Gusle su stoljećima bile i bošnjački instrument

Lirske pjesme na ovim prostorima često su se isprepletale, ali je svaki od ovdašnjih naroda imao zasebnu epiku. I Bošnjaci su epske pjesme pjevali uz gusle sve dok im nisu postale sinonim za zločine koji su se nad njima dešavali

Prije nekoliko godina okupili su se na jednom velikom sijelu Bošnjaci u Austriji. Igralo se, pjevalo, veselilo… Jedan od domaćina imao je i gosta iz Crne Gore koji je htio na neki način doprinijeti atmosferi te je uzeo gusle i počeo guslati. Bošnjaci iz Bosne i Hercegovine i dijelom iz Sandžaka bili su iznenađeni. Nastala je vrlo neugodna situacija u kojoj je postupak gosta koji je želio doprinijeti dobroj atmosferi protumačen kao provokacija. Jer otkud u Bošnjaka gusle i uopće epska pjesma?!

HOMEROVSKO PITANJE

Bošnjačka epska poezija pjevana je uz gusle, kao i srpska i hrvatska. Gusle ih čine sličnima, a priče i junaci drugačijima. Spletom su historijskih okolnosti gusle Bošnjacima postale vrlo nesimpatičan instrument. Etnomuzikolozi kažu da su gusle prisutne na ogromnom području. Na jedinoj struni, na kojoj se dinamika postiže gudalom, prstima se može maksimalno proizvesti pet tonova. To nije srpski, hrvatski, a nije ni bošnjački instrument… Gusle nalazimo od arapskih zemalja do naših područja. Praksa je izvođačka ista. Samo što su jezici i junaci drugačiji.

“Dugo je bošnjačka epika bila u sjeni poznatije srpske, štaviše, smatrana je manje vrijednom zbog naglašene potrebe za kićenjem, opširnim opisivanjem junaka ili događaja i zbog ‘kompliciranog’ nelinearnog višeplanskog razvijanja naracije”, kaže Mirsad Kunić, profesor usmene književnosti na Tuzlanskom univerzitetu. Dodaje da je još Vuk Karadžić svjesno zaobilazio bošnjačke epske pjevače smatrajući njih i njihove pjesme dekadentnim. Vuku je prava mjera epske pjesme bila ona od nekoliko stotina stihova, dok su bošnjački guslari svoje pjesme kitili obično na oko hiljadu i više hiljada stihova.

U posljednjim decenijama pjesmu uz gusle kod Bošnjaka anatemizirala je činjenica da su se koristile za propagandu prije ali i tokom ratu u Bosni i Hercegovini. Treba podsjetiti, buđenjem svijesti o vlastitoj kulturi devedesetih godina prošlog stoljeća, učeniji Bošnjaci pokušali su iz zaborava “oživjeti” gusle. Tako se na skupovima gdje se govorilo o usmenoj književnosti mogao čuti i guslar. Ali antipatija koja se u narodu javljala učinila je da ostanu zaboravljene i odbačene. Bošnjaci su se odrekli tog instrumenta, što nije slučaj s drugim narodima s ovih prostora.

Zanimljivo je da su prije toga najveći guslari zapravo bili Bošnjaci. Avdo Međedović jedan je od najvećih, ako ne i najveći guslar s Balkana. Američki naučnici Milman Parry i Albert B. Lord (istraživači i profesori s Univerziteta Harvard) istraživali su njegovo stvaranje nazivajući ga balkanskim Homerom. Zapravo, pomoću njegovog stvaranja razriješeno je to takozvano homerovsko pitanje. Svjetski naučnici odgonetnuli su zahvaljujući Međedoviću da je moguće naučiti pjesme od dvanaest ili trinaest hiljada stihova.

Parry je tridesetih godina prošlog stoljeća kao doktorant Sorbone saznao za visoko razvijenu epsku tradiciju južnoslavenskih naroda, posebno Bošnjaka u Sandžaku i Bosni i Hrcegovini. “Ono što je samo mogao slutiti i strasno priželjkivati dobio je u epskim izvedbama ‘jugoslovenskog Homera’ Avde Međedovića, a to su pravi epovi dužine Ilijade i Odiseje”, kazao je Kunić. Pojasnio je da je Parry već tada u naučnim krugovima izjavljivao da je Avdo Međedović bio “naš Homer”.

Tu tvrdnju razrađivao je u znanstvenim analizama Albert B. Lord šezdesetih godina. Knjigom The Singer of Tales Homerove sposobnosti dokazivao je upravo Međedovićevim stihovima. “Nakon ove knjige”, kaže profesor usmene književnosti Sead Šemsović, “Homer srpskoj nauci o usmenoj književnosti postaje sasvim nezanimljiv.” S druge strane, upravo zahvaljujući radovima navedenih autora naša epska tradicija ušla je u svjetsku baštinu. Tako da se danas u svijetu više ne organiziraju kongresi o epskoj tradiciji, a da se direktno ili indirektno ne govori o bošnjačkoj epici.

OŽIVLJAVANJE SJEĆANJA

Od domaćih autora u prošlom stoljeću bosansko-muslimanskom usmenom epikom bavila se najviše Đenana Buturović. Načinivši sintezu onoga što je pisano o usmenom epskom kazivanju Bošnjaka, zaključila je da intenzivniji rad na sakupljanju muslimanskih narodnih pjesama počinje šezdesetih godina 19. stoljeća i traje do njegovog kraja. Prvu fazu čini period do austrougarske okupacije (1878), a drugu period od vremena nakon okupacije do kraja stoljeća. Po njenom mišljenju obje faze karakterizira snažnije zanimanje Bošnjaka za vlastitu nacionalnu kulturu. Uz Đenanu Buturović, koja je prvo ime ove oblasti, javljaju se Salko Nazečić, Hatidža Krnjević i Munib Maglajlić, a u novije vrijeme Rašid Durić i Mirsad Kunić. Magistarski rad o Avdi Međedoviću napisala je Dušica Minjović, a doktorsku disertaciju Sead Šemsović.

“Kada u čitanci za prvi razred gimnazija Zdenko Lešić govori o svjetskim epovima, nigdje ne spominje da na južnoslavenskom prostoru i u bošnjačkoj književnosti postoje Međedovićevi epovi koji su poslužili pomicanju granica svjetske homerologije”, objasnio je Šemsović.

Prvi sakupljači i istraživači koji su identificirali epsku tradiciju drugačiju od srpske i hrvatske bili su Kosta Hörmann i Luka Marjanović, nazivajući je u svojim zbirkama muhamedanskom ili muslimanskom. Hörmann je kao namjesnik Zemaljske vlade u Sarajevu osamdesetih godina 19. stoljeća organizirao veliki projekt sakupljanja, bilježenja i publiciranja (Narodne pjesme Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini I-II, 1888-1889) bošnjačkih epskih (muških) pjesama s teritorije cijele Bosne i Hercegovine. Izuzeo je Bosansku krajinu jer je u isto vrijeme Luka Marjanović ispred Matice hrvatske na tom prostoru radio sličan projekt sakupljanja bošnjačke usmene epike. Kuriozotet i još jedna specifičnost bošnjačke epike bila je u tome što su je veliki krajiški epski pjevači Mehmed Kolak Kolaković, Salko Vojniković Pezić, Ibro Topić i drugi izvodili uz dvožičnu tamburicu.

Prvi zvučni zapis guslarske pjesme načinio je Franz Hampe u Sarajevu 1907. godine, snimivši deset pjesama Rizvana Kadrovića. Parryjevi snimci načinjeni su tridesetih godina, Lordovi pedesetih i šezdesetih, a snimci Zlatana Čolakovića osamdesetih godina 20. stoljeća.

GUSLE I PROPAGANDA

“Samo postojanje usmenog stvaralaštva temelji se na dalekom mitskom naslijeđu, na obredu, običaju, a tokom historije na njega su uticali socijalni i duhovni faktori, zajednica i pojedinac. Stoga je možda i relevantan pojam kulturnog buđenja, odnosno ono se nije u različitim kulturnim grupama reflektovalo na isti način”, zapisala je Đenana Buturović u radu objavljenom 1991. godine u publikaciji Folklor Bosne i Hercegovine. Istakla je da proučavanje narodne poezije jeste nedjeljivo od izučavanja povijesti naroda kojem pripada.

Profesor usmene književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Sead Šemsović kaže da crnogorski, a potom i srpski nacionalni predznak biva dodat guslama tek sredinom 19. stoljeća. “Posebnu ulogu u takvom određenju gusala zasigurno je ponajviše omogućio Njegošev Gorski vijenac. Sve do tada Bošnjacima nije smetalo što se i muslimanske i hrišćanske pjesme pjevaju uz isti, gotovo identičan instrument – jer su razlike bile samo u likovnom ukrašavanju”, objasnio je Šemsović. Naglasio je da se upotreba gusala izvan epskog svijeta učinila omraženim. “Onog trenutka kada su se počele pojavljivati na brojnim četničkim sijelima, gusle su Bošnjacima postale strane i sasvim daleke. Njihov zvuk nije više mogao pratiti ni Đerzeleza ni Ličkog, suviše je bio ideološki, antiislamski režiran”, dodao je Šemsović.

EKSPANZIJA SEDAMDESETIH

Kako guslari razlikuju epove? O srpskim guslarima za Stav govorio je jedan od najnagrađivanijih guslara u Republici Srpskoj, a sada i visoki funkcioner Srpske demokratske strane Vukota Govedarica.

Vukota je uz gusle od desete godine. Pa, iako je njegov otac Obren Govedarica objavio više zbirki srpskih epova, on je guslati naučio sam – jer za to škole nema. Nikada nije slušao bošnjačke ili hrvatske guslare. Samo jednom na internetu pronašao je snimke nekih Malisora i zaključio da je njihovo guslanje potpuno drugačije.

Objašnjava da je pjevanje uz gusle doživjelo revoluciju sedamdesetih godina prošlog stoljeća zahvaljujući pjevačima koji su interpretirali takvu vrstu kazivanja epske pjesme. Pri tome misli na srpske guslare iz Republike Srpske, Srbije i Crne Gore i na tri guslarska saveza čiji se članovi međusobno takmiče. Upitan zašto uvijek ističe crnogorske ili srbijanske guslare, pojasnio je da oni pjevaju na istom jeziku te da je i Njegoš pisao Ogledalo srpsko, a ne ogledalo crnogorsko.

Govedarica kaže da ćemo, ako poslušamo neke snimke iz Kraljevine Jugoslavije ili nove Jugoslavije (poslije 1945. godine), vidjeti da se takva vrsta pjevanja danas njeguje, ali nije uopće popularna. Prema njegovom kazivanju, najveći je reformator pojanja uz gusle Dušan Dobričanin, čiji je rad nadogradio najveći guslar svih vremena Boško Vujačić. On je uveo novu praksu pojanja uz gusle koju danas uglavnom prakticiraju mladi guslari. I kako tumači Govedarica, kod Srba je od tada pjevanje dinamičnije, brže, dosta jasnije.

U srpskoj epici, kako je pojasnio Govedarica, svako vrijeme donosilo je nove pjesme. Vrijeme provedeno pod Osmanlijama iznjedrilo je mnoge pjesme (od Marka Kraljevića, kosovskog i postkosovskog ciklusa), a potom su došle pjesme u kojima se pjeva o događajima iz Prvog i Drugog svjetskog rata.

“Pjesme koje je zapisivao Vuk (od starih pjevača od Tešana Podrugovića, Filipa Višnjića, od starca Milije itd.) ostale su enigmatične. Danas imamo autore koji se isključivo bave pisanjem epskih pjesama. Jedan je od njih Božo Đuranović, poznat po pjesmi Smrt popa Mila Jovovića, jednoj od svojevremeno najprodavanijih pjesama snimljenih na pločama. Posljednji je rat, naravno, iznjedrio pjesama koji se odnose na period od 1992. do 1995. godine. U njima su opjevani i Radovan Karadžić i Ratko Mladić i mnogi drugi kojima je vrijeme dalo prostora, a autori dali za pravo da ih definišu svojim pjesmama. Kako Njegoš kaže, vrijeme je rešeto. Vrijeme je to koje daje odgovor kakvog su kvaliteta te pjesme”, zaključio je Govedarica.

U Bosni i Hercegovini skoro je nemoguće pronaći guslara pripadnika nekog od drugih dvaju naroda – među Bošnjacima i Hrvatima. U Mostaru egzistira etno grupa Herzegovina, koja kao jedan od intrumenata koristi i gusle. No, prema onome što je kazao jedan od članova Gabrijel Prusina, njima epski tekstualni motivi nisu preokupacija, već su to zvučne mogućnosti gusala kao instrumenta koji dominiraju u ruralnim krajevima Hercegovine.

A epika kod Bošnjaka? Ona se uglavnom zadržala u akademskim radovima i ponekom predavanju na studijima književnosti. Ipak, u Crnoj Gori, u Rožajama, živi osamdesetčetverogodišnji Bošnjak Šućo Nurković koji zna preko pedeset krajišnica, a ima i pet vlastitih pjesama. Jedna je od njih o boks-meču iz 1974. godine između Joea Fraziera i Muhammada Alija u kojoj, između ostalog, stoji: “Voli Ali u zatvoru ležati, no slobodu tuđu otimati.”

Profesor Šemsović zaključuje da danas Bošnjaci općenito slabo posvećuju pažnju guslarstvu. Više su okrenuti ka sazu kao instrumentu sevdalinke i urbanog prostora, što je velika šteta za ukupni razvoj bošnjačke kulture i svijesti novih generacija. “Trenutno postoji samo jedan sajt (guslarskepesme.com) na kojem nalazimo bošnjačke guslarske pjesme na jednom mjestu, zajedno s Međedovićevim, što sasvim znakovito govori o bošnjačkoj nebrizi prema ovoj sastavnici vlastitog identiteta”, kazao je Šemsović. Zaključio je da je možda nepoznati Hörmanov pjevač s kraja 19. stoljeća svojim stihovima ponajbolje pokazao značaj gusala za bošnjačku usmenu epiku:

“Davno bilo, sad se spominjalo,

javor gusle sve su sačuvale

uspomene na naše junake.”

 

PROČITAJTE I...

Albert Lord 1950. godine u ponovnom posjetu Sandžaku zabilježio je oko 20.000 stihova, završavajući tako posao svog mentora i upotpunjujući grandioznu zbirku od oko 100.000 stihova Avde Međedovića. Avdo je 1950. godine drugi put ispjevao Ženidbu Smailagić Meha, kao i još tri pjesme koje je Milman Parry već bio zabilježio 1935. godine

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!