Godišnjica napada u Liska parku: Nedostojni sinovi crkve

Povodom godišnjice napada na Bošnjake prilikom bajramskog mirnog pohoda Šehitlucima u tzv. zapadnom dijelu Mostara objavljujemo reakciju Predraga Matvejevića, koji se tim povodom obratio lično papi Ivanu Pavlu II, pred njegov službeni odlazak u Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu. Tekst je objavljen u „Oslobođenju“ 11. marta 1997. godine, a preuzet je iz beogradskog nedjeljnika „Vreme"

Sveti oče,

Pišem Vam ove retke nedaleko od vatikanskih zidina. Posljednjih godina živim i radim u Rimu. Predajem književnost zemlje od koje je ostala, kao uspomena ili utjeha, možda jedino književnost. Rat je bacio tešku sjenu na bivšu Jugoslaviju i narode koji su u njoj živjeli. Pokušavam otkriti i predočiti svjetliji dio naše prošlosti. Tako shvaćam svoj privremeni posao u Vječnom gradu. Zbog toga sam ovdje. Zato Vam pišem. Ne znam koliko književnost ili vjera mogu pomoći da se promijeni predodžba o onom što se dogodilo u mojoj zemlji.

Uskoro odlazim u Bosnu i Hercegovinu, koja je najviše stradala. Poznato nam je Vaše suosjećanje s patnjama slavenskih naroda na Balkanu, bliskih po jeziku i porijeklu, razdijeljenih poviješću i vjerom. Vaš je apostolat obilježen nastojanjem da se ublaže posljedice kršćanskog raskola, koji je upravo na našem tlu presjekao i podijelio Mediteran i Evropu. Tu su u tijeku stoljeća razlike postajale suprotnostima, suprotnosti su poticale netrpeljivost, netrpeljivost se pretvarala u mržnju. Rat koji je prividno okončan nije vjerski rat u pravom smislu riječi, ali je zloupotreba vjere, u bližoj i daljoj prošlosti, bila jednim od njegovih uzroka, ne jedini. Politika je uspjela manipulirati suprotnostima, netrpeljivostima, mržnjom. I pamćenjem tolikih nesretnih posljedica.

Sveti oče,

Želim Vam skrenuti pozornost upravo na očitovanje takvih zloupotreba. U crkvi Ranjenog Isusa, u središtu grada Zagreba u kojem sam proživio veći dio života, održana je ovih dana misa zadušnica za ustaškog poglavnika Antu Pavelića. Novinski su oglasi pozivali puk na tu ceremoniju. Crkva je bila puna. Misi su prisustvovali, u prvim redovima ispred oltara, zeloti ustaškog pokreta, starog i novog. Nadomak Ranjenog Isusa, na Trgu Jelačića Bana, polagali su cvijeće uz izloženi portret Pavelićev.

Članovi njegove obitelji gordo su dočekali taj čas. Dominikanski svećenik, koji je služio obred, održao je propovijed. Jednog od najvećih zločinaca II svjetskog rata uzdigao je do samih nebesa: “on sada na nebu s nevinom dječicom i plejadom hrvatskih mučenika bdije nad sudbinom Hrvatske i svakog od nas.” Tim se riječima slavi čovjek pod čijom su vlašću pogubljene stotine tisuća nevinih Židova i kršćana, Srba, Cigana i samih Hrvata koji su se pokušali oduprijeti zlu.

U prijašnjem režimu hrvatska je Crkva optužena za vezu sa fašizmom. Osuđen je poslije rata njezin prvi prelat. Suprotstavljao sam se, koliko sam mogao, uopćavanju takvih optužbi. Danas ih potkrepljuje dominikanski svećenik svojom propovijedi u crkvi Ranjenog Isusa.

Sveti oče,

Učinite sve što je u Vašoj moći da se to ne ponovi. Da se takvi nedostojni sinovi Crkve odstrane iz Crkve kojoj ste Vrhovni poglavar. Tako ćete najviše pomoći onima kojima je Vaša pomoć potrebna, u zemlji koja trpi.

Propovjednik je, tom istom prigodom, izrazio nezadovoljstvo “oblikom” hrvatskih granica. Nama koji smo tamo rođeni poznato je značenje takve poruke: ona je poticaj opakim političkim težnjama, koje nisu strane nekim od nacionalnih vođa; poziv da se, u preinačenom opsegu granica, obuhvati Bosna i hercegovina u koju putujete: da se, po cijenu nastavka rata, zauzmu i prisvoje njezini dijelovi.

Sveti oče,

Molim Vas da učinite sve što možete kako bi se ušutkali i onemogućili takvi pozivi i poticaji s oltara, nedostojni svećeničkog poziva i crkve kojoj ste na čelu. Založite se da Bosna ostane cijela, zajedno s Hercegovinom. Narod će Vam biti zahvalan za to kad dođete u naš kraj. Dočekat će Vas onako kako su to učinili hrvatski vjernici u Zagrebu. Žalimo što se crkveni vrh nije bez dvosmislene blagosti ogradio od riječi koje sam Vam predočio. Dio hrvatskog svećenstva popratio je s nelagodom prediku u crkvi Ranjenoga Isusa. Sigurno nisam jedini laik među hrvatskom inteligencijom koji je se stidi. Tamo gdje razlike postaju suprotnostima, ona daje povoda netrpeljivosti. Nosi u sebi zlo koje se pretvara u uzajamnu mržnju.

U ovom času dio Sinoda Srpske pravoslavne crkve suprotstavlja se čovjeku koji je najodgovorniji za bratoubilački rat (za “braću po Kristu” svaki je rat bratoubilački). Nažalost, ne čine to zbog zločina koji su počinjeni pod njegovim vođstvom, nego zato što u ratu koji je poveo nije i pobijedio. Pravoslavna crkva nije našla u sebi duhovne snage da se ogradi od agresivnog srpskog nacionalizma, da osudi etničko čišćenje i četničke masakre, u Bosni i Vukovaru.

Ni Katolička crkva nije se uzvisila iznad uskogrudnog hrvatskog nacionalizma; nije se čuo njezin glas protiv logora u kojima su mučeni, naša braća, bosanski muslimani, nadomak svetilišta Majke božje u Međugorju; nije se založila da zaštiti pravoslavne građane koji su istjerani sa svojih stoljetnih ognjišta u Krajini, koji se ne mogu vratiti u spaljene i opljačkane domove.

Kršćanska vrlina “ljubavi prema bližnjem” rijetko se susreće na prostoru raskola. Posrijedi je površna i pojednostavljena pobožnost, potčinjena nacionalnosti, lišena vrijednosti vjere i katarze duha.

Sveti oče,

U samoj Bosni i Hercegovini, u gradu Mostaru u kojem sam rođen, još nije posve razriješen spor između franjevačkog reda i Biskupije, ružan kampanilistički obračun u koji je uvučen i sam narod. U času u kojem pišem ovo pismo do mene je doprla vijest da su napadnuti mostarski muslimani, vjernici koji su pošli na zapadnu obalu neretve, na kraju ramazanskog posta, posjetiti grobove svojih mrtvih.

U našem gradu bilo je i zajedničkih grobišta u kojima su počivali, jedni uz druge, građani različitih vjeroispovijesti, onako kao što su zajedno i živjeli. Takvo je bilo i partizansko spomen-groblje, simbol antifašističke borbe građana Mostara, koje su u ovom ratu ustaški ekstremisti oskrnavili i srušili. Oni su pucali na muslimanske vjernike koji su, mirno i bez izazova, željeli posjetiti svoje grobove.

Kakva je vjera onih koji ne umiju poštovati tuđu vjeru?

Dolično držanje katoličkog svećenstva u Bosni, napose u samu Sarajevu i krajevima koje smo nekad zvali “Bosnom srebrnom”, gdje je crkva zaslužila i dobila prvi put svoga kardinala, u ovom je času pokolebano i, čini se, spremno na ustupke nacionalizmu: na takav stav ga možda navodi i stanovita isključivost, potaknuta ranama i uvredama, koja se sve više javlja i na muslimanskoj strani i koja nije bez utjecaja na samu bosansku vlast.

Sveti oče,

Kanili ste, unatoč opasnostima, posjetiti opsjednuto Sarajevo još dok su po njemu padale bombe. Želim da Vaš boravak u tom gradu, u miru koji nije lakši od rata, bude plodan i spasonosan.

Predrag Matvejević, Rim, veljača – ožujak 1997.

 

 

PROČITAJTE I...

“U današnje vrijeme dosta su popularne i aktuelne društvene mreže. Bilo mi je zanimljivo da su na godišnjicu preseljenja rahmetli predsjednika Alije Izetbetgovića brojni studenti kojima sam predavao u Turskoj objavljivali statuse posvećene Aliji Izetbegoviću i njegovim mislima. Ili, s druge strane, ako odete sada u Teheran i naiđete na čovjeka mojih godina ili malo starijeg, vjerujem da će vam tu odmah, na licu mjesta, moći ispričati, opisati i prepričati govor predsjednika Alije Izetbegovića na Samitu OIC-a u Teheranu od prije 20 godina”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!