Gradile su se crkve i u osmansko doba: Hram kojeg drži samo Božiji usud

Taj hram spominje turski popis iz 1548. godine u nahiji Jasenici. Ne spominje je sumarni popis iz 1533. godine pa je morala nastati između tih dvaju popisa, a za vrijeme turskog gospodstva. Izgrađen je na ničijoj zemlji, na visoravni koja dominira područjem tadašnjih i sadašnjih naselja iz njene okoline, ondje gdje danas skoro da ne vodi ni jedan put, između pravoslavnih sela Potpeć i Jasenica, katoličkog sela Straža i muslimanskih sela Podorašje i Zahirovići

U historijskim knjigama može se pročitati kako je “crkva centralna ustanova i institucija kod rimokatolika i pravoslavaca, a postoji i kod protestanata”. U etimološkom smislu, riječ crkva u vezi je s grčkom riječju kyriakos – Gospodnji, Božiji, i kyriakom – dom, Božiji dom. Prema tumačenjima drugih, ona potječe od riječi – basilica (zgrada za bogosluženje), a poslije toga je riječ upotrebljivana i za zajednicu vjernika. Crkva znači i označava zajednicu kršćanskih vjernika i zgradu namijenjenu kršćanskom bogoslužju. U jednom i drugom smislu upotrebljava se u latinskom jeziku riječ ecclesia. Jedna takva crkva samuje u nekadašnjoj nahiji Jasenica, a u današnjoj općini Srebrenik, u nestvarnom podmajevičkom ambijentu. Gdje je to mjesto? E to je ni tamo ni ‘vamo, a neko bi žargonski rekao, ne vodeći računa kako time pehlivani po liniji koja vjernika dijeli od svetogrđa, jer nije pogrešno i bez razloga, da se nalazi Bogu iza nogu.

Ova najstarija srebrenička crkva izgrađena je na ničijoj zemlji, na visoravni koja dominira područjem tadašnjih i sadašnjih naselja iz njene okoline, ondje gdje danas skoro da ne vodi ni jedan put, između pravoslavnih sela Potpeć i Jasenica, katoličkog sela Straža i muslimanskih sela Podorašje i Zahirovići.

Ostade zabilježeno da se za vladavine onih o kojima je više knjiga napisano nego što je izvora pročitano ovdje nalazio hram. Taj hram spominje turski popis iz 1548. godine u nahiji Jasenici. Ne spominje je sumarni popis iz 1533. godine, pa je morala nastati između tih dvaju popisa, a za vrijeme turskog gospodstva. Ta je crkva bila sjeverno od Jasenice, a istočno od Srebrenika. Da je pravoslavna, vidi se na osnovu toga što su to mjesto prije 1528. godine gotovo u cjelini naseljavali vlasi i što franjevački izvori ne spominju ranije postojanje katoličke crkve ili samostana. Može se pretpostaviti da je, zbog blizine majevičkih šuma, bila drvena.

Ova današnja crkva, zvanično Hram Petra i Pavla, izgrađena je kad Bosna bijaše pod austrougarskim ćesarom, po jednima 1890. godine, po drugima i prije. Pored ovog pravoslavnog hrama prolazio je stari, kaldrmisani austrougarski put koji je vodio prema Tuzli. Tim putem hodio je i ćesarov soldat, i jebandžija činovnik, i omraženi žandar, i cigan što kalajiše bakar, i ciganka što prodaje đilit, i učiteljica što sprema čeljad za život, i seljak što mu je stoka otišla u zijan i rudar što poštenim rudarskim hljebom hrani vlastitu nejač. Svi su zastali kod hrama, da odmore ispod lipa što su posađene ukrug, što je posebna radost čulu mirisa u danima lipovog cvata.

Koliko se brinulo o ovom hramu, osim lipa, najbolje govori činjenica kako je krst na vrhu zvonika donesen – ni manje ni više – nego iz svetog Jerusalema. Nakon razdraganog i svečanog početka, hram je napušten poslije Drugog svjetskog rata. Od tada se razgrađuje i urušava, prži ga sunce, reže mraz, čupa vjetar, ispire kiša i pritišće snijeg. Jer nevolje uvijek dolaze u buljucima. Razloge možemo pronaći, prije svega, u pruzi koja poveza Brčko i Srebrenik s Banovićama, što ovaj hram ostavi u njenom zaleđu. Mimo pruge, mimo puta, mimo veza, udaljen nekoliko kilometara od najbližeg naselja i mimo svijeta. Iako je danas put sinonim za napredak, za bolji život, hram je dokaz da sve, pa i put, ima lice i naličje. A kad bi hudi insan znao gdje ga čeka zlo i na kojem će putu slomiti nogu, ne bi tamo išao, ali ne zna. A možda je s prugom došlo i novo vrijeme koje na hram udari žig zaborava, jer se nije vrednovalo sakralno, vjersko i sveto. A možda je i neki treći razlog, ali s njim ili bez njega, da bi se spasio neuspjeha, džabe ti je dobar početak bez slavnog kraja, jer konac je ukras djela.

A onim starijim, kojih je sve manje i koji se sjećaju prohujalih vremena, ovaj hram duboki je uzdah – na mladost, na sretne dane djetinjstva. Prva škola za vrijeme austrougarske vlasti na području sadašnjeg Srebrenika izgrađena je u dvorištu ove stare pravoslavne crkve 1902/1903. godine. U to je doba to bila jedina škola u kojoj se radilo po austrougarskom programu – uz fakultativan njemački jezik. Razlog zbog kojeg je škola sagrađena u dvorištu pravoslavne crkve leži u činjenici da je ta lokacija ispunjavala sve neophodne uvjete iz tadašnjih propisa koji su zahtijevali da škola treba biti udaljena četiri kilometra od naselja iz kojih djeca pohađaju. Škola je bila dužna osigurati zemljište za poljoprivredni rad, a oko crkve bilo je više nego dovoljno prostora za male dječije ruke.

Škola, pored pravoslavnog Hrama Petra i Pavla, nastavila je s radom u prvim godinama Kraljevine. Uspostavom nove vlasti, dobiva naziv Državna narodna osnovna škola u Jasenici. U nju su stizali učenici iz Zahirovića, Straže, Jasenice i Potpeća, sve tri nacionalnosti, uz pokoji izuzetak s drugog kraja Srebrenika. U njenom dvorištu igrali su se i trčkarali oko crkve, krili se iza velikih krošnji mirišljavih lipa; Ahmet, Orhan, Mehmed, Tadija, Momčilo, Đorđe, Nikola, Vid, Zorka, Milka, Sava, Ilija i Alija. Svake je godine u školi bilo između 130 i 140 učenika.

I kako bi mogla škola u dvorištu crkve bez vjeronauka. Od vjeroučitelja u školi spominju se efendija Suljić za islamsku, fra Pavao za katoličku i sveštenik Risto za pravoslavnu vjeronauku. Učenici islamske i katoličke vjeroispovijesti pohađali su vjeronauku četvrtkom, a pravoslavni učenici srijedom, jedna bašča s više cvjetova jedinstvenih u razlikama. Nastava u školi odvijala se i poslije Drugog svjetskog rata, sve do 1949. godine, kada je ona srušena i od njenog materijala sagrađena osnovna škola u centru Jasenice. I to će biti dodatni razlog koji će zadati težak udarac zdanju Hrama Petra i Pavla. Gdje nema dječijeg žamora, budućnost je slijepa, ostala je mimo vas svijet, mimo cijeli bijeli dunjaluk, u svoj svojoj i tišini prirodnog ambijenta napuštena crkva.

Famozni njemački pisac zapisa: Nikada nisam živio bez vjere i ne bih niti dana bez nje mogao, ali sam cijeli svoj život mogao bez crkve. Istinitost ove misli pripije se za svakog vjernika koji ne polaže sve nade na institucionalnu religiju, kao što se krv pripije uz meso, a oboje uz vlastitu kost. I tek upoznavši jednu takvu konkretnu crkvu, ova misao otkrije se u novom svjetlu. Jer, danas nema dječijeg smijeha, nema trčkaranja i kikota, nema dječijih knjiga, oko crkve se ne ganjaju Ilija i Alija, niti se Zorka od njih krije ispod krošnje lipovog drveta. Propao je krov, urušavaju se stari zidovi, samo još stameni zvonik s tvrdim kamenim ramenima odolijeva iskušenjima, nema odavno efendije Suljića, nema fratra ni Riste sveštenika. Ništa nije kao nekad, ni hram nije kao nekad, ni ljudi, ni navedena sela, danas nema zajednice vjernika ni bogosluženja.

Samo je još visoravan tu, i kad staneš i pogledaš okolo, svugdje blažena tišina, podmajevički pejzaž, mir i imaginarni miris lipa. Ali, nije nestalo ljepote, ima je dovoljno za onoga ko duše ima. Gledajući tu ljepotu, ne možeš a da ne pomisliš na Uzvišenog Boga, makar te pri pogledu na nevolju pustog hrama obuzela melanholija.

 

Prethodni članak

Bošnjaci u Njemačkoj

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!