Grad bez institucije “papka”

Oni koji su zaista rođeni ovdje izgledaju kao da tu najmanje pripadaju. Opet podigoh pogled u krovove zgrada koje su izgradili ljudi što su dobro znali svoj zanat. U mraku su se mogle razaznati varijacije raznih evropskih utjecaja na lokalnu arhitekturu, bitka oblika i struktura odvijala se nesmetano već dugo vremena. A pogled onda padne na betonski trotoar, ispresijecan uzduž i poprijeko po potrebama vlasnika zgrade ispred koje se trotoar nalazio. A onda se odjednom nađeš ispod skele izlijepljene svim mogućim upozorenjima, kao da će ti to pomoći ako se nešto sruči na tebe

Ko zna kako i zašto, taksi me izbacio na uglu 18. i ulice Park avenije. Ništa mi nije bilo jasno osim da moram hodati, gurati dalje kao i ostali svijet koji se u sitne sate besciljno povlači naokolo. Pogledah prema mračnim krovovima, željeznim stepenicama koje su čekale na dan te neke uzbune, tog nekog požara koji bi konačno opravdao njihovo postojanje i zahrđalu funkciju koju su dobile prije nekoliko stotina godina.

Ispred mene je bio restoran “Old Town Bar”, jazbina koja tu truli više od sto godina. Neki kažu da je to najbolje mjesto za burgere i zaglavljivanje, ali zatvoreno meni nije značilo ništa. Dalje niz ulicu nabasah na nekog beskućnika koji je pažljivo i sistematski aranžirao kartonsku podlogu na kojoj je ležao. Sve je izgledalo precizno i dobro postavljeno, osmišljeno i zategnuto. Sjetih se djetinjstva i kartonskih kutija u kojima smo se danonoćno igrali, ali ovo nije bilo to. Kad me je ugledao, beskućnik je skočio kao da sam upao u njegovu spavaću sobu. Trznuh se i skrušeno ubrzah korake da ne remetim čovjeku ritam. Kontam da mu ponudim koji dolar, ali on bi to najvjerovatnije odbio. Ima ih što su na ulici iz inata, pa bolje da ne tražim đavla.

Čudan mrak izbijao je iz uglova, štakori su gledali svoja posla, posmatrao sam dobro napravljene reklame po izlozima dok ne nabasah na ugao 18. ulice i Broadwaya. Prolaznici su svi bili u sivim i crnim uniformama, a radnja “Paragon” za prodaju sportskih artikala izgledala je kao da je u toku rasprodaja kosmonauta zarobljenih u dugim intergalatičkim letovima.

Dovukoh se do 5. avenije kroz rijeku mladeži koja je tražila put ka nekim jeftinijim odredištima. Nisam im mogao pomoći jer ni sam ne znam gdje je šta i šta ko radi, stvari se preko noći mijenjaju. Grad koji si znao jučer danas je potpuno drugačiji. Institucija “papka” nikad nije ni postojala jer niko nije odavde. Oni koji su zaista rođeni ovdje izgledaju kao da tu najmanje pripadaju. Opet podigoh pogled u krovove zgrada koje su izgradili ljudi što su dobro znali svoj zanat. U mraku su se mogle razaznati varijacije raznih evropskih utjecaja na lokalnu arhitekturu, bitka oblika i struktura odvijala se nesmetano već dugo vremena. A pogled onda padne na betonski trotoar, ispresijecan uzduž i poprijeko po potrebama vlasnika zgrade ispred koje se trotoar nalazio. A onda se odjednom nađeš ispod skele izlijepljene svim mogućim upozorenjima, kao da će ti to pomoći ako se nešto sruči na tebe. I naravno, prije samog izlaska na 6. aveniju, tu je nezaobilazna “Adorama”, prodavnica fotografske opreme u vlasništvu ortodoksnih Jevreja koji veoma dobro rade svoj posao. Sve je u mrklom mraku osim tračka svjetlosti ispod kojeg noćni čuvar rješava križaljku.

Čovjek se onda zamisli, misli krenu ganjati jedna drugu, a noge ubrzavaju hod bez da su za to dobile naredbu. Bitka vremena i prostora postane realnost i sve se spoji u jedno veliko ništa. Izaći napolje iz toga čudnog vrtloga postane izazov, obratiti pažnju na svijet oko sebe postane luksuz. U tom momentu noge udare u asfalt ispred ulaza u podzemnu željeznicu na 7. aveniji, gdje zarobljena leži gomila silovanih i opelješnih bicikala, zaboravljenih i od vlasnika i od gradskih komunalnih službi.

Sve do 8. avenije jedno je te isto. Poneko drvo zasađeno u sjeni visokih zgrada nema šanse za opstanak i truli, zapišano mokraćom stotinama pasa, zaliveno kiselinom iz nečijeg akumulatora. A onda, opet, obećavajući izlozi sa stvarima koje nikom ne trebaju, potom slijede prazni izlozi koji čekaju da budu iznajmljeni nekom nesretniku što misli da se na toj lokaciji može proslaviti svojom kafom i krofnama.

Ugao 9. avenije i 18. ulice udara pogledom na blokove u kojima žive ljudi s jako niskim primanjima. Ispred svakog od njih prolazi policija i posmatra. Za mnoge ljude život nije ni počeo pošteno. Teško je zamisliti šta se sve dešava iza svakog prozora, ko zna koliko je ljudi taj dan izgubilo na lutriji. Danju mnogo ljudi ispred igra domine, glasno se dovikuju, elektrodistribucija popravlja žice koje je neko pijan posjekao, gomile smeća šutiraju se nogama, prepirke između žena i muškaraca postaju sve glasnije i glasnije. A uvečer sve to nestane, tišina se uvuče u ljude, policija kucka po telefonima, pit bul terijer bez vlasnika kenja se na javnu površinu.

Još malo, i odgurnut ću vrata svog ulaza, pozdravit ću kućepazitelja koji otpozdravlja spavajući, lift će me odvući, otvorit ću vrata svog stana, srušiti se na kauč i sutra se probuditi kao da je sve u najboljem redu.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Ne znam da li zbog ramazanske magije, žeđi ili što je to baš tako (položaj sela, blizina borovine, užegle trave, veliko čisto nebo), učinilo mi se da nikad ništa ljepše nisam vidio: prizor vode, pun ogromnih odbljesaka, romora kristalne muzike. Ako niste bili u Knežini, otiđite, to je raj na zemlji, na oko sat od Sarajeva preko naše lijepe Romanije. O, zašto nas više nema u našim dženetima

Tik do mene, ali ne u vodi, poluobnaženih grudi i “nogu raskrečenih kao steona krava”, leži vremešna gospođa. Zasljepljujuće šljašti od namljackane zaštitne emulzije, a dva šanera pohotno je gledaju. Vidim, ni ona nije ravnodušna. Okrećem glavu na drugu stranu i vidim, također u plićaku, tri podobro razgolićene, raskikotane djevojke. Gledam pravo, u vodu, i vidim strastvenu ljubavnu igru mladog para, praćenu mnoštvom radoznalih pogleda

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!