Gledam kako iza zavjese proviruje moja nana Muniba

Stara ćerpičara i dalje je tu, između francuske i austrijske ambasade, koje su nekada bile mjesna zajednica i obdanište. Sada su to svojevrsne tvrđave branjene sigurnosnim kamerama, visokim zidovima i bodljikavom žicom. Mnogo su puta pokušali otkupiti tu “inat-kuću”, ali vlasnik se i dalje odupire. Pitanje je koliko će dugo. Ambasade su tu da ostanu, njihovi su planovi dugoročni. Ćerpičara će jednog dana nestati, toplinu skromnog bosanskog doma zamijenit će neko novo betonsko zdanje s hladnom birokratskom mašinerijom

Nikad dovoljno vremena. Nikad. Svaki put ista priča – različiti izgovori. Toliko je mnogo ljudi koje volim, a koje neću imati vremena vidjeti. “To do” lista napravljena pred dolazak u Sarajevo se udvostručila, dogovori koje sam pravio prethodnih mjeseci pali su u vodu iz ko zna kojih razloga. Imam samo još dva dana na raspolaganju i mučno je gledati u spisak. Nervoza raste kako se pritisak povećava, pred očima mi se smjenjuju lica. Šta da radim?

Nisam više mogao spavati, izašao sam na terasu i sjeo na staru sećiju koja je nekada davno bila u staroj kuhinji. Pogledom šaram naokolo hvatajući se za sve što je odolilo zubu vremena i potrebama mojih roditelja, koji su s vremenom dosta toga promijenili. Svaki se put iznenadim kad primijetim da nešto “nije u redu”. Kupatilo je renovirano, postavljena tuš-kabina, tu su i nova ulazna vrata. Promjene su mojim roditeljima neophodne jer život ide dalje. Dijete u meni želi da sve ostane isto, da se ništa ne mijenja.

Magija ranog jutra na Džidžikovcu i dalje je tu, vrapci koji cvrkuću i svrake koje grakću me opuštaju, sunce se prelama na istim mjestima kroz sve te decenije otkako je naselje sagrađeno i probija kroz grane starih jablanova koji se i dalje odupiru. A onda pogled padne na brojne rešetke postavljene po prozorima, novo vrijeme i nove okolnosti natjerali su ljude na to.

Dalje niz ulicu primijetih da je stara ćerpičara i dalje tu, između francuske i austrijske ambasade, koje su nekada bile mjesna zajednica i obdanište. Sada su to svojevrsne tvrđave branjene sigurnosnim kamerama, visokim zidovima i bodljikavom žicom. Mnogo su puta pokušali otkupiti tu “inat-kuću”, ali vlasnik se i dalje odupire. Pitanje je koliko će dugo. Ambasade su tu da ostanu, njihovi su planovi dugoročni. Ćerpičara će jednog dana nestati, toplinu skromnog bosanskog doma zamijenit će neko novo betonsko zdanje s hladnom birokratskom mašinerijom.

“Ma nemaš ti više ništa sa svim ovim”, ponavljam u sebi dok hodam ulicama, dok se vozim taksijem, dok iz Bibanovog restorana posmatram grad u kojem sam se rodio. I dok to izgovaram, olakšanje i patnja smjenjuju se kao svjetla na semaforu. A onda krenem čitati poruke koje danima ignoriram. “Tu si, kad ćemo se vidjeti?”, “Gdje si sada?”, “Hajde dođi vamo!”. Stres za koji sam mislio da sam ostavio u Americi udvostručio se, zamijenio sam jedan par rukavica drugim. “Da bježim?”, upitah se. Mogu li izdržati još nekoliko dana? Šta će o meni misliti ovaj i onaj? Zašto je sve ovo ovako komplicirano? Nekad je bilo tako jednostavno. Prekidoh dileme i nervozu Dervozovom sirnicom, zalih sve jogurtom koji sam dobro promućkao.

Sunce je došlo do terase, sarajevsko vrijeme otkucava, starci još spavaju. Pogled mi pade na prozorski sims koji nije popravljen još od tog mučnog dana u maju 1992. godine. Ogromni geler sve je razbucao, nikom se ne da to popravljati, ima prečih stvari. Tu ispred mene je i moj prvi tricikl, koji je stari sačuvao u moru čistki što su u nekoliko navrata zadesile stan. Nije mi jasno kako se stvar već nije raspala. Te sam pedale posljednji put okretao prije 45 godina. Jednog dana završit će na gradskoj deponiji, kao i sve ostalo što ostane iza ljudi a nema upotrebnu vrijednost. Poželjeh se u tom trenu vratiti u umjetnost, da od tog bicikla napravim neki rad ne bi li ga tako spasio od sudbine koja ga čeka. Pomislih i na sve ostale stvari do kojih mi je stalo, koje samo za mene, moju sestru i moje roditelje imaju vrijednost. Previše bi to bilo umjetničkih radova koje niko ne bi razumio.

Krajičkom oka primijetih nečiju siluetu kako zamaknu ispod jednog od prolaza. Učinilo mi se da sam ugledao Ipeta Ivandića kako užurbano ide na (stari) broj 5 gdje je stanovao. A onda vidjeh i tetu Kaću kako se vraća s posla prteći cekere, začuh zvuk otvaranja haube na autu čika Bate, glas čika Esada kako tjera djecu od tek posađenih trešanja, škripu otvaranja vrata na terasi preko puta iza kojih bi provirio skromni Puba, ugledah brkove starog čika Vase Ešpeka i šutnju njegove žene Stake, plavi Peugeot Mladena Grina upravo se zaustavio. Osjetih i prisustvo mog Rogija, koji uporno zviždi ispod balkona, zove da idemo svirati u podrum kod njegovog strica Miće Vukašinovića. Iza prozora se pomjera zavjesa i proviruje moja nana Muniba (koju smo u porodici zvali majka), koja mi toliko mnogo nedostaje.

Sve je tu i ničega više nema.

PROČITAJTE I...

Ne znam da li zbog ramazanske magije, žeđi ili što je to baš tako (položaj sela, blizina borovine, užegle trave, veliko čisto nebo), učinilo mi se da nikad ništa ljepše nisam vidio: prizor vode, pun ogromnih odbljesaka, romora kristalne muzike. Ako niste bili u Knežini, otiđite, to je raj na zemlji, na oko sat od Sarajeva preko naše lijepe Romanije. O, zašto nas više nema u našim dženetima

Tik do mene, ali ne u vodi, poluobnaženih grudi i “nogu raskrečenih kao steona krava”, leži vremešna gospođa. Zasljepljujuće šljašti od namljackane zaštitne emulzije, a dva šanera pohotno je gledaju. Vidim, ni ona nije ravnodušna. Okrećem glavu na drugu stranu i vidim, također u plićaku, tri podobro razgolićene, raskikotane djevojke. Gledam pravo, u vodu, i vidim strastvenu ljubavnu igru mladog para, praćenu mnoštvom radoznalih pogleda

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!