Glumac… je glumac… je glumac… je Zike

Svu raskoš svog glumačkog talenta Sokolović prezentira u iznimno kratkoj sceni / kadru u filmu Remake, u kojoj uz pomoć suptilne teatralnosti svojstvene, naprimjer, Jacku Nicholsonu i neograničene slobode koju daje glumcu unutar sebe, a s prigušenim osmijehom na licu, krajnje uvjerljivo i intrigantno stvara lik iritantnog profesionalnog bošnjačkog patriote koji u dijaspori zarađuje na muci svog naroda u ratu

 

Polovicu stoljeća profesionalnog rada na sceni, glumac, režiser i autor Zijah A. Sokolović obilježio je onako kako priliči jedino njemu – okovan u Glumca i s teatrom u sebi, koji ga vjerno prati svakom njegovom riječju i korakom. U pratnji dva bubnjara i s tekstom iz kultne predstave Glumac… je glumac… je glumac, Sokolović je performativnom “šetnjom” centrom Sarajeva, krećući se Ferhadijom do Vječne vatre i Kamernog teatra, istovremeno prezentirao i istinsku ulogu glumca u vječito izgubljenom svijetu i vlastitu posvećenost ovom pozivu, koja ne završava niti nakon silaska sa scene i gašenja reflektora, a koja prestaje biti samo posao i postaje neizostavni dio čovjekovog fizičkog, intelektualnog i duhovnog identiteta.

Da je Glumac i da će to biti dok korača ovim svijetom, Sokolović je upravo dokazao spomenutom teatarskom “šetnjom”, na koju je još jednom pozvao svoje sugrađane kako bi ih poveo u potragu za istinom. Na tom putu nije zaboravio niti one koji nisu preživjeli agresiju na Bosnu i Hercegovinu, te je, naišavši na “sarajevsku ružu”, zastao na trenutak i spustio glavu među crvene tragove na hladnom asfaltu.

“Ja sam prognan. Ja sam osuđen na izgnanstvo”, izrekao je Sokolović, prethodno se zaustavljajući ispred Katedrale, te nastavio hod u ritmu bubnjeva, koji ga je doveo do Vječne vatre, gdje je zatim s naklonom ponovio iste replike. Performans je nastavljen s povratkom ispred Katedrale i završetkom monologa, gdje je Glumac, poliven crvenom bojom, preuzeo na sebe svu krv svijeta, a zatim, posut cvijećem, prihvatio i zasluženu slavu.

OD KAMERNOG DO KAMERNOG

Iako Sokolovićev glumački let nema svoj kraj niti konačni cilj, već traje u beskonačnom krugu ponavljanja, njegova emotivna, angažirana i originalna “šetnja” Sarajevom okončana je ispred Kamernog teatra 55, gdje je prvi put raširio svoja glumačka krila 8. novembra 1968. godine, kada je kao osamnaestogodišnjak odigrao svoju prvu profesionalnu ulogu u predstavi Pas koji pjeva. Nakon toga će odigrati stotine uloga na teatarskim scenama, osvojiti više od sedamdeset nagrada, među kojima je i Šestoaprilska nagrada Sarajeva, koju je dobio s nepunih trideset godina, te postati prepoznatljivi maestro monodrame s više od 5.000 izvedbi.

“Ne bavim se pozorištem da bih glumio, želim da igram da bih nešto rekao”, definirao je Sokolović značaj pozorišta i glume na pres-konferenciji povodom najavljivanja programa obilježavanja pedeset godina svog umjetničkog rada. Upravo će monodrama, kao najzahtjevnija te istovremeno i najslobodnija teatarska forma, najbolje odgovarati ovom glumcu koji će je pretvoriti u prostor propitivanja glumačkog poziva, ali i za traganje za njegovom ulogom u izgubljenom svijetu stvarnosti.

Tako će nastati jedna od najvažnijih i najdugovječnijih monodrama u ovom dijelu Evrope –  Glumac… je glumac… je glumac, koja također slavi, ali 40. godišnjicu igranja s nevjerovatnih 1.620 izvođenja. Nakon premijere na MESS-u u Sarajevu 1978. godine, o ovom buntovničkom teatarskom fenomenu o razumijevanju glumca i istraživanju pozorišne umjetnosti bit će napisano više od petsto kritičkih tekstova i osvrta, a izvest će je još devetnaest glumaca na pet jezika, i to u Beču, Parizu, Varšavi, Londonu, Berlinu, New Yorku, Sydneyu, Rimu, Ljubljani, Zagrebu, Beogradu, Sarajevu, Podgorici, Skopju…

U Beču će 1993. godine nastati druga najreprezentativnija Sokolovićeva monodrama, koja je ove godine proslavila 25. rođendan, CABAres, CABArei. Riječ je o još jednom “one man showu” Zijaha Sokolovića u kojem se on bavi svakodnevnim pojavama u životu jednog čovjeka kao što su seks, starost, automobili, hrana, ljubav, a sve kako bi se ponovno pronašao Glumac.

“GLUMIM, DAKLE JESAM”

Centralna misao monodrame Glumac… je glumac… je glumac, zapisana u istoimenoj Sokolovićevoj knjizi objavljenoj u Zagrebu 2015. godine, glasi: “Glumim, dakle jesam.” Upravo ova rečenica određuje ne samo cjelokupnu ideosferu predstave već i osobu koja svoje apsolutno postojanje ostvaruje jedino na sceni. Prvi dio monodrame sačinjen je od Prologa i jedanaest prizora, dok drugi dio grade dvadeset četiri prizora, koji su uprkos dramaturškoj zaokruženosti, međusobno povezani komentarima i na književnoj i na razini same izvedbe. Na ovaj način, te nakon što po izlasku na scenu odbaci tekst, Sokolović gledaocima poručuje da odnos s vanjskim svijetom više ne postoji te da su stupili u teatarsku stvarnost.

U Prologu autor iznosi problem vezan za scenografiju čiji prijevoz Ministarstvo nije platilo, zbog čega se predstava ne može održati, time problematizirajući nezahvalni položaj glumca u društvu koje ne razumije njegove potrebe i važnost njegovog djela. Naredno pitanje koje autor postavlja jeste: “Može li samo jedno lice nositi dramsku radnju?” Da bi dokazao da može, a posuđujući iz forme cirkusa, Sokolović stvara čak četiri imaginarna partnera na sceni – Pisca, Klauna, Glumca i Zijaha, te iz čiste glumačke igre na sceni pravi imaginarni srednjovjekovni dvorac kako bi monološki iznio priču o princu i djevojci koju treba osloboditi iz zatočeništva. Naposljetku, predstava koja sve vrijeme traje konačno “započne”, a publika postaje aktivni partner u glumačkoj igri, te iz tog odnosa nastaje katarza koja, osim oslobađanja princeze, prikazuje i svu moć glumca kao apsolutnog vladara scene.

Sokolović svojom igrom dokazuje i to da je publika u njegovoj vlasti te da uz pomoć spontanih prelazaka iz duboke tuge u urnebesni svijet commedie dell’arte ili u scensku poeziju može mijenjati njihovo raspoloženje po želji.

U drugom dijelu monodrame, koja je odlučno i neprimjetno postala cjelovečernjom predstavom, Glumac se još više emocionalno povezuje s publikom tako što s njom dijeli svoju intimu, odnosno prizore iz stvarnog života, dok sasvim neprimjetno, a u saradnji s dramskim vremenom i citatima iz poznatih dramskih tekstova, za njih stvara čisto umjetničko djelo. “Ne znam je li to novo pozorište, ako jeste, onda će vječno ostati novo. Ovako, ni sam više ne znam što bih o glumi mislio, kada sam tu zvijer opet vidio na daskama, na kojima je ostavio dušu i srce. I onu kap znoja meni, koja se nikada neće osušiti. Kao što ni ja nikada neću znati jesam li zapravo vidio komediju ili tragediju!”, samo je jedan od brojnih komentara iz knjige Glumac… je glumac… je glumac.

JUNAK NAŠEG DJETINJSTVA

Pored stvaranja života na teatarskoj sceni, Sokolović je istovremeno otvarao prozore za najmlađe umove širom bivše Jugoslavije i tada je poput Glumca uzimao publiku pod svoje i postajao njihovim najboljim prijateljem. “Otvori prozor protiv tame, otvori neka uđu otkrića, sve što su ljudi stvorili za me i za ostala vesela bića. Otvori prozor kao oči, otvori krila željna leta, sve što se vidi da svjedoči kako smo i mi dio svijeta. Otvori, otvori, pa se razgovori…. Zatvori, zatvori, pa se odmori. Bolan, otvori!”, čuvena je pjesma Duška Trifunovića koju je pjevalo svako dijete čekajući svoju omiljenu emisiju Otvori prozor Timothyja Byforda. Glumačka zvijer sa scene je ispred televizijske kamere postao voditelj Zike s umiljatim psom Džekijem, čiji su glas djeca slijepo pratila i kojem su vjerovala kada se uče slova, slušaju basne ili gledaju raznorazne mudrolije i igre.

Dok se država raspadala i dok je rat poput večernjeg smoga obuzimao zrak koji je već bilo teško udisati, djeca su bezbrižno uživala u svojim emisijama i serijalima, a na listi najpopularnijih i najuspješnijih izdvojilo se humoristično porodično TV ostvarenje Memoari porodice Milić, u kojoj je jednu od glavnih uloga ostvario glumac Zike, koji u dječijim očima više nikada neće povratiti svoje puno ime i prezime. Memoari su bili televizijski serijal od dvadeset epizoda u trajanju od po dvadeset pet minuta koji je režirao Sulejman Kupusović, a koji kroz život jedne naizgled obične sarajevske porodice obrađuje teme iz svakodnevnog života.

“Glavu” te šašave i zanimljive porodice tumačio je Zijah Sokolović, dok su ostale uloge igrali Etela Pardo kao Milanova žena Ana, te Miloš Stojanović i Olivera Rajak kao njihova djeca Saša i Tanja. Zike je ubrzo postao omiljeni televizijski otac i suprug, istovremeno sebičan i brižan, dramatičan i komičan, strog i popustljiv te, najvažnije, najbolji prijatelj svojoj fikcionalnoj djeci. “Tanja, ja ću biti ponosan na tebe. Pa ti ćeš nam pomoći u životu. Paradajz uzgojen tvojom rukom ja ću preparirati i ostaviti za uspomenu. Bit ću ponosan što moje dijete neće dangubiti po kinima, kafićima, nego će ići u krevet u osam”, kaže Zike kao Milan u prvoj epizodi serijala, nakon što njegova kćerka Tanja odluči da pokuša živjeti na selu.

Zijah A. Sokolović je kao jedan od najsvestranijih domaćih glumaca ostvario i brojne uloge u filmovima kao što su: Bife Titanik (1979), Samo jednom se ljubi (1981), Miris dunja (1982), Dvije polovine srca (1982), Zadah tijela (1983), Prokleta avlija (1984), Poslednji skretničar uzanog koloseka (1986), Gluvi barut (1990), te poslije rata: Autsajder (1997), Remake (2003), Ledina (2003). Od nabrojanih naslova, pored upečatljive uloge u ostvarenju Ledina Ljubiše Samardžića, u kojem utjelovljuje lik Ostoje, rastresenog, disfunkcionalnog i psihotičnog komšije koji se pokušava uklopiti u komšiluk nakon izlaska iz zatvora, posebno se izdvaja njegova glumačka kreacija lika Joze u televizijskom filmu Inat (1988) Faruka Sokolovića, prema noveli Zije Dizdarevića.

Igrajući lik austrougarskog vojnika, čiji suborac Mujo (Miograd Krivokapić) zbog šamara nadređenog iznenada zanijemi, Sokolović bez mogućnosti ostvarenja dijaloga, ali zahvaljujući snazi svoje tjelesne ekspresije i sposobnosti prilagođenja u svakoj partnerskoj igri (iskustvo stvoreno s igranjem monodrama) umnogome doprinosi izgradnji značenja pojma “inat” u tjelesnom obliku. “Može li čovjek zanijemiti od šamara”, Sokolovićeva je replika koja je i toliko godina poslije ostala upamćena, iako je samo riječ o regionalnom televizijskom ostvarenju.

Također, svu raskoš svog glumačkog talenta Sokolović prezentira u iznimno kratkoj sceni / kadru u filmu Remake (2003) Dine Mustafića, u kojoj uz pomoć suptilne teatralnosti svojstvene, naprimjer, Jacku Nicholsonu i neograničene slobode koju daje glumcu unutar sebe, a s prigušenim osmijehom na licu, krajnje uvjerljivo i intrigantno stvara lik iritantnog profesionalnog bošnjačkog patriote koji u dijaspori zarađuje na muci svog naroda u ratu.

Svoj je jubilej Sokolović obilježio nizom programa u nekoliko bosanskohercegovačkih gradova od 5. do 10. novembra, ali ne zaustavljajući svoj životni tramvaj u remizi, već pojačavajući stisak za “mjesto koje mu drži ravnotežu”, dok na šinama ostaju tragovi vječnih umjetničkih dijela. Za Glumca je to teatar.

 

 

PROČITAJTE I...

Ovo je film o dvanaestogodišnjoj Riječanki Nini, koja se u današnjoj Hrvatskoj, toliko godina poslije rata, i dalje stidi i plaši biti Srpkinja. Rođena 2001. godine, ona u filmu kaže da zna dan kada je spoznala da je Srpkinja te da je plakala i pokušavala dokazati da to nije

Za vrijeme njegovog boravka i službovanja kao desna ruka Benjamina Kallaya mnoge je stvari u Bosni napravio i uredio, posebno odnose među vjerskim zajednicama i među ovim našim nacijama. Veoma je dobro poznavao naš jezik, poznavao je i strane jezike, bio je radoznao i obrazovan i školovan čovjek. Ono što je on činio za Bosnu i Hercegovinu tada, tim putem bi trebalo danas nastaviti. Bio je senzibilan za naše nacionalne i religijske razlike”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!