naravno, mnogi od onih koji su u životu upoznali haman ha.

Gledam neka njihova lica.

I vidim na njima taj dodir.

Sve što ponekad ispriča nesretni Salih, naprimjer, moglo bi se time protumačiti (a najčešće je ono “baš sam se smjestio kad odnekud izbi Muhidin”).

Jedanput je Gelender tako objasnio ključni događaj o kojem se u gradu mnogo govorilo.

U svakom slučaju haman ha nešto je što naše živote čini vrlo sličnim sportskim događajima.

To svi razumiju. Saučestvuju.

Upravo u tom trenutku ulazi poznato lice i donosi značajnu vijest o nekoj utakmici za one koji su se kladili (“Išaret” se nije, ko zna zašto, opremio za kladioničke događaje). Njegovo je lice nasmijano. Bit će to neki mali dobitak. Za nekog možda i veliki. Nema zavisti. Kladionica je veliko razumijevanje u malom svijetu. Osim kad H. i Jusuf H. to počnu objašnjavati.

– I kako je bilo, znam… haman ha?

– Upravo tako… haman ha.

– Bilo je. U sudijskoj nadoknadi.

– Bolje ikad nego nikad.

– I koliko smo bolji?

– Poprilično.

– To mi se sviđa.

– I meni.

Haman je svima poznata riječ. Akcentualno ha, kojim se podupire, daje mu neku magijsku vrijednost.

Neke izraze zaista nije moguće protumačiti.

To je stvarno stanje u vremenu u kojem živimo. A stalno vjerujemo da je život iznad toga.

Nije ih moguće ni objasniti. Ta njihova polivalentnost daje im magijsku draž. I naše uvjerenje da su posve nalik bajalici, basmi koja se u svim promjenama preobrazila u nešto jednostavno što podnosi svakodnevni jezik. Oduvijek je to jedna od najvećih mudrosti jezika, naročito u vremenima kad se zvanični jezik izopačuje i udaljava od svega onog što ga je zapravo i oblikovalo.

“Išaret” ne bi bio “Išaret” kad se u njemu razgovor ne bi preokrenuo na neobičan način.

I to za stolom gdje su sjedili oni od kojih to nije očekivano.

Uostalom, predviđanje je za neke druge.

– Umalo ovo, umalo ono.

– Umalo da postaneš čovjek!

To je zaista izgledalo uvredljivo.

– Umalo?

– Haman ha!

Nisam čovjek, pomisli onaj o kojem je bila riječ. Šta sam onda?

– A šta misliš da sam? Neki glodar?

– Haman ha.

– Šta?!

– Glođeš, glođeš i nikad ti dosta.

– Šta ja to glođem?

– Kad nemaš šta drugo, onda svoj jezik.

Mnogi ljudi, kad razlistavaju svoj život, vide ga od jednog do drugog haman ha.

Ko zna zašto, ali mnoga od tih lica čine mi se poznata.

PROČITAJTE I...

Kako to u jednoj od svojih etnografskih studija navodi Alija Hamzić, “Dževad Agić, pisac i hroničar svog djetinjstva i života, školskih dana u Tuzli, tradicije, prošlosti i događaja u Koraju od 1931. do 1943. godine, kad mu se gubi svaki trag, rođen je u Koraju 1923. godine i potiče iz ugledne ulemanske porodice. Mekteb i osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a tri razreda gimnazije i Tehničku školu u Tuzli. Studij na Rudarsko-metalurškoj školi započeo je u Zenici, odakle su ga Nijemci ili ustaše tokom rata deportovali bez traga o njegovoj daljoj sudbini”

Čitam onako kako mislim da valja čitati, ne onako kako su drugi pročitali za mene. Ako u knjizi piše izvor, ja ga čitam kao izvor, a ne kao neki metafizički izvor. Ako u knjizi piše zabranjen izvor, ne čitam ga drukčije nego tako. Ako u knjizi piše grožđe, ne čitam drukčije, niti piće od grožđa o kojem u knjizi piše. Zato sam ukleti čitač. Drugi znaju bolje od mene šta zapravo piše. Oni kojima su samozvani stručnjaci objasnili

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!