Grbavičko preobraćenje: Postoji trenutak u kojem čovjek za sva vremena shvati ko je

Moja priča ide ovako. Rahmetli otac bio je zagriženi pitar. Tada je to značilo fiksni identitet, plemensku lojalnost, dubinski osjećaj pripadnosti, fantastične legende, epsko suparništvo sa Željom, društvenu solidarnost, pa čak i određeno intelektualno zadovoljstvo. Pripadao je onoj generaciji sarajevske komunističke mladeži koja se identificirala sa Safetom Sušićem, čaršijom, bosanskom tradicijom u najširem smislu riječi, Olimpijadom, novom sarajevskom urbanošću; generaciji koja je u lokalnom fudbalu vidjela ozbiljnu stvar

U Borgesovoj priči Biografija Tadea Isidora Cruza major seoske policije Tadeo Isidor Cruz pridružuje se – “shvativši da svaki čovjek mora poštovati sudbinu koju nosi u sebi” — u jeku borbe iznenada okruženom dezerteru kako bi poginuo s njim: “Bilo koja sudbina, bez obzira na njenu dužinu i složenost, sastoji se, ustvari, od jednog jedinog trenutka: trenutka u kojem čovjek jednom za sva vremena shvati ko je.” Mnogo je priča o slavnim preokretima. Ne zadovoljavaj se onim, savjetuje nas Rumi, što se događalo drugima. Otkrij svoju priču.

Moja priča ide ovako. Rahmetli otac bio je zagriženi pitar. Tada je to značilo fiksni identitet, plemensku lojalnost, dubinski osjećaj pripadnosti, fantastične legende, epsko suparništvo sa Željom, društvenu solidarnost, pa čak i određeno intelektualno zadovoljstvo. Pripadao je onoj generaciji sarajevske komunističke mladeži koja se identificirala sa Safetom Sušićem, čaršijom, bosanskom tradicijom u najširem smislu riječi, Olimpijadom, novom sarajevskom urbanošću; generaciji koja je u lokalnom fudbalu vidjela ozbiljnu stvar; generaciji koja je na budućnost gledala suštinski optimistično, kao na jedan zagarantirani lični i širi društveni progres, a na život u Sarajevu egalitaristički, u smislu da i novopridošli proleteri mogu biti ravni čaršijskoj raji – makar na tribinama. Vodio me je na utakmice Sarajeva, ostala mi je u sjećanju samo neka revijalna utakmica na Grbavici gdje su igrali stari asovi Sarajeva i Želje: išli smo da mi pokaže Papeta – tog čistog genija, najvećeg među majstorima. U našoj su rodbini, zapravo, svi navijali za Sarajevo, izuzev amidže Osmana, starog, brkatog, nezainteresiranog varioca, u kojem se nikad nije ukotvila ni najmanja euforija, nikakav polet. Željo je bio mjera njegove socijalne, ideološke, egzistencijalne prizemljenosti, neambicioznosti ili, da kažem, cinizma.

Otac je u ratu poginuo, a meni je u naslijeđe ostavio taj svoj pitarluk. Navijao sam za Sarajevo kao što ljudi mehanički vjeruju u ono što su vjerovali njihovi preci. Tada je Željo bio izbjeglica na Koševu, jadni, rastureni tim koji je Sarajevo redovno deralo. Kad se rat završio, a grad reintegriran, imao sam četrnaest godina. Od rata pa za vijeke vjekova u meni više nije ostalo nikakvog optimizma, nikakvog nafuravanja, samo goli smisao za golu autsajdersku stvarnost: kakve sam ja veze imao s čaršijom, s Koševom, s Papetom, sa starim dobrim vremenima, sa sarajevskom rajom? Bludeći po periferiji grada, po klasnoj periferiji i periferiji egzistencije, kroz smrtonosna polja tek spoznajućih nejednakosti, mogao sam dobaciti samo do uništene Grbavice i ni metar dalje, gdje su živjeli Blizanci, sinovi daidže mi Uzeira, koji su, izbjeglice iz Gornjeg Kotorca, a tada mangupi s Malte, predstavljali upravo tu polupanu periferiju u najnovijoj generaciji “manijaka”. (Iako su se tukli na dnevnoj bazi, samo su jednom zaplakali u životu: kad je Željo dao gol Newcastleu, a sudija ga poništio.)

Drugog maja 1996. godine odigran je prvi derbi na reintegriranoj Grbavici. Željo se vratio kući, u svoj spaljeni dom. Željo je bio autsajder u svakom smislu i nekako mi baš po mjeri. Otišao sam s komišijama Bozalijama na derbi, u hordaškoj koreografiji – nominalno sam i dalje bio pitar. Ugurali smo se preko nekakvih ograda na zapad, događala se povijest u njenom filozofijskom smislu, kada se društvenost mijenja u svom temelju ili, kako bi rekao Ibn‑Haldun, kada nastaje neki novi svijet. Pjevali smo u slavu Sarajeva, ali u jednom sam jasnom trenutku shvatio: ovo nisam ja, ne mogu biti pitar i džaba. Kad je Željo dao go, skočio sam od radosti. Boza me namršteno pogledao: “Mali, koji ti je…?” Bulent Biščević je trčao s kraja na kraj grbavičke oranice, kao da ga goni bik, kao da je dao gol Real Madridu. Poslije je i Uščuplić isto tako trčao, kao nadrogiran, ali treba ih shvatiti, bila je to ona izhaviješćena generacija tek izašla iz rata, nisu oni trčali što su dali golove, već što su izdržali opsadu, što su izbjegli snajpere, što su uspjeli na konzervama, bio je to trk radosti divojaraca koji su preživjeli “Veliko Gonjenje”.

Jedan je od Boza u povratku promrsio: “Ovaj za Želju navija”, što je zvučalo kao da sam mentalno bolestan, jer niko, apsolutno niko, čak ni u ovom suludom vremenu fluidnih identiteta, ne mijenja klub, pogotovo ne onaj koji je ostavljen u amanet i pogotovo ne tokom utakmice s gradskim rivalom. Dragi Boza bio je manje srdačan: “Trebao si ti ondje fasovati.”

I od tada navijam za Želju. U narednim sam godinama išao među Željine navijače, s Blizancima ili rajom iz osnovne škole, a poslije smo bježali iz medrese na Željine tekme: Mrči, Smaja i ostala klapa. Ali, kako čovjek stari, prolaze ga sve furke i postepeno mu više nije ni do čega. Sve manje pratim fudbal, muka mi je od njegove sveprisutne diktature, povraća mi se od Lige prvaka. Sport je postao nova religija, nova velika furka. Nijedan identitet više nije urezan u kamenu, osim navijačkog. Možete mijenjati religijski, nacionalni, politički, rodni i spolni identitet, ali ne i navijačku pripadnost. Jedino se navijački konvertiti bezuvjetno osuđuju, ne možeš jedan dan navijati za Real, a sutra za Atletico.

Neki sam dan nakon toliko godina otišao s jednim drugom na Grbavicu. Ovom starom školskom nakupilo se nekih opasnih iskušenja, pa se sjetismo Grbavice, idemo tamo da malora zgalimo. Padala je kiša, a na sjeveru je bilo toplo kao u planinskoj kolibi. Košpice, sokovi, novine pod guzicom, cigare u ruci, mudraci oko nas. Željo je vodio gol razlike, ali pred kraj više nisu mogli trčati, pa su se samo valjali po terenu. Protivnički tim je stezao obruč. Jedan penzioner ispod nas nervozno je gledao na sat i otpuhivao prema sudiji: “Potpisuj, Alija dragi!”

PROČITAJTE I...

Iako oslabljena, i dalje postoji tradicija pravljenja šarenih svijeća, ali je, nažalost, sve manje onih koji to prakticiraju pa tako današnja djeca nemaju sreće da osjete tu radost. Kupovala bi se svakom djetetu po jedna šarena svijeća pa su djeca čekala čija će prva izgorjeti, odnosno čija će duže trajati, to je bilo veselje kao današnja dječija radost uzrokovana slatkišima. Bila je to posebna radost za djecu, zbog koje su s uzbuđenjem dočekivali novu hidžretsku godinu

Sabit Milinkić rođen je u Turiji. Prije odlaska u Sydney (1986) radio je u Fabrici sode u Lukavcu. Radio je u nekoliko multinacionalnih kompanija (automatsko vođenje industrijskih sistema), a trenutno je zaposlen u finskoj kompaniji “Valmet”. Objavio je dvije knjige poezije (Kofer, 2014. godine, i Sa ovih daljina, 2017. godine), kao i autobiografski roman Izet. Svjedok jednog vremena, 2009. godine, ali i nemali broj tekstova publicističke prirode koji uglavnom govore o Bosni i Hercegovini i povijesnoj tragediji njenog naroda

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!