GOVEDARICA ZA STAV O UMIJEĆU GUSLANJA O ČETNICIMA

“Posljednji je rat iznjedrio pjesama koji se odnose na period od 1992. do 1995. godine. U njima su opjevani i Radovan Karadžić i Ratko Mladić i mnogi drugi kojima je vrijeme dalo prostora, a autori dali za pravo da ih definišu svojim pjesmama. Kako Njegoš kaže, vrijeme je rešeto. Vrijeme je to koje daje odgovor kakvog su kvaliteta te pjesme”, zaključio je Govedarica.

Stav je prošle godine radio istraživački tekst o “guslama koje su stoljećima bile i bošnjački instrument”. Naime, lirske pjesme na ovim prostorima često su se isprepletale, ali je svaki od ovdašnjih naroda imao zasebnu epiku. I Bošnjaci su epske pjesme pjevali uz gusle sve dok im nisu postale sinonim za zločine koji su se nad njima dešavali, kako devedesetih godina, tako i za vrijeme Drugog svjetskog rata.

O srpskim guslarima za Stav govorio je jedan od najnagrađivanijih guslara u Republici Srpskoj, a danas predsjednik Srpske demokratske strane Vukota Govedarica.

Vukota je uz gusle od desete godine. Pa, iako je njegov otac Obren Govedarica objavio više zbirki srpskih epova, on je guslati naučio sam – jer za to škole nema. Nikada nije slušao bošnjačke ili hrvatske guslare. Samo jednom na internetu pronašao je snimke nekih Malisora i zaključio da je njihovo guslanje potpuno drugačije.

Objašnjava da je pjevanje uz gusle doživjelo revoluciju sedamdesetih godina prošlog stoljeća zahvaljujući pjevačima koji su interpretirali takvu vrstu kazivanja epske pjesme. Pri tome misli na srpske guslare iz Republike Srpske, Srbije i Crne Gore i na tri guslarska saveza čiji se članovi međusobno takmiče. Upitan zašto uvijek ističe crnogorski ili srbijanski guslari, pojasnio je da oni pjevaju na istom jeziku te da je i Njegoš pisao Ogledalo srpsko, a ne ogledalo crnogorsko.

Govedarica kaže da ćemo, ako poslušamo neke snimke iz Kraljevine Jugoslavije ili nove Jugoslavije (poslije 1945. godine), vidjeti da se takva vrsta pjevanja danas njeguje, ali nije uopće popularna. Prema njegovom kazivanju, najveći je reformator pojanja uz gusle Dušan Dobričanin, čiji je rad nadogradio najveći guslar svih vremena Boško Vujačić. On je uveo novu praksu pojanja uz gusle koju danas uglavnom prakticiraju mladi guslari. I kako tumači Govedarica, kod Srba je od tada pjevanje dinamičnije, brže, dosta jasnije.

U srpskoj epici, kako je pojasnio Govedarica, svako vrijeme donosilo je nove pjesme. Vrijeme provedeno pod Osmanlijama iznjedrilo je mnoge pjesme (od Marka Kraljevića, kosovskog i postkosovskog ciklusa), a potom su došle pjesme u kojima se pjeva o događajima iz Prvog i Drugog svjetskog rata.

“Pjesme koje je zapisivao Vuk (od starih pjevača od Tešana Podrugovića, Filipa Višnjića, od starca Milije itd.) ostale su enigmatične. Danas imamo autore koji se isključivo bave pisanjem epskih pjesama. Jedan je od njih Božo Đuranović, poznat po pjesmi Smrt popa Mila Jovovića, jednoj od svojevremeno najprodavanijih pjesama snimljenih na pločama. Posljednji je rat, naravno, iznjedrio pjesama koji se odnose na period od 1992. do 1995. godine. U njima su opjevani i Radovan Karadžić i Ratko Mladić i mnogi drugi kojima je vrijeme dalo prostora, a autori dali za pravo da ih definišu svojim pjesmama. Kako Njegoš kaže, vrijeme je rešeto. Vrijeme je to koje daje odgovor kakvog su kvaliteta te pjesme”, zaključio je Govedarica.

Kako izgleda kada predsjednik SDS-a, koji je ovih dana glasan u osporavanju prava Bošnjacima da traže pravdu nakon genocida, gusla četničke pjesme o “bosanskoj golgoti”, odnosno četničkom vojevanju krajem Drugog svjetskog rata, poslušajte na ovome linku:

 

PROČITAJTE I...

: “Milman Parry pokazao je jednostavnom usporedbom da Homer nije bio pisac i autor Ilijade i Odiseje kao što je Shakespeare bio pisac Hamleta, da takvog Homera imamo danas u 20. stoljeću u ličnosti Avde Međedovića, koji je kao pravi narodni genij također bio u stanju ispjevati ep. Parry je dokazao da moderna evropska civilizacija ne počiva tek na pismu i nauci, već i na usmenosti i usmenoj tradiciji, bez čijeg uobzirenja nema pravilnog razumijevanja sebe i svoje prošlosti, na način kao što ni pojedinac ne može ući u svijet odraslih dok ne osvijesti sebe i svoju poziciju u svijetu koji ga okružuje. Kompletan Parryjev rad i doprinos bi se, u izvjesnom smislu, mogao nazvati zavjereničkim jer potkopava same temelje evropskog mita o evropskom progresu, zbog čega je imao brojne oponente”

Takva je zemlja, takvi su ljudi, takav je životni ambijent. I, hvala Bogu, postoje nadareni pisci, slikari, muzičari i drugi koji, svako na svoj način, progovaraju. Bosna i da nestane s lica zemlje, da izgori sve što na njoj stoji, na osnovu umjetnine stvarane o njoj mogla bi se čak i u nekoj pustinji izgraditi ista takva zemlja. U ovom romanu također govorim o Bosni, o Sarajevu, zapravo govorim o postratnim traumama u Bosni i njenim osobenostima

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!