Gülen bi mogao završiti kao Al Capone

Iznenadno interesiranje američkih zvaničnika da “pogledaju” slučaj FETÖ može pružiti neki blagi optimizam. Međutim, pitanje je koliko je u tom interesiranju iskrenosti, a koliko želje da se Turska privuče (nazad) prema SAD-u, u šta spada naprasna ponuda protuzračnog sistema “Patriot” i povlačenje američkih trupa iz Sirije. Vrlo je moguće da su američki zvaničnici više zainteresirani za FETÖ finansijske manipulacije nego za istraživanje njegove uloge u puču u Turskoj, za koji su se nadali da će uspjeti

Iako je borba protiv kvazireligioznog terorističko-kriminalnog kulta Fethullaha Gülena (FETÖ) praktično uvijek prisutna, ovih dana u turskim medijima podgrijana je tema njegovog izručenja iz SAD-a. Još u novembru prošle godine američki predsjednik Donald Trump obećao je “da će pogledati turski zahtjev”. Taj je “pogled”, možda, donio prve rezultate prošle nedjelje kada je američka pravosudno-sigurnosna delegacija posjetila Ankaru s ciljem da “ocijene” turske zahtjeve.

Do sada je ta “ocjena” – bez gledanja u bilo šta što su o FETÖ-u turski zvaničnici slali preko Atlantika – bila da nema (dovoljno) dokaza o povezanosti šarlatana iz Pennsylvanije (Fethullaha Gülena) s pokušajem puča u Turskoj 15. jula 2016. godine. Delegacija u kojoj je bilo istražitelja Federalnog istražnog biroa (FBI) i bar jedan javni tužilac posjetila je sud u Ankari u kojem se vode neki procesi protiv osumnjičenih FETÖ pripadnika i preko videolinka bila u prilici da ispituje neke osumnjičene za pokušaj puča.

Prema navodima turskih medija, jedan od njih bio je Kemal Batmaz. Kemal Batmaz osumnjičen je da je bio glavni FETÖ “imam” za vojnu avijaciju. On je uhapšen 16. jula 2016. ujutro (kad je pokušaj puča propao) u neposrednoj blizini zračne baze Akıncı, koja je pučistima služila kao glavni štab. Svoje prisustvo ondje “objašnjavao” je uniformnom pričom koju su pričali svi civili koji su te noći rukovodili pučem iz baze, da se ondje zadesio jer je gledao zemlju za kupovinu. Suočen sa snimcima sigurnosnih kamera iz baze, na kojima se vidi da se slobodno šetka hodnicima komande baze, jednostavno je negirao da je to on.

RAZGOVOR O IZRUČENJU

Koliko je korisno ispitivanje osumnjičenog koji je u stanju da negira očigledno, vrlo je upitno. No, možda je korisno da pruži ideju (ako je nemaju) američkim zvaničnicima o “homo gülenikus” (izraz je davno lansirao prof. dr. Hilmi Demir, a podrazumijeva i sposobnost patološkog laganja), te da vide s kakvim se problemima tursko pravosuđe suočava kada takvi pokušavaju praviti cirkus od sudskih procesa.

Upravo je američki “Homeland Security” svojevremeno pronašao čvrst dokaz o vezi Batmaza i Gülena. Pošto je Batmaz izazvao sumnju čestim putovanjima u SAD, “Homeland Security” ga je 1. januara 2016. godine ispitivala o svrsi dolaska u mjestu boravka. Tada je američkim službenicima rekao da će odsjesti kod šarlatana iz Pennsylvanije. Službenu zabilješku o tom ispitivanju Amerikanci su poslali turskim vlastima 8. septembra 2017. godine.

U svakom slučaju, ovo iznenadno interesiranje američkih zvaničnika da “pogledaju” slučaj FETÖ može pružiti neki blagi optimizam. Međutim, pitanje je koliko je u tom interesiranju iskrenosti, a koliko želje da se Turska privuče (nazad) prema SAD-u, u šta spada naprasna ponuda protuzračnog sistema “Patriot” i povlačenje američkih trupa iz Sirije. Vrlo je moguće da su američki zvaničnici više zainteresirani za FETÖ finansijske manipulacije nego za istraživanje njegove uloge u puču u Turskoj za koji su se nadali da će uspjeti, sudeći po ponašanju te noći. Zahvaljujući ministru inostranih poslova Turske Mevlutu Çavuşoğluu, znamo da su istrage o njima (finansijskim manipulacijama) pokrenute u 15 američkih država. No, u krajnjoj liniji, ni Al Capone nije osuđen za svoje mafijaške zločine nego za izbjegavanje poreza.

Čak i da je Trump možda iskren u želji da se kurtališe šarlatana iz Pennsylvanije i isporuči ga Turskoj, suočit će se s istim ili sličnim snagama koje su se obrušile na njegovu odluku o povlačenju (nelegalnog) prisustva američke vojske u Siriji, a koje su već uspjele da produže rok i rade na njenom daljnjem razvodnjavanju. Izvještavajući o posjeti tokom koje se “razgovara o izručenju” (dio naslova), dopisnica Washington Posta iz Istanbula Erin Cunningham je u tekstu u kome je ponovljen svaki mogući (nepotrebno naglasiti pogrešan) klišej (hi)storije šarlatana iz Pennsylvanije već dala ton koji može biti baza tog otpora.

Uvijek je misterija kako neko iole politički obrazovan (a Cunningham ima diplomu političkih nauka) može napisati da je legalno i legitimno izabrani predsjednik Republike Turske “rival” vođi kulta, koji, uzgred, poriče da se miješa u politiku. Da, to je jedan od spomenutih (a tako čestih) klišeja. No, kada je o ovoj dopisnici riječ, možda je i veća misterija kako je uspjela dodijeliti nepostojeću funkciju bivšem ministru pravde Turske Bekiru Bozdağu. Jednu rečenicu počinje sa: “Ranije ove godine zamjenik premijera Bekir Bozdağ rekao je…” Ne bi bilo loše da neko obavijesti žurnalistkinju da: 1) funkcija premijera ne postoji u Turskoj od juna prošle godine, pa shodno tome ni njegovog zamjenika; 2) da Bekir Bozdağ, član Turskog parlamenta, trenutno osim partijske ne obnaša nijednu funkciju. S obzirom na to da je godina kada je tekst objavljen bila tačno tri dana stara “ranije ove godine”, dodaje misteriju rečenici. Da ne govorim o tome da se u ta tri dana Bozdağ nije nigdje pojavljivao, osim možda na Twitteru. A onda se esnaf ljuti kad Trump ronza o fake news.

I PAKISTAN JE FETÖ UVRSTIO U TERORISTIČKE ORGANIZACIJE

Slučajno se posjeta američke pravosudno-sigurnosne delegacije Turskoj poklopila sa zvaničnom dvodnevnom posjetom premijera Pakistana Imrana Khana.

Krajem decembra Vrhovni sud Pakistana naložio je Ministarstvu unutrašnjih poslova da stavi FETÖ na listu terorističkih organizacija. Time je otvoren put da se obrazovne institucije (28 škola) kvazireligiozno-terorističkog kulta predaju Fondaciji “Maarif”, koja koordinira obrazovne aktivnosti Republike Turske u inostranstvu. Također, Pakistan priprema zabranu rada “Pak-Turk International Cağ Education Foundation” (PTICEF), koja je povezana s FETÖ.

“Ova presuda, koju vidimo kao manifestaciju bilateralne kooperacije ukorijenjene u jakim vezama između Pakistana i Turske, trebalo bi da bude postavljanje primjera za sve zemlje”, iz saopštenja Ministarstva vanjskih poslova Turske (više poruka drugima) jeste samo jedno od brojnih izraza zahvalnosti za ovaj potez pakistanskih vlasti.

Činjenica da je tim potezom Pakistan postao prva zemlja osim Turske koja je zvanično proglasila FETÖ terorističkom organizacijom ne može se potcijeniti. Tajming posjete nije mogao biti bolji da se tradicionalno dobri diplomatski odnosi učvrste i konkretnim planovima na svim mogućim poljima saradnje, prije svega ekonomskim. Pod tajmingom ne mislim (samo) na tu važnu odluku Pakistana. Osvrćući se na to da je obim razmjene dvije zemlje ispod mogućnosti zbog različitih faktora, uključujući udaljenost, pakistanski premijer Imran Khan rekao je da misli da će to biti riješeno u dolazećim godinama “zbog ogromnog razvoja koji se dešava u Pakistanu, naime, kineska inicijativa ‘Jedan pojas, jedan put'”, dodajući da će to omogućiti Pakistanu da uspostavi veze sa zemljama s kojima prije nije bio u mogućnosti.

To je ključno. Osim pučeva (u izvedbi vojnog vrha) koji su redovno remetili politički proces i zadavali ogromne udarce demokratiji, dvije zemlje nemaju mnogo sličnosti, ali jedna preovladava – kao lojalni saveznici SAD-a decenijama su radile u korist svoje štete. Na prve znake odbijanja američkog diktata proglašavane su nelojalnim, a demonizacija, pritisci i ucijene bi počele.

Posjeta Imrana Khana Turskoj je svojevrsna lekcija o efektima mehke moći (soft power). Kineska inicijativa “Jedan pojas, jedan put”, s jedne, a Khanova želja da (između ostalog) kopira zdravstveni sistem Turske i/ili privuče turske investitore, s druge strane, jesu ilustracije tog efekta. Nije čudno da SAD gledaju sa zabrinutošću na gubitak utjecaja na ove dvije zemlje. Kad je riječ o Turskoj, zakašnjele ponude – kako raketnog sistema, tako povlačenja iz Sirije i eventualnog izručenja šarlatana iz Pennsylvanije – zvuče suviše hem neiskreno, hem nedovoljno da bi bilo zdravorazumski odustati od integracije u narečenu kinesku inicijativu.

Diplomatski saobraćaj u Ankari prvih dana 2019. godine bio je vrlo intenzivan. Prije Khana u zvaničnoj posjeti bio je predsjednik Iraka Barham Salih, na dan zaključivanja ovog broja (utorak 8. januara) u posjeti Ankari je Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton. Ako se po “jutru dan poznaje”, ova godina bit će izuzetno dinamična i zanimljiva.

PROČITAJTE I...

Rezolucija koju je Kongres SAD-a nedavno izglasao s nadnaslovom “Izražavanje brige za savezništvo Sjedinjenih Država i Turske” jeste sve samo ne izraz brige za savezništvo. O tome da američki kongresmeni odlučuju šta zadovoljava turske potrebe ne vrijedi trošiti tastaturu – šta oni misle o sebi, da su kolonijalni guverneri

Bh. dnevnik je bila emisija na ovoj programskoj platformi, ali sa sadržajima koji su obuhvatali izvještaje i izvan Sarajeva. To je bilo mjesto u programu TVSA, informativna emisija koja je barem tih pola sata nadilazila uske okvire koje su ovom mediju nametali samodovoljni kantonalni vlastodršci dok su iz kantonalnih klupa poručivali “što će kantonalnoj televiziji državni dnevnik”.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!