Hag nije švedski sto, njegove presude moraju se prihvatiti

Odmah po izricanju presude Jadranku Prliću i ostalim čelnicima tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosna, počela je uniformirana kampanja gotovo svih hrvatskih medija koji su se utrkivali u relativiziranju presude, u osudi suda u Hagu kao političkog, iskrivljujući pri tome činjenice o onome što se u BiH dešavalo 1993. godine, za što se, uostalom, i sudilo

Šesnaesti je novembar 2012. godine. Sudija Tribunala u Hagu Theodor Merron oslobađa Antu Gotovinu i Mladena Markača, generale Hrvatske vojske. Nema dokaza da je postojao udruženi zločinački poduhvat s ciljem uklanjanja srpskog civilnog stanovništva iz Krajine silom ili prijetnjom sile, obrazlaže svoju odluku Meron. Nekoliko minuta kasnije, Zoran Milanović, tadašnji premijer Hrvatske, šalje avion iz Zagreba u Hag po hrvatske generale. Po njih ide tadašnji ministar odbrane, Gotovinin saborac Ante Kotromanović. Po dolasku u Zagreb, na središnjem gradskom Trgu Bana Jelačića, okupilo se sto hiljada ljudi kako bi pozdravili Gotovinu i Markača. “Sretni smo što smo s vama večeras svi zajedno. Ovo je naša zajednička pobjeda. Bila je ratna ‘Oluja’, a ovo je ‘pravna oluja’. Stavili smo točku na i Domovinskom ratu. Rat pripada povijesti, okrenimo se budućnosti svi zajedno, ovo je naša pobjeda”, kazao je Gotovina po dolasku u Zagreb.

Hrvatski Sabor prekida zasjedanje, a zastupnici pljeskom pozdravljaju oslobađajuću presudu generalima. “Presuda Međunarodnog suda u Hagu priznanje je s najviše sudske instance koju su osnovali Ujedinjeni narodi da je Hrvatska vodila pravedan, oslobodilački i obrambeni rat po pravilima međunarodnog prava”, kaže predsjednik Sabora Josip Leko. Po dolasku u Zagreb generali su se uputili na misu koju je u katedrali predvodio nadbiskup zagrebački Josip Bozanić, a nakon toga ih je na Pantovčaku dočekao tadašnji hrvatski državni vrh. “Težak postupak, bilo je dosta politike, odluka je bila podijeljena, što govori koliko je tanka crta između istine i neistine, pravde i nepravde. Ipak, ovo ne znači da rat nije bio krvav i da nije bilo grešaka. Grešaka je bilo i za to je odgovorna hrvatska država, svima o koje smo se ogriješili Hrvatska će se odužiti”, rekao je tadašnji hrvatski premijer Zoran Milanović.

ŠVEDSKI STO

Dvadeset i deveti je novembar 2017. godine. Sud u Hagu donosi presudu tzv. šestorci: Jadranku Prliću i ostalima. Potvrđuje im kazne iz prvostepene presude, zaključujući kako su bili dijelom udruženog zločinačkog poduhvata osmišljenog kako bi se etnički očistili dijelovi BiH koji bi se kasnije trebali pripojiti Hrvatskoj. Hrvatski Sabor prekida zasjedanje. Dan kasnije, sjednica počinje minutom šutnje. Predsjednik Sabora Gordan Jandroković čita zajedničku izjavu parlamentarnih stranaka u vezi s presudom.

“Klubovi zastupnika suglasili su se u ocjeni da žalbena presuda ne uvažava povijesnu istinu, činjenice i dokaze te je, kao takva, nepravedna i neprihvatljiva”, kaže, između ostalog, Jandroković. “Ne znam jesam li preoštar pa kažem da nas se to ne tiče. Na neki način nas se tiče, ali znamo što je istina. Ona je naravno kao i većina optužnica politički intonirana”, reagira Zoran Milanović, dok njegov bivši stranački kolega Orsat Miljenić, koji je u Milanovićevoj vladi bio ministar pravosuđa, dodaje: “To je sud koji je loš, koji je napravio loš posao i za koji bi bilo bolje da nikada nije postojao.”

Baš kao da je sud u Hagu švedski sto s kojeg se može uzeti samo ono što vam se sviđa. Takve su bile reakcije gotovo svih hrvatskih političara, analitičara i povjesničara. Odmah po izricanju presude Prliću i ostalima, počela je uniformirana kampanja gotovo svih tamošnjih medija koji su se utrkivali u relativiziranju presude, osudi suda kao političkog, iskrivljujući pri tome činjenice o onome što se u BiH dešavalo 1993. godine, za što se, uostalom, i sudilo.

Tako smo mogli čuti da je Hrvatska prva priznala BiH iako se zna da je to prva učinila Bugarska još prije održavanja referenduma o nezavisnosti. Hrvatska je BiH priznala 7. aprila 1992. godine, a prije nje su to učinile SAD i zemlje tadašnje Evropske zajednice. Čuli smo i kako je u Hagu presuđeno da je Hrvatska bila agresor na BiH, iako se to u presudi nigdje ne spominje. Nakon toga su se redale izjave i o tome kako je Hrvatska udomila milion izbjeglica, kako je liječila ranjenike i, konačno, kako je odbranila BiH i učinila da, između ostalog, Bihać ne postane nova Srebrenica, na što se pripadnici Petog korpusa Armije RBiH grohotom smiju već danima.

Tačno je da su u Hrvatsku stizale kolone izbjeglica iz BiH i tačno je da je veliki broj građana te zemlje pomagao nevoljnicima. Nije bilo drugog načina niti druge zemlje u koju su prognanici iz BiH mogli otići nakon protjerivanja iz svojih domova, a velika većina njih iz Hrvatske brzo je otišla u treće zemlje. Ono o čemu se ne govori kada su u pitanju izbjeglice jeste da je ogroman broj vojno sposobnih muškaraca koji su u to vrijeme boravili u Hrvatskoj hapšen i vraćan natrag u BiH. Oni koji su bili na granici punoljetstva znali su se danima kriti kako ih ne bi odvela hrvatska policija ili neki od pripadnika vojnih formacija. Mnogi od njih stradali su i u logorima za čije su osnivanje u Hagu presuđeni, između ostalog, Prlić i ostali.

Najčešće je to bio slučaj u hotelima na Jadranskoj obali, gdje su Bosanci i Hercegovci hapšeni, maltretirani, zatvarani prije no što su, na ovaj ili onaj način, napustili tu zemlju. Postoje svjedočanstva o hapšenjima i maltretiranjima nakon što bi se kući s ratišta u BiH vraćali pripadnici nekih od brigada Hrvatske vojske koji su se tako znali svetiti zbog pogibije svojih saboraca u okršajima s Armijom BiH. Da nije bilo “Merhameta”, tvrde mnogi sagovornici Stava, izbjeglice iz BiH bile bi gladne, a nedavno se u ovdašnjim medijima pojavio i podatak kako su UNHCR i humanitarne organizacije iz islamskih zemalja Hrvatskoj plaćale na dnevnoj osnovi za svaku izbjeglicu koja se u to vrijeme nalazila na teritoriji te zemlje.

Ipak, posebno zanimljiv detalj iz reakcija nakon presude jeste onaj kojim se odgovornost za presudu, umjesto šesterici osuđenih, pokušava prebaciti kolektivno na pleća naroda i svih pripadnika HVO. Dok su žrtve zločina pozivale na umjerenost, poput Edina Batlaka, člana Upravnog odbora Udruženja logoraša Mostar, koji je kazao “da je donesena presuda jednoj politici, a ne jednom narodu” te naglasio da “ovo nije presuda hrvatskom narodu, i tako treba ubuduće živjeti, u zajedništvu i suživotu svih njegovih građana”, reakcija čelnika najjače hrvatske političke stranke u BiH bila je potpuno suprotna. “Ovo je zločin prema svim časnim predstavnicima HVO‑a, pa i svim predstavnicima hrvatskog naroda u BiH”, poručio je Dragan Čović odmah nakon presude.

UDRUŽENI ZLOČINAČKI PODUHVAT

Jedna od teza koja se često provlači ovih dana u javnim istupima jeste ona kako su samo šesterica bh. Hrvata osuđena za udruženi zločinački poduhvat. No, ona jednostavno nije tačna. Nekoliko osoba osuđenih u Hagu, što prvostepeno, što konačno, u svojim presudama ima i onaj dio u kojem stoji da su bili dijelom udruženog zločinačkog poduhvata. Tako bi barem hrvatski novinari trebali znati da je Milan Martić, bivši predsjednik samozvane Republike Srpska Krajina, osuđen 2008. godine na 35 godina zatvora zbog učešća u udruženom zločinačkom poduhvatu s ciljem stvaranja ujedinjene srpske države koja bi obuhvatila dijelove teritorije Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

U martu 2016. godine Radovan Karadžić, bivši predsjednik Republike Srpske, proglašen je krivim po 10 tačaka optužnice, od ukupno 11, i osuđen na 40 godina zatvora. Između ostalog, u presudi stoji da je Karadžić bio uključen u sva četiri udružena zločinačka poduhvata za koja ga se teretilo. Sveobuhvatni koji je imao za cilj etničko čišćenje velikih dijelova teritorije BiH koje su Srbi smatrali svojim, artiljerijski i snajperski teror nad Sarajevom, uzimanje pripadnika UN za taoce i genocid u Srebrenici. U svakom od tih zločinačkih poduhvata Karadžić je bio ključna ličnost.

Biljana Plavšić, bivša predsjednica Republike Srpske, priznala je krivicu pred sudom u Hagu. Osuđena je, između ostalog, i za sudjelovanje u udruženom zločinačkog poduhvatu, u kojem je učestvovao i srbijanski državni vrh, kojim je nesrpsko stanovništvo prognano iz 37 općina u BiH.

Ratko Mladić, bivši komandant Glavnog štaba VRS, proglašen je krivim za učešće u četiri udružena zločinačka poduhvata i osuđen na kaznu doživotnog zatvora. Mladić je proglašen krivim po 10 tačaka optužnice, od ukupno 11, kojim ga se teretilo za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja. Peterica oficira Vojske Republike Srpske: Vujadin Popović, Ljubiša Beara, Radivoj Miletić, Drago Nikolić i Vinko Pandurević osuđena su za genocid u Srebrenici. Osim za učešće u genocidu, Popović i Beara osuđeni su i za udruživanje radi vršenja zločina genocida.

U junu prošle godine Hag je potvrdio presudu bivšim čelnicima policije bosanskih Srba Mići Stanišiću i Stojanu Župljaninu za zločine nad bosanskim Muslimanima i Hrvatima od početka aprila do kraja decembra 1992. godine. Oni su, presuđeno je, “znatno doprinijeli” udruženom zločinačkom poduhvatu političkog i vojnog rukovodstva Republike Srpske s ciljem trajnog uklanjanja bosanskih Muslimana i Hrvata s teritorije planirane srpske države. Prije tri godine potvrđena je prvostepena presuda o postojanju udruženog zločinačkog poduhvata s ciljem trajnog raseljavanja albanskih civila s Kosova 1999. godine. Osuđeni su visokorangirani političari i generali Srbije Nikola Šainović, Nebojša Pavković, Sreten Lukić i Vladimir Lazarević.

Goran Hadžić, predsjednik samoproglašene Republike Srpska Krajina, optužen je u ukupno 14 tačaka, za progon, ubistva, istrebljenje, mučenje, deportaciju, prisilno premještanje, pljačku i razaranje privatne imovine i vjerskih objekata za zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja. Ti su zločini, prema optužnici, počinjeni u okviru udruženog zločinačkog poduhvata u kojem su, pod vodstvom Slobodana Miloševića, pored Hadžića, učestvovali još i Milan Martić, Jovica Stanišić, Franko Simatović, Vojislav Šešelj, Radovan Stojičić, Željko Ražnatović i drugi pripadnici JNA, TO Srbije i Crne Gore i SAO Slavonija, Baranja i Zapadni Srem (SBZS), policije i Državne bezbednosti Srbije. Hadžić nije dočekao presudu, preminuo je tokom suđenja u Hagu.

Konačno, u junu ove godine počelo je ponovljeno suđenje bivšim šefovima Državne bezbednosti Srbije Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, optuženim za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu u cilju nasilnog i trajnog uklanjanja nesrpskog stanovništva s velikih dijelova teritorije Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

PRESUĐENI BOŠNJACI

Jedna od teza koje su se mogle čuti nakon presude jeste i ona da se u Hagu sudilo čelnicima Herceg‑Bosne, dok su zločini nad Hrvatima ostali nekažnjeni. I tu činjenice govore drugačije. Prije svega, Hag je i oslobađao optužene Hrvate. Osim Gotovine i Markača, u Hagu su, tako, oslobođeni i Ivan Čermak, Dragan Papić, Zoran Kupreškić, Mirjan Kupreškić i Vlatko Kupreškić. Dalje, jasno je da je na mnogo mjesta u BiH počinjen ratni zločin nad hrvatskim civilima i da je odavno za te zločine krivce trebalo kazniti. Za tu sporost i nerad treba, prije svih, kriviti Tužiteljstvo BiH, koje nedopustivo sporo istražuje i podiže optužnice za zločine počinjene nad Hrvatima. I ne samo nad njima.

Kada su u pitanju presuđeni zločini, treba podsjetiti da je komandant Armije RBiH umro kao presuđeni ratni zločinac. Presuđen je komandant jednog od korpusa Armije BiH. Pred Sudom BiH trenutno se sudi Sakibu Mahmuljinu, komandantu jednog od armijskih korpusa. U toku je i suđenje Enveru Buzi, optuženom za zločin u hrvatskom selu Uzdol. U junu 2010. godine Žalbeno vijeće odbacilo je zahtjev odbrane generala Rasima Delića da se započeti žalbeni postupak nastavi do donošenja konačne presude. Zahtjev je podnesen u ime Delićevog sina nakon što je bivši komandant Generalštaba Armije BiH preminuo 16. aprila 2010. godine u Sarajevu. Vijeće je istovremeno donijelo odluku o prekidanju žalbenog postupka i proglasilo konačnom prvostepenu presudu kojom je Delić osuđen na tri godine zatvora.

Delić je u prvostepenom postupku proglašen krivim zbog propusta da spriječi ili kazni okrutno postupanje mudžahedina nad zarobljenim srpskim vojnicima u julu i augustu 1995. godine. U žalbenom podnesku, Tužiteljstvo je tražilo da se Delićeva kazna poveća na sedam godina, ukazujući da kazna koja mu je odmjerena “ne odražava težinu počinjenih zločina”, dok su branioci tražili oslobađajuću presudu. Bio je to prvi slučaj u kojem je optuženi preminuo nakon izricanja prvostepene presude. Žalbeno vijeće zaključilo je da ništa ne može promijeniti “konačnost” presude izrečene u prvostepenom postupku koju, stoga, treba smatrati “finalnom”.

Dvije godine prije Delićeve smrti, presuđeni su bivši komandanti Trećeg korpusa Armije RBiH i Sedme muslimanske brigade Enver Hadžihasanović i Amir Kubura. Oni su 2006. godine proglašeni krivim za propust da spriječe i kazne zločine u srednjoj Bosni. Nakon žalbe, sudija Fausto Pocar Hadžihasanovića je osudio na tri, a Kuburu na dvije godine zatvora. Hadžihasanović je osuđen jer nije kaznio odgovorne za okrutno postupanje prema zatvorenicima u muzičkoj školi u Zenici 1993. godine, dok je Kubura presuđen jer nije kaznio počinioce pljačke imovine na području Ovnaka u junu i u Varešu u novembru 1993. godine. U Hagu su osuđeni i Hazim Delić i Esad Landžo za zločine nad zatočenicima logora Čelebići kod Konjica. Delić je osuđen na 18, a Landžo na 15 godina zatvora.

 

PROČITAJTE I...

Već nekoliko mjeseci traju prepirke mještana Fojnice u vezi s premještanjem Muharem efendijine džamije u ovom gradu. Stara građevina iz 17. stoljeća već je odavno postala suviše mala za sve tamošnje vjernike i neuvjetna za sve aktivnosti; dio džematlija želi premještanje džamije i ugrađivanje njenih dijelova u novu džamiju, za čiju su gradnju pronađeni donatori, ostatak džemata takvoj se ideji protivi

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!