Hafiz na Golom otoku

Svjedočenja Zaimovih prijatelja i zatvorenika s Golog otoka na najbolji način opisuju veličinu njegove ličnosti i principe islama kojih se on držao i u najtežim uvjetima, što njegovog sina Mesuda podsjeća na patnju prvog mujezina u islamu, a to mu je bila i inspiracija za pjesmu Kasida za bosanskog Bilala, koja se nalazi na početku knjige

Da i 26 godina od stjecanja nezavisnosti Bosne i Hercegovine među Bošnjacima postoje filmske “neotkrivene” priče, pokazuje i knjiga Hafiz Zaim-ef. Puška – sa šehadetom na Golom otoku, koja je izašla 2017. godine iz štampe. Knjiga je posvećena liku i djelu hafiza Zaima Puške, koji je bio čovjek visokih moralnih i intelektualnih vrijednosti u vrlo teškom periodu za Islamsku zajednicu i misleće Bošnjake.

Biografiju hafiza Zaima ef. Puške piše njegov sin Mesud ef. Puška i ona obuhvata 521 stranicu, te je priređena na osnovu razgovara s majkom, rodbinom, poznanicima i vlastitih sjećanja kojih nažalost nije bilo mnogo jer je hafiz preselio u njegovoj devetoj godini života. Ovom knjigom efendija Mesud okončao je 40 godina rada u Medžlisu IZ Visoko i zasluženo otišao u penziju.

Ovaj dugo čekani opširniji rad o ovom velikanu za novine Preporod pisan je još 1973. godine. Međutim, Mesudova priča Hafiz nije odmah objavljena u Preporodu zbog smjene urednika Huseina Đoze, koji je odobrio tekst. Na njegovo mjesto dolazi hafiz Husein Mujić, koji stopira objavljivanje priče jer se u njoj spominje Goli otok. Tek kad je Merzuk Vejzagić došao za urednika Preporoda, priča je na insistiranje Mehmedalije Hadžića objavljena, ali bez spominjanja Golog otoka.

Mesud ef. Puška svestrana je ličnost. U imamskim krugovima poznat je kao vrstan motač ahmedija, ali i kao pjesnik i ljubitelj pisane riječi. Ratne 1994. godine objavio je knjigu poezije Behar duše, u kojoj prva pjesma nosi naziv Oče. Mesud ef. je u ovoj knjizi objavio tu pjesmu umjesto predgovora na početku knjige. Na sljedećoj stranici nalazi se Kasida za bosanskog Bilala, pisana pred dušu Zaima ef. Puške 8. ramazana 1438. / 4. juna 2017. godine autora dr. Džemaluddina Latića.

NAJTEŽE MU JE PALA TORTURA OD STRANE BOŠNJAKA TAMNIČARA

Pored navedenog cenzuriranog članka u Preporodu, o hafizu Puški može se naći par rečenica u kapitalnom djelu rahmetli dr. hfz. Fadila Fazlića Hafizi u Bosni i Hercegovini u posljednjih sto pedeset godina, gdje piše:

“Sin je Ramin, rođen 1925. godine u Lugovima kod Busovače. Hifz je počeo učiti pred hfz. Husnijem ef. Semićem, a završio je pred hfz. Kjazimom ef. Hadžimejlićem u Živčićima 1944. godine. Pohađao je medresu u Visokom. Bio je hatib jedno vrijeme u Dugom Polju (Brestovsko) kod Kiseljaka, a zatim imam, hatib i muallim u Goduši kod Visokog. U svoje vrijeme bio je među najpoznatijim poznavaocima tesavvufa. Od 1950. do 1952. godine, tadašnje vlasti su ga zatvorile pod optužbom da je ‘opasan po sredinu’. Bez suđenja, jedan je od rijetkih, ili jedini hafiz koji je proveo na Golom otoku dvije godine i dva mjeseca. Poslije zatvora uslijedila je kazna od godinu dana zabrane bavljenja javnim poslovima. Preselio je na ahiret 1962. godine u Visokom, a ukopan je u rodnom mjestu Lugovi.”

Ovdje je pogrešno napisano mjesto preseljenja hafiza Puške. Naime, hafiz je svoj život izgubio u saobraćajnoj nesreći na ulazu u Kiseljak u povratku iz Grajani, gdje je bio imam.

Autoru knjige, sinu hafiza Zaima, trebalo je mnogo vremena i snage da se odluči za pisanje ove knjige, a presudan moment se desio s izlaskom zbirke biografija 100 bošnjačkih imama u 20. stoljeću, gdje nije pronašao svog babu. Ovaj slučaj pokazuje da Bošnjaci još uvijek nisu uspjeli objediniti biografije svojih velikana iz bliže prošlosti 20. stoljeća. Iz toga proizlazi pitanje: Šta je tek s ranijim periodima?

Iako se knjiga zove Hafiz Zaim-ef. Puška – sa šehadetom na Golom otoku, mnogi će čitaoci steći dojam da je ovo knjiga o Zaimovoj hanumi Fatimi, odnosno majci autora. Kroz životnu priču porodice hafiza Zaima Puške koja je opisana u ovoj knjizi, možemo zaključiti da su upravo ovakve žene odigrale presudnu ulogu u očuvanju islamskih vrijednosti na ovim prostorima u turbulentnim vremenima Drugog svjetskog rata, komunističke vlasti i njihove torture koja je kulminirala Sarajevskim procesom, kada se historija ponavlja i efendija Mesud postaje predmet istraga UDBE.

U knjizi je opisan životni put hafiza Zaima, obrazovanje u Visokom i Živčićima, imamski rad u više džemata te boravak hafiza Puške na Golom otoku, torture, odnos s drugim zatvorenicima i stražarima te posebno teški period nakon povratka u Visoko. U knjizi možemo pročitati i pisma koja su za vrijeme zarobljeništva na Golom otoku razmjenjivali hafiz Zaim i Fatima‑hanuma.

Tokom robije na Golom otoku hafizu je najteže pala tortura od strane Edhema Pašalića, predratnog kadije iz Zenice. Međutim, susret hafiza s Edhemovom majkom poslije dolaska s Golog otoka pokazuje njegovu veličinu. Ovaj gest hafiza pokazuje njegovo vizionarstvo o potrebi pomirenja Bošnjaka “tamničara” i Bošnjaka “žrtava”.

U tekstu se opisuje težak položaj imama u periodu komunizma, međutim, stječe se dojam da, iako je danas položaj imama, snaga i kapacitet Islamske zajednice u cjelini mnogo bolji, motivacije i požrtvovnosti za predani je rad manje. Barem je to tako u poređenju današnjeg stanja, kojeg određuje blagodat slobode, s odnosom hafiza Puške prema pozivu imama u vremenima neslobode.

REKLI SU DA JE “OPASAN PO SREDINU”

Porijeklo hafiza Zaima iz mjesta je Tuholji kod Foče, odakle mu je otac Ramo izbjegao od četničkog terora u Prvom svjetskom ratu. Utočište je pronašao kao radnik na posjedu porodice Jahić u Podbarama, džemat Lugovi, u Busovači. Tu je zadobio povjerenje i ženi se jednom od triju kćeri Abdulvehaba ef. Jahića. Iz braka s Hankijom rađa se 1925. godine junak naše priče koji je živio na relaciji Busovača – Kiseljak – Visoko do 1962. godine, kad je stradao u saobraćajnoj nesreći. Bez obzira na tako teške okolnosti, imao je skladan brak s Fatimom i šestero djece.

Hafiz Zaim već je kao dječak pred lokalnim imamom pokazao nadarenost. Osnovnu školu završio je u Kaćunima, medresu u Visokom, gdje je počeo učiti hifz. Imao je ogromnu podršku od svog djeda Avbdulvehaba ef., koji je bio svršenik Elči Ibrahim-pašine medrese u Travniku. Do kraja medrese naučio je pola Kur’ana pred muderrisom Husnijem ef. Semićem, nakon čega se vraća u Lugove. Njegov djed ne odustaje i vodi ga pred šejha Kjazima ef. Hadžimejlića da dovrši započeto učenje hifza. Uz hifz, Zaim je učio i druge discipline koje su mu pomogle da kvalitetno obavlja budući imamski poziv. Po završetku medrese počinje raditi u džematu Brestovsko kod Kiseljaka. Bilo je to ratne 1943, da bi godinu kasnije prešao u džemat Goduša kod Visokog za stalnog imama.

Svaki totalitarni sistem ima svoj “Goli otok”, koji je u slučaju jugoslavenskog režima služio da skloni i kazni sve one koje smatra prijetnjom za svoju vlast. Kao povod za otvaranje Golog otoka je poslužio sukob Josipa Broza Tite sa Staljinom. Na Golom otoku, pored ljubitelja Staljina, završili su mnogi intelektualci, prosvjetni radnici, književnici, imami i svećenici, za čiju je robiju bilo dovoljno da ih neki karijerista iz njihovog komšiluka ocinka da su “prijetnja društvu”. Hapšenje i sprovođenje na Goli otok hafiza Puške “suptilniji” je nastavak tortura komunističkog režima koje su počele od oslobađanja Sarajeva, kada se događaju masovna hapšenje i masovna pogubljenja.

Dana 14. novembra 1950. hafiz Zaim dopremljen je na Goli otok. Porodica je pokušavala saznati za razlog njegovog hapšenja, a jedini odgovor koji su dobili bio je da je on “opasan za sredinu”. Tek nakon mnogo vremena i istraživanja, hafizov sin Mesud uspijeva doznati neke detalje. Mesud se obraćao pismenim putem i Obavještajnoj agenciji Bosne i Hercegovine da mu omoguće pristup arhivu, međutim, obavještavaju ga da ne posjeduju dokumentaciju o njegovom ocu iz vremena njenih prethodnica OZNE i UDBE.

Svjedočenja Zaimovih prijatelja i zatvorenika s Golog otoka na najbolji način opisuju veličinu njegove ličnosti i principe islama kojih se on držao i u najtežim uvjetima, što njegovog sina podsjeća na patnju prvog mujezina u islamu, a to mu je bila i inspiracija za pjesmu Kasida za bosanskog Bilala, koja se nalazi na početku knjige.

“Negdje u drugoj polovici sedamdesetih godina u našu kuću je došao nepoznat čovjek s kačketom na glavi tražeći smještaj za svoju kćerku, koja je u Visokom upisala srednju školu, a po preporuci nekih ljudi iz čaršije, gdje se on raspitivao za njen smještaj. Naravno, moja majka ga je uljudno primila i ponudila kahvom. Kazala mu je da ona nema sobe za to, ali da se raspita kod nekih drugih ljudi. On se predstavio da je iz Breze, a po razgovoru se vidjelo da je katolik. Pijući kahvu, pogled je bacio na zid na kojem je bila slika moga babe, s ahmedijom na glavi, skupa s mojom majkom. On je čas gledao u sliku, čas u moju majku i nakon nekog vremena upitao je: ‘A bogati, ko ti je ovaj čovjek na slici?’ Moja majka puna ponosa reče: ‘Bogme, moj hafiz, moj muž. A što pitaš?’ Ovaj nepoznati čovjek nakon njenih riječi je skinuo kačket s glave ispod koje se ukazala rupa na čelu. ‘Vidiš li ovu rupu na čelu? To sam zbog njega zaradio na Golom otoku. Ali, bogami, ne žalim zbog toga, jer od njega među nama nije bilo boljeg čovjeka.'”

U knjizi se može pročitati svjedočenje jednog Hrvata iz Fojnice koje je pred pisanje knjige došlo do efendije Mesuda.

“Sa mnom su na Golom otoku bila dva svećenika, jedan naš pop i hodža iz Visokog. Mi, ostali zatvorenici, imali smo obavezu da ih svaki dan na krugu udaramo nogama, rukama ili čim prije stignemo. Jedan dan upravnik zatvora, u momentu kad smo ih trebali tući, prišao im je i rekao: Što se ne odreknete tog svog Boga pa da vas prestanu tući? Onaj naš svećenik, poslije malo razmišljanja, odgovori upravniku: ‘Pa i nema Ga! Da Ga ima, ne bi me pustio da ovdje trpim najgore torture.’ A hodža podiže glavu i pred svima nama, s ponosom u glasu, reče: ‘Tući me možete! Možete me i ubiti! Ali ja se svog Allaha i svog islama nikad neću odreći!’ Kad je on to rekao, ostali zatvorenici su skočili i krvnički ga isprebijali, a ja sam se odmakao, spustio ruke niza se i nikad ga više nisam udario. Tog momenta sam se počeo diviti i njemu i islamu, prema kome i danas imam simpatiju. Tu sam otkrio šta je istinska ljubav prema vjeri zbog koje je čovjek spreman trpiti i najteže muke.”

ZAŠTO JE HAFIZ ODVEDEN NA GOLI OTOK

Zašto je hafiz Zaim kažnjen prisilnim boravkom na Golom otoku? Riječ je o slijedu okolnosti u djelovanju ustaša nakon rata u okolini Visokog i Kiseljaka, gdje se na jednom papiru našlo hafizovo ime, što je iskorišteno kao povod za nasilno prekidanje njegovog plodonosnog imamskog angažmana.

Zaim ef. Puška nije bio samo hodža, imam i hafiz. Kroz školovanje i cjeloživotno učenje uspio je savladati arapski jezik i šerijatske nauke, što se jasno vidi iz djela koje je prevodio na bosanski jezik, a pisao bosančicom. Preveo je Bergivijinu Tarikati-Muhamediju, gdje na kraju prvog dijela piše: “Ovo sam nekoliko preveo na naš bosanski jezik ne bi li se ko što okoristio.”

Njegova veličina najbolje se vidi iz ovog citata: “Ovo sam uradio u ime Allaha, dž. š. Iako ja nisam dostojan toga. Pa ako neko potrefi kakvu grešku, neka je popravi.” Piše i djelo o tevbi, pokajanju, kao i zbirku sabranih hadisa s arapskim tekstom, prijevodom i kraćim komentarom. Imao je izuzetno lijep rukopis, te je prepisivao sufaru i dijelio je narodu. Njegovi vazovi bili su jako posjećeni, a neke je sačuvao u pisanoj formi.

Lik i djelo hafiza Zaima može se posmatrati kao djelo jednog od bošnjačkih velikana, boraca za slobodu govora, za ljudska prava i slobodu djelovanja u društvu. Pripadao je generaciji naših alima koji su vjeru čuvali poput žeravice na dlanu, kako je opisano u hadisu Poslanika, a. s. U njegovom životu pratila ga je njegova vjerna, mudra, hrabra hanuma Fatima.

Nadamo se da neće potrajati mnogo vremena do pokretanja inicijative i njenog sprovođenja da jedna ulica ili institucija u gradovima u kojima je živio i djelovao, ili u Sarajevu, dobije ime po ovom velikanu.

Recenzenti ovog djela jesu dr. Džemaludin Latić, mr. Mehmedalija Hadžić i hfz. Zijad Dervić, a izdavači MIZ Visoko i Udruženje Ilmije IZ u BiH. Također, osvrt na ovu knjigu napisao je i mr. Mirsad ef. Mahmutović.

PROČITAJTE I...

 „Moram naglasiti da su građani BiH u Norveškoj u ozbiljnom i akutnom stanju asimilacije. Nemojte da se uljuljkate u to što se u Norveškoj govori da smo najbolje integrisana grupa. To je asimilacija. Ljudi dolaze u ambasadu, mijenjanju imena i prezimena. Znam to, ja potpisujem te papire“, upozorio je ambasador BiH u Kraljevini Norveškoj Nedim Makarević

Tri godine GRAS pokušava nabaviti nove minibuse da bi mogao održavati linije u sarajevskim padinskim naseljima, ali “Transturist”, koji uopće ne može učestvovati na tenderima, obara svaki GRAS-ov tender, a u tome ima podršku firme “Sejari”, koja se pojavljuje kao ponuđač minibusa, koja očito ne želi isporučiti minibuse, ali odugovlačenjem pogoduje “Centrotransu”. Zajedničko im je većinski vlasnik – “Sejari Holding GMBH” iz Njemačke

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!