Hadž iz Bosne za vrijeme osmanske vladavine (2): Put je koštao koliko i stado od 150 ovaca

Knjiga Hadž iz Bosne za vrijeme osmanske vladavine autora Aladina Husića bavi se hodočašćem u Mekku kao jednom od temeljnih odrednica islamske duhovnosti čiji se kontinuitet može pratiti na bosanskohercegovačkom prostoru još od 16. stoljeća. Za potrebe ove studije, Husić je koristio značajna istraživanja Mehmeda Mujezinovića i Hivzije Hasandedića, ali i arhivsku građu iz Ankare, Istanbula, Dubrovnika, Venecije i Sarajeva. Također, autor se nije ograničio na određene pisane forme, već na sve dostupne izvore koji bi mogli biti korisni za temu, bilo da je riječ o putopisu, administrativnim dokumentima ili epitafima. Ova vrijedna studija prva je te vrste koja se bavi fenomenom kontinuiranog hodočašća iz Bosne i Hercegovine u sveti harem, a podaci do kojih je došao Husić predstavljaju značajan iskorak u proučavanju ove teme

Iako se čini da je za odlazak na hadž danas potrebno izdvojiti ogromnu svotu novca, ta je cijena prava sitnica u odnosu na onu koja je izdvajana u proteklim stoljećima. Prve vijesti o iznosu neophodnom za obavljanje hodočašća u Meku, piše Husić, nalazimo u dokumentima iz 16. stoljeća. Iz vasijetnama koje potječu iz tog perioda, vidimo da se cijena hadža kretala između 3.000 i 5.000 akči.

“Koliko taj iznos znači u realnom životu, može se sagledati u usporedbi s nekim drugim cijenama tog vremena. Cijena osrednje kuće u Sarajevu iznosila je 4.000 akči, dok je cijena krupnog grla stoke 130, a sitne stoke 20-30 akči. Prevedeno u te tržišne cijene, hadž je, dakle, stajao između 23 i 38 grla krupne stoke, ili približno 100-166 grla sitne stoke, ovisno od kvaliteta”, piše Husić, ističući da i podaci iz Mostara sredinom prve polovine 16. stoljeća svjedoče o približnoj cijeni hadža, koja je tada iznosila oko 31 grlo krupne stoke. Iako usporedba s današnjim cijenama krupne stoke ne bi mogla precizno predstaviti odnos u stvarnoj razlici cijene hadža nekad i sad, treba spomenuti da prosječna cijena jedne krave danas iznosi oko 1.500 KM.

Hadži Jusuf iz Livna uputio se na hadž 1615. godine i u svom putopisu zabilježio da se na hodočašće uputio s 18.000 akči. Ipak, Husić ističe da ne treba zaboraviti na iznimno visoku inflaciju akče krajem 16. stoljeća, zbog čega je i cijena hadža tako porasla. Ta je cijena naročito varirala tokom 17. stoljeća. “Prvih decenija 17. stoljeća tržišne cijene bile su veoma promjenjive uslijed inflacije, a potom i njenog zaustavljanja, tako da su prve tri decenije cijene sitne stoke varirale između 50-100 akči, ali su znale biti čak i 40 akči. To znači da je i u to vrijeme trebalo jedno veliko stado od oko 180 grla sitne stoke da bi se obavio hadž. Ako se to računa prema cijenama iz 1632/1634. godine, onda je to moglo iznositi i do 360 grla sitne stoke”, piše Husić, objasnivši da se navedene brojke trebaju posmatrati kao donja i gornja granica potrebna za obavljanje hadža.

CIJENA HADŽA U 18. STOLJEĆU

Dostupni podaci iz 18. stoljeća svjedoče da su razlike u cijenama hadža bile ekstremne. Sume za obavljanje hadža najčešće su dostupne iz oporuke ili zavještanja, kada određena osoba ostavi sredstva kako bi neko za nju obavio hadž. Husić ističe da je to najčešći, a nekada jedini način za određivanje sume potrebne za obavljanje hadža kroz protekla stoljeća. Trgovac hadži Mehmed Čomora iz Sarajeva oporučio je 1790. godine 600 groša kako bi se za njega obavio hadž. Međutim, iz te je sume predvidio nešto sredstava za opravku Halač-Davudove džamije i za vazove u Baščaršijskoj džamiji, pa Husić pretpostavlja da je za potrebe obavljanja hadža oporučio najmanje 500 groša. Kazaz hadži Salih Brko početkom 1793. godine zavještao je 800 groša za hadž, a hadži Salih Zildžo krajem 1796. godine 1.000 groša. Naredne godine, Abdulah, sin Ibrahimov, ostavio je 1.500 groša kako bi neko za njega obavio bedeluk.

“Vidimo da to ovisi i od imovinskog stanja osobe koja oporučuje ili traži da se za nju obavi hadž, jer su u tako kratkom vremenu nemoguće tako velike razlike u iznosu sredstava neophodnih za obavljanje hadža. Da bi se ovi odnosi lakše razumjeli, istaći ćemo da je u posljednjoj deceniji 18. stoljeća cijena krupnog govečeta, i to bikova, iznosila 15-20 groša. Značilo bi to da je, prema naprijed istaknutim slučajevima, pojedincima za obavljanje hadža bilo neophodno iz svog imetka izdvojiti od 25 do 75 boljih krupnih goveđih grla”, piše Husić, ističući da se i to vrijeme može povući paralela s cijenom kuće u Sarajevu. Sejid hadži Mehmed‑aga Zildžić iz Sarajeva zavještao je 1.200 groša za bedeluk, ili neko drugo dobro djelo. To zavještanje izvršeno je u Istanbulu, gdje je spomenuti i umro na povratku s hadža krajem 1803. godine. Njegova kuća, piše Husić, procijenjena je na 1.000 groša, dok se vrijednost dućana u najužem jezgru čaršije, oko Kolobare i Brusa bezistana, kretala između 300 i 500 groša. Dakle, Mehmed-aga je za hadž izdvojio više od vrijednosti svoje kuće, ili vrijednosti tri do četiri svoja dućana.

VRIJEME POTREBNO ZA HADŽ

Prvi put vrijeme potrebno za odlazak i povratak s hadža spomenuto je 1557. godine. Vrijeme polaska padalo je 8. maja 1557. godine, a put je s povratkom trajao 8 mjeseci. “Na taj period, zbog odlaska na hadž, tražio je zamjenu Muhjudin, sin Iveza, hatib Šejh Ferruhove mahale u Sarajevu. Očito da je to minimalan period za koji se u idealnim uvjetima mogao obaviti hadž”, piše Husić. Jusuf Livnjak u svom putopisu bilježi da je njegovo putovanje od Livna do Meke trajalo tri mjeseca i deset dana, a u Meku je Jusuf stigao tri mjeseca prije početka obreda hadža. Ipak, za povratak mu je bilo potrebno oko šest mjeseci. “Neki slučajevi zapravo pokazuju da samo putovanje bez pauza može trajati čak i manje od tri mjeseca (2,5). S obzirom na sve te činjenice, period od osam mjeseci može se prihvatiti bez obzira što većina kasnije poznatih slučajeva pokazuje da je prilikom putovanja na hadž neophodno nešto više vremena, odnosno puna godina dana”, ističe Husić.

Hadžije su iz Sarajeva kretale najčešće šest mjeseci prije Kurban-bajrama, a na pojedinim mjestima zadržavali su se od tri do dvadeset dana. “Pojedine hadžije su i ciljano ostajale duže u Meki, ili pak nekom drugom mjestu na putu do Meke. To opravdava predaje kako su se hadžije u odlasku i povratku susretale na putu. U svakom slučaju, za obavljanje hadža iz Bosne bila je potrebna godina dana bez obzira i na neke primjere koji govore o manjem vremenskom periodu za hadž”, piše Husić.

U jednom nedatiranom putopisu s kraja 17. stoljeća spominje se da je od Sarajeva do Meke trebalo 125 konaka. Kako se navodi, bosanske hadžije odmarale su se po jedan dan u Skoplju, Edirnama, Konyi i Medini, te Eskişehiru dva, Istanbulu četiri, Muzribu sedam i u Damasku 33 dana. “Kao što se vidi, imali su neočekivano dug odmor u Damasku, u kojem se hadžije koje idu kopnenim putem, izgleda, tradicionalno duže odmaraju”, navodi Husić. Da je dužina odmora u pojedinim mjestima bila različita, svjedoči i slučaj drugog anonimnog hadžije iz 1747. godine koji je u s drugim hadžijama iz Bosne samo u Kairu odmarao tri mjeseca. “Da slučaj Kaira iz 1747. godine nije izuzetak, potvrđuje i putovanje Jusufa Livnjaka, koji je, također, napravio pauzu od tri mjeseca, s tom razlikom što je ona pravljena u Meki, na samom odredištu. I u povratku je Livnjak pravio neke duže pauze, pa navodi da je proveo u Kairu dvadeset, na otoku Rodos petnaest, u Solunu deset dana. Ipak, svi zabilježeni slučajevi, kako primjećuje Husić, pokazuju skoro neočekivane sličnosti u pogledu dužine putovanja na hadž. Oni svjedoče da je trajanje samog puta od Bosne do Meke bilo između 110 i 114 konaka, s izuzetkom samo jednog slučaja koji je trajao 125 konaka. Ujednačenost je primjetna i ako posmatramo kompletan put s pauzama, konacima i odmorima, koji je iznosio između 168 i 175 dana, dakle, nešto kraće od pola godine.

Hadž iz Bosne za vrijeme osmanske vladavine, Aladin Husić; Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, “El-Kalem” i Ured za hadž; Sarajevo, 2014. godine, 248 stranica

 

PROČITAJTE I...

Nas nekoliko kreće prema tvornici da vidimo šta se to dešavalo. Ispred zgrade jeziv prizor. Uz samu fabriku, ispod neke nadstrešnice, ležali su ljudi. Mrtvi ljudi. Njih dvanaest ležalo je pokriveno dekama. Četnici su ih strijeljali prilikom povlačenja. Zastao sam i kratko se zagledao u njihova izmučena lica. To je bilo dovoljno da i danas, nakon 23 godine, još vidim njihove otvorene oči s pogledom uprtim negdje u nestvarnu i nedokučivu daljinu. Oči koje se nisu dovoljno nagledale lica svoje djece i drugih dragih osoba. Oči koje su ostale željne dunjaluka

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!