Od Hadži Alija do Hi Jollyja

Nakon što mu je posao ukinut, a kamile ili prodate ili puštene u pustinju, Hadži Ali je sa završetkom Američkog građanskog rata odlučio ostati u SAD-u, te se oženio s Gertrudisom Sernom ostavši predani musliman i odgojivši dvije kćerke kao muslimanke. S kamiljim avanturama iza sebe, postao je neka vrsta legende

Godine 1856. vojska Sjedinjenih Američkih Država odlučila je formirati kamilju jedinicu za transport materijala po jugozapadu. Kamile, poznate po svojoj izdržljivosti i dugotrajnosti, koje tada nisu postojale u SAD-u, smatrane su savršenim “vozilima” za prelazak “velike američke pustinje”. Uz odobrenje Kongresa i razuman budžet, američki zvaničnici kontaktirali su svoje kolege u osmanskom glavnom gradu. Sultan Abdulmedžid I dao je dozvolu za “izvoz” poklonivši im i sam dvije kamile.

Otprilike trideset kamila kupljeno je u Kairu, Tunisu i İzmiru i dopremljeno do luke Indianola u Texasu. Među osam uposlenih osmanskih građana glavni jahač bio je s Levanta – tačno mjesto rođenja još je predmet rasprave – možda je bio iz Jordana, Sirije ili Libana, a neki su tvrdili da je bio porijeklom Grk koji je u mladosti primio islam. Njegovo ime bilo je Hadži Ali.

Kamile su poslužile svojoj svrsi završetkom putovanja između Texasa i Kalifornije. Ali, stvari su se promijenile za Hadži Alija kada je Kongres odbio odobriti dodatne finansije za korpus, uz obrazloženje da ove velike i zahtjevne životinje plaše mazge i konje te stvaraju haos i nered. Kraj građanskog rata 1865. godine možda je imao utjecaja na završetak ove jedinstvene i šarolike misije.

U svakom slučaju, bio je to Hadži Aliju jedinstven i šarolik eksperiment. Nakon što mu je posao ukinut, a kamile ili prodate ili puštene u pustinju, morao je donijeti najvažniju odluku u svom životu – vratiti se kući ili ostati u toj stranoj zemlji. Unatoč svemu, on je odlučio ostati u SAD‑u, te se i oženio s Gertrudisom Sernom u Tusconu u Arizoni. S kamiljim avanturama iza sebe, postao je neka vrsta legende; o njemu su pričali kao o čudnoj, ali sposobnoj i zabavnoj osobi koja jaše kamile kroz američku pustinju.

Američki državljanin postao je 1880. godine. Uzeo je ime Philip Tedro i okušao se u poslovima transporta i rudarstva. Pred kraj života preselio se u Quartzsite u Arizoni, gdje je i umro 1902. godine. Od tada ga ljudi na jugozapadu pamte po imenu Hi Jolly, jer je većini Amerikanaca bio problem izgovoriti njegovo ime Hadži Ali. Kako je Hadži Ali, savršeno čitljivo i normalno ime u arapskom svijetu, postalo Hi Jolly, smiješno, ali drago ime popularnoj američkoj kulturi, primjer je kulturološke dislokacije, transformacije i prihvatanja.

Godine 1935. guverner Arizone Benjamin Moeur sagradio je mali spomenik Hadži Aliju, odnosno Hi Jollyju. Načinjen je u vidu male piramide s bakrenom kamiljom pločom na vrhu, a danas je jedno od najposjećenijih mjesta na groblju Quartzsite u Arizoni. Svakog 10. januara oko njegovog groba održava se festival Hadži Ali / Hi Jolly. Folk-pjesma Hi Jolly njeguje sjećanje na ovog osmanskog avanturistu na američkom jugozapadu.

Profesor Jacob Rama Berman s Louisiana State University opisuje priču o Hadži Aliju kao paradigmu onoga što on naziva “američka arabeska” – kulturološka mješavina koja se pojavljuje na križanju američke i arapske kulture. Berman tvrdi da su ove dvije kulture mnogo dublje i šire povezane nego što se to generalno percepira. Misli i osjećanja što se bude na spominjanje riječi / pojmova Šeherzada, Meka, Alhambra i Sahara – upućujući na dugoročnu kulturološku razmjenu – zamagljeni su, nažalost, medijskim naslovima o Islamskoj državi u Iraku i Šamu ili o Al-Kaidi.

Od Kur’ana, kojim se služio Thomas Jefferson, a koji je kupio 1765. godine i nad kojim se 2007. godine zakleo Keith Ellison, prvi musliman delegat u Kongresu, do Lew Wallaceove odbrane Sultana Abdulhamida od armenskih tvrdnji o genocidu 1880-ih i 1890-ih, duga i zanemarena historija čeka da ju se ponovo otkrije i reinterpretira tako da prevlada “mi protiv njih” dihotomije, koje danas oblikuju i opterećuju odnose između islama i Zapada.

Kako Berman navodi, nedoumice o etničkom, osmanskom ili grčkom porijeklu Hadži Alija povezane su “duboko kulturološkim mnoštvom konteksta Levanta iz 19. stoljeća iz kojeg potiče”. Ali, iznad svega, Hadži Ali je ostao predani musliman i odgojio je dvije kćerke kao muslimanke – a šta je preživjelo od njegove porodice, i to bi bila interesantna priča za istraživače.

Hadži Alijeva skromna priča, sačuvana do danas u narodnim pričama, legendama i filmovima, podvlači moć samopouzdanja i odlučnosti. Ona otkriva multidimenzionalnu prirodu kulturološke razmjene između zemalja i kontinenata. Također nas i podsjeća na to da prave ljudske priče nisu nikada ravne i kategorične kao što možda mislimo.

Prethodni članak

BOSANSKI LONAC

PROČITAJTE I...

Nakon promptne reakcije Bruxellesa i Berlina, a njih mala Hrvatska sluša bespogovorno, stvari su se izmijenile. Mainstream mediji koji su sukreirali dvodnevno gubljenje opće pameti promijenili su ploču, pa se malo dalo čuti i vidjeti i o zločinima Praljkove družine i njihovih nalogodavaca iz UZP-a. Stvarno, šta bi bilo da EU nije svoju malu i nedoraslu članicu “zašpotala”, kako kažu Zagrepčani? Knjiga žalosti za Praljkom nije otvorena u nekom zvaničnom prostoru, već u udruzi generala. A hrvatski Bošnjaci? Najveći Hrvat među njima, Zlatko Hasanbegović, upisao se u knjigu žalosti. Od njega se očekivao ultimativan izraz lojalnosti – pljuvačka na žrtve svog naroda, i on je to učinio

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!