Hajka na generala Divjaka

Ovih su dana pravosudno-policijske institucije u Republici Srpskoj ponovo podnijele krivičnu prijavu protiv Jovana Divjaka, generala Armije BiH. Ovaj put zbog njegove navodne umiješanosti u ratne zločine. Nakon Dobrovoljačke ulice, sada je Divjak kriv i za zatvaranja u logoru Čelebići kod Konjica. Stav donosi dijelove svjedočenja Jovana Divjaka u Hagu, gdje je potanko obrazložio dešavanja u Konjicu, te isječke iz njegove knjige Ne pucaj, u kojoj je potanko pojasnio razloge posjete Čelebićima i zbog čega je pred kraj 1992. godine bio zatočen u selu Parsovići

Prije desetak dana Policijska uprava Trebinje dostavila je Tužilaštvu BiH izvještaj protiv Jovana Divjaka, u kojem stoji kako “postoji osnova sumnje” da je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i ratni zločin protiv čovječnosti na području općine Konjic tokom 1992. godine. Divjak je, kako je saopćeno, u svojstvu zamjenika komandanta Vrhovnog štaba Armije RBiH, komandanta TO za Hercegovinu i kao jedan od osnivača Patriotske lige za Hercegovinu, znao za postojanje logora Čelebići, a ništa nije učinio da bi spriječio zatvaranje više stotina civila srpske nacionalnosti, od kojih je osamnaest podleglo, dok je više desetina žena silovano. Divjak je u drugoj polovini 1992. godine posjetio logor u kojem su se nalazili protupravno zatvoreni Srbi. On je odgovoran što je, kao visoki oficir Armije RBiH i s obzirom na utjecaj koji je imao, znao ili morao znati, te preko drugih učestvovao u izvršenju krivičnih djela vezanih za ratni zločin.

VJEČNA META

General Armije BiH Jovan Divjak već je duže od dvije decenije meta. Od dana kada je podijelio oružje TO iz skladišta u Kiseljaku, za što ga je osudila bivša JNA, od ratnih dana kada je bio meta stravične paljanske i beogradske propagande zbog činjenice da je kao Srbin bio jedan od čelnih ljudi Armije BiH, pa sve do postratnih godina u kojima je bio meta zbog svoje navodne odgovornosti za dešavanja u sarajevskoj ulici Dobrovoljačka. Iako je jasno kako Divjak nema nikakve veze s Dobrovoljačkom u proljeće 1992. godine, iako je to sasvim jasno kazao i Tribunal u Hagu, penzionirani general Armije BiH i dalje je meta. Sada ga se sumnjiči za proganjanje i zatvaranje građana srpske nacionalnosti u Čelebićima, naselju nedaleko od Konjica, iako s Čelebićima Divjak ima još manje veze nego s Dobrovoljačkom. U jesen 1992. godine Divjak je u Konjic stigao iz New Yorka, gdje je bio u službenoj posjeti Ujedinjenim nacijama. Bh. delegaciju predvodio je tadašnji predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović. U Čelebićima je bio samo jedanput, i to ne u zatvoru nego u obilasku skladišta koji su za smještaj oružja i municije koristile jedinice Armije BiH. Nešto kasnije, nakon što su mu predočena saznanja o tome da se jedan dio nekadašnjeg prostora JNA koristi kao logor, tražio je zatvaranje i premještaj zatočenika u Zenicu i Tarčin. Još je bizarnija činjenica da se Divjaka sumnjiči za dešavanja u Čelebićima iako je i sam Divjak u to vrijeme bio zatočenik. Zatvoren je, naime, pod sumnjivim i kontroverznim okolnostima, u zatvor u selu Parsovići, kao kolateralna žrtva obračuna vrha Armije BiH s odmetnutim lokalnim komandantima. Sve su to činjenice koje su dobro poznate policiji u Trebinju i udrugama logoraša iz Republike Srpske po čijem nalogu radi policija u Trebinju. No, krivična prijava protiv 80-godišnjeg generala Divjaka ipak je upućena Tužilaštvu.

SVJEDOČANSTVO IZ HAGA

O logoru Čelebići Divjak je govorio tokom svog svjedočenja u Hagu još prije 20 godina. Tada je kazao, po novinskim izvještajima s ročišta, kako je samo jednom posjetio Čelebiće, da nije uočio da je to logor, ali da je o tome čuo iz izvještaja o stanju na konjičkom području. Svjedočeći u slučaju protiv Zejnila Delalića, Divjak je ispričao kako je u Čelebiće došao u novembru 1992. godine kako bi obavio inspekciju magazina vojne opreme, čiji ga je sadržaj “totalno razočarao”. Kako je kazao, nadao se da u njemu ima oružja i opreme za planiranu operaciju deblokade Sarajeva. U Čelebićima nije vidio zatvorenike niti mu je rečeno da su oni tu. Samo je u prolazu iz kola vidio izvjesnog Mrkića ili Mrkšića, koga je poznavao od prije rata. Vidio ga je kako “nešto radi”, što mu je, kako je rekao, “ličilo da je u sastavu tog objekta u kojem se nalazi magazin”. Na pitanje tužioca da li mu je palo napamet da bi taj čovjek mogao biti zatvorenik, Divjak je odgovorio: “Ne.” U nastavku izvještaja stoji kako je za zatvor Divjak saznao tokom referiranja o općem stanju u tom području, kada mu je saopćeno da su u Čelebićima zatvoreni “vojnici koji su učestvovali u napadu na Konjic”. “Rečeno mi je da, osim zatvora, u kasarni postoji još jedan zatvor u starom dijelu Konjica, u fiskulturnoj dvorani, i da se u zatvorima ne nalaze civili nego osobe koje su učestvovale u napadima na Konjic, dakle vojnici.”

Divjak je dodao kako mu je nekoliko vojnika izrazilo nezadovoljstvo činjenicom da “oni u zatvoru imaju tri obroka dnevno, dok branioci Konjica na prvim borbenim linijama dobijaju hranu samo dva puta na dan”. Zatvorenici su, inače, drugačije svjedočili. Tvrdili su, naime, da se tamo uglavnom gladovalo. U istom procesu svjedočio je i rahmetli Arif Pašalić, komandant Četvrtog korpusa Armije BiH. Pašalić je tada, komentirajući snimak izjave koju je dao TV Jablanica krajem decembra 1992. godine, kada je kazao da su uhapšeni “neki važni članovi Armije BiH, Jovan Divjak i Zejnil Delalić”, jer su se u Konjicu desile “strašne stvari i jer su neki ljudi nestajali ili ubijeni”, rekao da je istragom utvrđeno da Divjak nije bio umiješan u te događaje, a da su ostali osumnjičeni, uključujući i Delalića, predani istražnom sucu.

U Konjic je Divjak došao 17. oktobra 1992. godine kao jedan od zamjenika načelnika Glavnog štaba Armije BiH. Zadatak mu je bio da osigura uvjete za prvi izlazak Vrhovne komande Armije BiH iz Sarajeva. U knjizi Ne pucaj, između ostalih ratnih doživljaja, Divjak je detaljno opisao kako je došao u Konjic, šta mu je tamo bio zadatak i šta je vidio u Čelebićima. Tako 17. oktobra 1992. godine Divjak piše: “Oko 18 sati poruka iz Konjica. Zove Zejnil Delalić i poručuje da hitno dođem u Konjic, jer se ‘dogodio problem u čijem rješavanju treba da učestvujete kao predstavnik Glavnog štaba OS’. Halilović mi je prije mog polaska u Ameriku dao instrukciju: ‘Pri povratku u BiH u Konjicu kontaktiraj Delalića Zejnila. On je sposoban komandant TG-2. On je alfa i omega u dolini Neretve. Treba da ti obezbijedi smještaj i put na Igman. Ti treba da pomogneš u formiranju brigade od Igmana do Konjica i Jablanice. Zejnil će ti biti desna ruka.'”

Divjak se po dolasku u Konjic sreo s Delalićem. “Pozvao sam vas da se dogovorimo šta ćemo s Jukom. Prošao je prije dva dana s dva vozila kroz Konjic, otišao na Igman i na komandnom mjestu TG-2 fizički maltretirao članove Štaba. Izvijestio sam Sefera. Naredio mi je da ga privedem, da utvrdim njegovu krivicu i pritvorim dok ne odlučimo o daljnjem postupku prema njemu. Pozvao sam ljudstvo s Igmana da ih suočim s Jukom.” Tako je Zejnil s kratkim naznakama opisao situaciju. “U tom momentu stiže Juka i insistira da uđe s naoružanim pratiocima. Čitam i vidim da je to Halilovićevo naređenje da se Juka Prazina pritvori u zatvor Čelebići, utvrdi odgovornost za incident što ga je izazvao na Igmanu i predlože mjere za sankcioniranje njegovog neprimjerenog ponašanja. Juka ne miruje, već stalno upada u riječ govornicima, povisuje glas, prijeti: ‘Znate li vi ko sam ja?’ Delaliću dozlogrdilo pa podviknu: “Ovdje ćete se ponašati kako ja odredim. Nema galame. Postupit ću kako je Sefer naredio. Uputit ćemo vas u Čelebiće. Napisat ćete izjavu o fizičkom na padu na komandu TG.2. Razgovarat ćemo s članovima ove komande i donijeti odluku.’ Juka se ne miri s ovim, pa mi se ponovo obraća: ‘Šta je ovo, komandante?’ ‘Sad sam upoznat s ovim, Juka. Treba postupiti kako je Halilović naredio. Napišite izjavu, opišite šta se desilo, pa ćemo na osnovu svjedočenja ljudi s Igmana odlučiti šta dalje. Ispoštujte naređenje, bit će lakše i vama i nama’, pokušavam ubijediti Juku Prazinu. Vidjevši Delalićevu i moju saglasnost s Halilovićevim naređenjem, Juka mijenja taktiku. Odustaje od agresivnog tona i postaje snishodljiv. ‘Dobro kad je tako! Ali, ja ne smijem biti sam u samici. Mogu li da povedem sa sobom nekog iz mog obezbjeđenja? Nikada nisam ostajao sam. Vidim, vi me hoćete ubiti. Zato ste me i doveli ovamo. To je Seferovo maslo.’ Zejnil odbija i svaku pomisao da će biti ubijen, ali i to da će neko biti s njime u sobi. ‘Eno, uzmi štampu pa nosi sa sobom. Drugo ništa ne možeš nositi!’, završi Zejnil polemiku.”

Dvadeset i petog oktobra 1992. godine Zejnil Delalić predložio je Divjaku obilazak skladišta u Čelebićima kako bi obavili inspekciju oružja i municije koji su tamo bili uskladišteni. O tome Divjak u svojoj knjizi piše: “Predlažem da posjetite skladište TG-2 u Čelebiću i logističku bazu u Krupi kako bi poduzeli radnje za efikasniju logističku podršku jedinicama na Igman”, kazao mu je Delalić.

Divjak opisuje šta je zatekao u Čelebićima: “U skladištu TG‑2 u Čelebiću prvi je dojam bio povoljan. Intendantska oprema, oruđa i municija u savršenom su redu. Bio sam prijatno iznenađen, čak obradovan. Ali, zakratko. Brzo je radosti nestalo kada sam shvatio da ukupne količine uskladištenih tehničko‑materijalnih sredstava nisu dovoljne ni za opremanje jednog pješadijskog bataljona, a ovih dana planiramo formiranje tri brigade od Drežnice do Igmana!? Raspoloženje mi se nije povratilo ni kad me Zejnil pokušao utješiti tvrdnjom da ovih dana stiže ‘nešto naoružanja i opreme, tako su bar obećali!’ ‘Pokisao’ od onog što vidim, pitam rezignirano: ‘Vidim da u magazinu ima jedan MB 120 mm. Zašto ga ne date nekoj jedinici?’ ‘Ne vrijedi, nemamo granata! Bolje je da bude zaštićen u objektu dok ne stigne za njega municija’, odgovora Zejnil bezvoljno. ‘Odnosi li se to i na ona dva ZIS-a?’ ‘Jeste! Isto je, pukovniče, i s ovih pedeset automata, ‘dobošara’ ruskog porijekla iz Drugog svjetskog rata. Još prije dva mjeseca sam dogovarao s ljudima iz fabrike municije ‘Igman’ da nam isporuče za njih municiju, ali ni do danas nema ništa.’ ‘Šta je s kombinezonima za tenkiste i džemperima?’, raspitujem dalje. Zejnil uzima jedan kombinezon s police, razmotava ga i pokazuje: ‘Vidite kako su to male veličine. Našim Bosancima su potrebne duple. Dogovorio sam se s MZ Spiljani i Klis da ih preuzmu i podijele stanovništvu. A ovi su džemperi prljavi, treba ih oprati. Kažu da se nabavljeni iz zaliha vojske Istočne Njemačke!?'”

ZATVOR U PARSOVIĆIMA

Prema tvrdnjama očevidaca, uhapsio ga je Haso Hakalović, komandant 45. brigade. Divjak je u Konjicu pokušavao disciplinirati jedinice i njihove komandante o čijem su ponašanju u Sarajevo stizale različite vijesti. Divjak je uhapšen tokom istrage o preprodaji naoružanja, municije i vojne opreme, u čemu su učestvovali neki od viđenijih komandanata jedinica Armije BiH. Uhapšen je u Konjicu drugog decembra 1992. godine u kući Zejnila Delalića i odveden u selo Parsovići. O tome u svojoj knjizi piše: “Iznenada, buka u dvorištu. Glasovi i repetiranje oružja. Povik ‘Ruke uvis!’ nadjača cijelu buku. Nova komanda: ‘Stoj! Nazad!’ Potom, dvojica vojnika upadoše u prostoriju s oružjem u rukama. Jedan se ustremio prema Đani, a drugi se obrati meni: ‘Hajde, diži se! Brže! Izlazi!’ Zbunjen sam, ne znam šta da radim. Izvode Đanu, a ja ne reagujem. Petljam nešto oko stvari. Stavljam, vraga stavljam, pokušavam staviti bilježnicu u oficirsku torbicu, ali mi papiri ispadaju iz ruku i padaju po podu. Grdosija, vojnik, nervozno viče: ‘Hajde! Brže, šta čekaš!? Izlazi, izlazi kad ti kažem!’ Dere se iz petnih žila i otima mi torbicu. Izlazim. U dvorištu grupa naoružanih ljudi. (…)

Koji čas kasnije, uvode nas u učionicu. U njoj sam prošli mjesec dva puta držao sastanke s komandom brigade koja je u fazi formiranja. Poslužiše nas kafom! Nakon izvjesnog vremena, u učionicu uđoše komandant brigade Hakalović i njegovi pomoćnici Homeini i Jusuf. ‘Ovo nije nikakvo privođenje, ovo se čini iz bezbjednosnih razloga’, objašnjava nam neuvjerljivo. Komandant me poziva u kancelariju. Tamo se kao još jednom izvinjava: ‘Nismo znali da ste i Vi u Zejnilovoj kući. Mislili smo da ste u ARKU. Bit će sve u redu! Ovdje ćete biti bezbjedni, niko vas neće dirati!’ Uslijedi dug Hakalovićev monolog o velikom kriminalu od Igmana do Mostara i nemoći civilnih vlasti i vojne komande da se suprotstave ‘mitkićima’ i ‘jukićima’. Puno je priče potrošio na Zejnila: ‘Pobjegao je prije nedjelju dana iz Konjica. Kažu da su ga četnici helikopterom prebacili u Beograd. Ustašama je prodao municiju iz ‘Igmana’. Puštao je Srbe iz zatvora u Čelebiću. Sve se to mora raščistiti. Ovako dalje ne može!’ Pri kraju razgovora priključio se Arif Pašalić, novopostavljeni komandant 4. korpusa. Pašalić se izvinjava zbog neprijatnosti koju sam doživio. Objašnjava: ‘Iz Konjica smo vas izveli zbog vaše sigurnosti. Prijetili su da će vas ubiti. U Parsovićima ostat ćete na sigurnom nekoliko dana dok se strasti ne smire, a poslije ćete nazad u Sarajevo. Sefer je naredio da se što prije nađete u gradu. Ovdje ćete imati sve što vam treba, sve što poželite.'”

NAREĐENJE O ZATVARANJU

Nekoliko dana nakon hapšenja, Divjaka je ispitao sudija Hadžović, predsjednik Vojnog suda, koji mu je kazao kako ga je došao saslušati po nalogu Arifa Pašalića. “Da li znate, tj. da li su vam poznati podaci o dvadesetak ubijenih civila u zatvoru Čelebići”, bilo je jedno od pitanja istražnog suca. Divjak o tome piše: “'Ne znam ništa o tome’, rekao sam s mnogo negativnog naboja u glasu. ‘Šta znate o komandantu Seferu Haliloviću?’ ‘O komandantu sve najbolje. To je moj princip. Ovih mjeseci često smo se čuli putem radioveze. Davao je upute Delaliću i meni i odobravao naše odluke bez sustezanja.’ ‘A, da li ste vi njega izvještavali o stanju na ovim prostorima, o ubistvima u Čelebiću, o otuđivanju naoružanja i municije, o puštanju zarobljenika i drugom?’, uporan je isljednik. ‘O svemu što sam znao, što sam sam provjerio, izvještavao sam ga lično. Uostalom, Delalić je s Karićem i Pašalićem pisao dnevne izvještaje u vrijeme oružanog sukoba, napada HVO na Prozor i selo Doljane.’ Još nekoliko pitanja oko zatvora u Čelebiću. ‘Vi ste potpisali naređenje o zatvaranju zatvora i prebacivanju zatvorenika u Zenicu. Istovremeno ste upravnika zatvora poslali za upravnika zatvora u Tarčinu, a za njega se priča da je odgovoran za ubistva u zatvoru!’ ‘Jesam, po odluci Sefera Halilovića, a na zahtjev Međunarodnog komiteta Crvenog krsta napisao sam to naređenje. Upravnika zatvora uputio sam u Tarčin na prijedlog Zejnila Delalića. Ja nemam nikakav podatak o njegovoj odgovornosti za ubistva. I, gospodine, ne znam zašto stalno dovodite u vezu mene i Čelebiće!'” Dvanaestog decembra 1992. godine Divjak je obaviješten da se protiv njega prekida istražni postupak, da nema indicija za podizanje optužnice i krivično gonjenje. Obavještenje je potpisao Arif Pašalić. Nekoliko dana kasnije, pušten je iz zatvora u Parsovićima i vratio se preko Igmana natrag u Sarajevo.

PROČITAJTE I...

Bilo je jasno kako je u pitanju pokušaj sklapanja nelegalnog sastava Vijeća koje bi onda izabralo dekana. Onda bi inspektor za visoko obrazovanje označio taj izbor nelegalnim, a u međuvremenu bi bilo izdiktirano novo rješenje. Sve u cilju, kako tvrde poznavatelji prilika na fakultetu, da Vojniković, koji sebe na nekim budućim izborima vidi kao SDP-ovog ministra obrazovanja, ostane jedna od najutjecajnijih osoba u ovoj instituciji.

“Danas je mnogo važnije sačuvati te stare običaje nego što je to bilo nekad u moje vrijeme. Uprkos slabom interesiranju, posebno kod mladih, ipak se nađe određen broj entuzijasta koji su voljni njegovati i promovirati te naše stare običaje. Vrlo je važno sačuvati svoju kulturu jer se po tome prepoznaje svaki narod”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!