Priče strave i užasa (VII): Halloween

Žena je s djecom otišla kod američkih prijatelja koji su nas još prije tri sedmice pozvali na Halloween. “Morate ovo vidjeti”, insistirali su. Nismo ih mogli odbiti. Osim toga, i zašto bismo? Mnogi muslimani inače misle da svi trebaju da oduševljeno upoznaju njihovu tradiciju, a da oni nisi obavezni znati išta o drugima, pošto će ti drugi ionako u Džehennem

Halloween u Americi počinje već u prvoj oktobarskoj sedmici, kad se mediji i molovi usklađeno zakite predvidljivom strahobalnom koreografijom: šišmiši, kosturi, vještičiji šeširi, rogobatne maske, besmislene lobanje, razne međunarodne gnusobe, kostimi vokodlaka, vampira, zombija. Već tada sretne porodice, ta dosadna mikrostada, bivaju zaokupljena kosmičkom dilemom koji-kostim-obući, nešto izvorno nakaradno, grozomorno, nešto inventivno što bi se moglo žvakati godinu, u hroničnom nedostatku pametnijih tema.

Kuće su danima prekrivene kolosalnim zlokobnim paučinama; skeleti zakovani na vratima i obješeni po bujnim krošnjama kojima jurcaju prezauzete vjeveričije bande; ogromne tikve, Jack-O’Laterni što noću svijetle, a danju odslikavaju raskoš ovdašnje jeseni – položene po terasama kao neki arhefakti plodnosti na muzejskim pločnicima; u pojedinim avlijama čak su nikla improvizirana groblja. Jedna subkultura preplavljuje cijelu medijsku, pa čak i društvenu scenu: dječiji programi pumpaju trick-or-treat avanture, reklame nude obilaske popularnih lokalnih Haunted-kuća, rehabilitiraju se omiljeni horori, od krvave Mery do raznih lokalnih masakra, društvenim mrežama dominiraju najblesavija prestrašivanja, vrši se rekolekcija omiljenih sujevjerja.

Općine i škole, kako u ruralnim sredinama, tako i u velikim centrima, organiziraju brojne festivale, uglavnom za djecu, pričaju se spooky priče, organiziraju takmičenja u kostimima, izvode performansi, nude vašarske igre.

Jutro pred Halloween u biblioteci čitam lokalne novine. Na drugoj strani široka anketa o najstrašnijim pričama koje su ljudi na kampusu čuli. Jedan profesor njemačkog nominira priču braće Grimm o tvrdoglavom dječaku koji nije slušao roditelje, zbog čega ga je dragi Bog kaznio, prvo boleščinom, a onda i smrću. Kada su ga zakopali, jedna ruka mu je počela stršiti ili, da kažemo, rasti iz groba. Bez obzira na zemlju koju su dovlačili i prekrivali grob, ruka nije prestajala rasti. Napokon je majka lično morala išibati onu ruku i slomiti je kako bi je zaustavila. “Kakva užasna priča”, zaključuje profa, “o užasnoj majci i užasnom Bogu.” Doktorand iz Kolumbije na romanistici evocira priču iz Sevilje. Bio jednom jedan bezobzirni, frivolni plemić koji je jednog dana, prvo iz čiste obijesti, počeo slijediti neku pogrebnu povorku, potom iz znatiželje nastavio pratiti želeći saznati ko se nalazi u kovčegu, da bi na kraju priče u kovčegu ugledao samog sebe. Gostujuća prodavačica iz Japana odabrala je priču o Kuchisake-Onni. Za vrijeme Heian dinastije živjela ljepotica koju je oženio neki samuraj. Ljepotica je nastavila hodati po čaršiji i očijukati s muškarcima: uživala je u svojoj ljepoti. Kada ju je samuraj vidio kako se ljubaka s nekim tipom, razrezao joj je usta, proširio ih za po nekoliko centimetara u smjeru oba uha. Ubrzo je umrla od tuge za izgubljenom ljepotom. Danas plaši narod po Japanu. Samo se pojavi iza ćoška s respiracijskom maskom na licu i upita: “Jesam li lijepa?” Ako je odgovor “ne”, Kuchisake-Onna vadi nož i pori žrtvu u svim pravcima. Ukoliko je, pak, odgovor “da”, skida masku i pita: “A jesam li sada lijepa?” Odgovor više nije bitan, jer su joj vidjeli lice i ona opet vadi nož i pori. Jednom ju je zbunio neki student kad joj je odgovorio: “Ne znam, vala, šta bih ti rekao.” Kuchisake-Onna se pomela, a student je dobio na vremenu te je šmugnuo.

Većina je u anketi, ipak, odabrala “La Lloroju” ili “Ženu koja plače”, najpopularniju strašnu priču u Latinskoj Americi. Nekad davno, davno, u jednom meksičkom selu živjela lijepa, ali siromašna djevojka po imenu Marija. Dok je šetala selom, zapadne za oko bogatom plemiću koji se tu vozikao u kočiji. Putovao je svuda po svijetu, ali nikad nije vidio nekog poput Marije. Zlatoust, kakvi bogati plemići znaju biti, brzo je šarmirao Mariju, koja je prihvatila njegovu bračnu ponudu. Ali, plemićev otac bio je protiv braka: šta će mu nekakva ljepotica bez miraza, on je takve oplođivao za sijenom. Zaljubljeni plemić morao je tajno vjenčati ljepoticu i sagraditi joj kuću na skrivenom mjestu na kojem su mogli biti zajedno bez očevog znanja. Ubrzo je Marija rodila blizance, a plemić je često morao putovati i ostavljati Mariju samu s dječacima.

Kada bi se vraćao s putovanja, u početku je i Mariju i dječake zatrpavao poklonima i pažnjom, a kako je vrijeme prolazilo, postajao je sve hladniji prema Mariji i posvećivao se samo dječacima. Marija je bila devastirana; voljela ga je. Selom su počeli kružiti tračevi, Marijina reputacija znatno je opala. Deverala je Marija i deverala, sve dok jednog dana, dok je šetala sa sinovima pored rijeke, nije ugledala muža u kočiji s mladom ljepoticom zakićenom skupim nakitom. Kočija se zaustavila; plemić je sišao i pomilovao dječaka, a Mariju kao da Bog nije dao; potom se vratio u kočiju i odvezao se s onom ljepoticom. Sluđenoj od poniženja, slomljenog srca, zgaženoj kao žohar, mrak joj se navukao na oči; bijesno je bacila dječake, jednog po jednog, u duboku hladnu rijeku. Odjednom joj se razbistrilo, ali nije ih mogla više spasiti. Potom se i sama strovalila u smrt. Danas se oko rijeka čuje njen plač kojim doziva svoju djecu. Zato je opasno da djeca sama hodaju oko rijeka jer ih Marija, ili sada “La Lloroja”, može zamijeniti za svoje dječake i povući na riječno dno.

Ne znam zašto, ali meni je bila i ostala najstrašnija ona o vojsci koja je zaglavila u nekom dalekom tamnom vilajetu gdje je bilo tako mračno da su se morali držati za ruke da se ne pogube; ko bi ispustio drugarevu ručicu pojeo bi ga katran noći. Pod stopalima su osjećali neko oštro kamenje. Tada je strašni glas odnekud zavikao: “Ko uzme ovog kamenja, kajat će se, ko ne uzme, kajat će se.” Neki su pomislili: šta ga imaju uzimati ako će se kajati, a kod drugih je pretegla znatiželja pa su uzeli po kamenčić ili dva. Kada su se napokon izbavili iz vječne tame, vidjeli su da su oni kamenčići bili dijamanti. Ovi što nisu uzeli plakali su od muke, ovi što su uzeli plakali su što nisu uzeli više.

Dilema u kojoj su se našli vojnici i jeste najgora situacija koja insana može zadesiti: kako god da postupiš, pokajat ćeš se. Ima li težeg sepeta? Kao dijete sam pročitao tu priču i nešto mi je ostala strašna. Jednostavno, taj osjećaj da postoji zemlja totalnog mraka, da nema izlaza, da je svaki put jednako besmislen. Ponekad mi se u snovima događalo da se nađem u tamnom prostranstvu pod nedokučivim nebom zastrtim oblačinama i budio sam se u goloj vodi.

Dan sam proveo uglavnom u biblioteci, a poslije pet otišao na predavanje “Race, Gender and Authenticity in American Muslim Thought”, gdje doktorandi na islamskim studijama tri sata pretresaju djela određenih autora. Večeras se diskutiralo o radovima i angažmanima Abdullahi An‑Naima i Faisala Abdur-Reufa. Žena je s djecom otišla kod američkih prijatelja koji su nas još prije tri sedmice pozvali na Halloween. “Morate ovo vidjeti”, insistirali su. Nismo ih mogli odbiti. Osim toga, i zašto bismo? Mnogo muslimani inače misle da svi trebaju da oduševljeno upoznaju njihovu tradiciju, a da oni nisi obavezni znati išta o drugima, pošto će ti drugi ionako u Džehennem. U mahalama je Halloween prilično pitom, djeca u kostimima idu od vrata do vrata i sakupljaju slatkiše. Žena mi šalje fotografije, djeca neopisivo uživaju, nakupili su pune kese slatkiša, djevojčice su princeze, dječak je zmaj, a žena je bila gusar. Halloween i jeste dječiji praznik, kad su oni zadovoljni i odraslima je lakše.

Izašao sam s predavanja na svježi zrak kampusa. Studenti u kostimima kreću se prema glavnoj gradskoj ulici. Policijska su auta svuda, grad je blokiran. Ovo će trajati duboko u noć, eskalacija se očekuje poslije jedanaest. Moglo bi ovdje biti i zanimljivo. Dok se probijam kroz rijeku uglavnom miroljubivih i polugoluguzih čudovišta, ne znam zašto mi naumpade luckasti mujezin iz jednog džemata u RS-u. Uski krugovi pouzdano znaju da momak žestoko šara po tamošnjoj čaršiji, uglavnom sa srpskim djevojkama i ženama, pošto naših i nema. Jednom se pohvalio prijatelju brojem avantura. Ovaj ga je upitao: “Kaješ li se, bogati, ikad zbog toga što radiš?” Malo se zamislio, a onda otvorio dušu: “Znaš šta ću ti reći: kajem! Događalo mi se da zbog kajanja odbijem poziv, ali onda se poslije još više kajem! Pa kad ću se ionako kajati, makar da se kajem zbog nečeg konkretnog.”

Mujezin mi je kao šišmiš proletio kroz glavu i nestao u pećini podsvijesti. Odjednom se preda mnom oblači nebo, čudovišta isparavaju i sve zakriljuje gusta tmuša. Sam sam u nepreglednom prostranstvu, a pod stopalima osjećam čudno kamenje.

PROČITAJTE I...

Slavna autobiografija Omera ibn Saida, koja se općenito ubraja u začetke američke robovske literature, započinje podužim odlomkom sure Vlast (Mulk), koju Omer ni nakon dvadeset i četiri godine u kršćanskoj zemlji nije zaboravio. Izbor nije slučajan; sura se otvara tvrdnjom da sva vlast pripada Bogu i stoga je savršena aluzija na robovlasništvo, na apsolutnu moć kroz posjedovanje

Dan prije umro je Tito, a nama je “EI-Niš” kolor-televizor riknuo nekoliko dana ranije. Nismo imali gdje gledati sahranu pa smo zamolili Libriće da dođemo kod njih. U jednom momentu, za vrijeme sahrane, krenuo je prolom oblaka, na šta je Mugdim, sin čika Šefika i tete Kadre, gledajući kroz prozor, tužno dodao: “I nebo danas plače!” Mugdim je nesretno poginuo na Dobrinji tokom opsade Sarajeva, od metka koji je uletio u stan u kojem je živio

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!