GLEDA U OČI I LAŽE, A HUSO I HASO SE IBRETOM IBRETE

A Huso i Haso? Koračaju po nesklonom zemaljskom šaru, noseći svoju sudbinu u minijaturnim rečeničkim sklopovima, kao i vazda, usmeno, kao i vazda, tražeći možda onu Arhimedovu čvrstu tačku da podignu svoju Bosnu među zvijezde

Nisam mogao vjerovati.

Govorio je kao pouzdani svjedok.

Naizgled ozbiljan dječak.

I ispričao priču koja se, znao sam to dobro, nije dogodila.

Govorio je istodobno i uvjereno i naučeno i gledao svakog od nas ponaosob netremice.

Ni trepavica da mu se mrdne.

Bila je to priča o krađi s tavana. Dodirivale su se stare kuće. I lahko je bilo preskočiti s jedne u drugu. S tavana u tavan. Niko nije mogao za to optužiti dimnjačara koji je bio u to vrijeme dežurni krivac za sve. A šutjelo se o tom. Jer dimnjačar nije mogao snijeti pola osušenog janjeta ispod svoje odjeće a da se to ne vidi. Nije mogao. I nije. Kao ni ostale slasne stvari.

Zatekao sam sudionike jednom dok su se gostili plijenom s tavana, jer sam tražio svog malog brata koji se ugnijezdio u tu grupicu besprizornih. Imali su, naravno, svog Fagina, s kojim sam se svaki put potukao kad bih po brata došao.

Ta djeca su krala suho meso s tavana. Kao i mnoge druge stvari. Bicikla, naprimjer.

Ipak, slučaj se nekako razriješio i nije bilo štete ni za koga. I izgledalo je da je sve zaboravljeno.

Uostalom, ko je o tom mogao svjedočiti?!

Samo Huso i Haso?! I zdrav razum.

Minule su otad godine.

Vjerovatno se dječak-svjedok i ne sjeća tog trenutka. Zašto i bi?

Mislio sam da je to nešto što se događa u djetinjstvu. I kasnije prođe. Međutim, dijete je, kao što se zna – mali čovjek. I njegova psihologija nije mnogo različita od odraslog čovjeka.

 

Gledam u njega kao u fotografiju.

Živu fotografiju.

Čas je dječak, čas potom ozbiljan čovjek srednjih godina koji izriče svoje uvjerenje o budućnosti, tj. o onom što valja učiniti.

 

A Huso i haso?

Često sam se pitao šta se dogodilo s njima. Prolazili su tjeskobni dani i noći, vrijeme umobolnog ubijanja, vrijeme zločina kojem nije bilo dovoljno da bude to što jeste, tj. zločin, nego je htio biti i zločin sa znakom, zločin s transparentom GLEDAJ I SHVATI. JA TE UBIJAM, kao da su zločinci tražili saradnju od same žrtve. Dolazile su strašne poruke o dragima i bliskima.

Jedino se o njima dvojici ništa nije čulo.

Dugo je to trajalo. Onda je najednom stigla poruka nalik na uobičajene priče o njima:

– Zašto više nema priča o Husi i Hasi?

– Ubili su ih.

Znalo se i ko ih je ubio i zašto. Odgovor je, zapravo, bio još morbidniji, ali sam ga ovdje pojednostavio.

Možda je to bio jedini mogući odgovor, a možda i rečenica s krvavog transparenta. Dvostrukost čitanja jezno se nadvija nad ovom porukom, dvostrukost čitanja koja je možda tajna pamćenja i neprekidnost nastajanja ovih priča. Jer, Huso i Haso, alias Suljo i Mujo, nisu samo mudre budale (vaga ove oksimoronske sintagme nikad ne stoji uravnoteženo, preteže ili na jednu ili na drugu stranu, ovisno o čitaču) koje uveseljavaju i sklone i nesklone, oni su uvijek savremenici, oni su naši savremenici, hodočasnici običnog života koji u apsurdu nalaze odgovor na apsurd, u groteski odgovor na grotesku.

Tako je glas o njihovoj smrti jasno došapnuo svima da su živi. Živi u svojoj šutnji, živi u velikoj planetarnoj šutnji koja ispred televizora prati krvavu bosansku nadaljevanku.

Zamišljam ih s puškom na ramenu kako brane svoj dio svijeta, zamišljam ih u logoru, zamišljam u izgnanstvu, zamišljam ih svuda ondje gdje jesu. I na onom svijetu, na kojem naravno nisu prvi put, čuje se njihov glas. Kusaju li vruću čorbu ili plaćaju nenaručenu salatu, čut ćemo od njih samih.

Jednom sam od znanca čuo priču o njima dvojici, u kojoj sam prepoznao vlastitu dosjetku, izrečenu u uskom krugu prijatelja, u posve određenom kontekstu, nekoliko godina ranije. I tad sam shvatio. Ili: tad mi se učinilo da sam shvatio. Tako je to dakle. Huso mi je namignuo, a Haso slegnuo ramenima. Toliko je ljudi u pričama o njima, neće valjda sad svakom posebno objašnjavati. Postidio sam se i istovremeno osjetio ponosnim.

A Huso i Haso? Koračaju po nesklonom zemaljskom šaru, noseći svoju sudbinu u minijaturnim rečeničkim sklopovima, kao i vazda, usmeno, kao i vazda, tražeći možda onu Arhimedovu čvrstu tačku da podignu svoju Bosnu među zvijezde.

 

Možda o tom misli lice koje poznajem, a koje govori o stvarima posve drukčijim.

Zna li on strašni vic koji sam ispričao?

Ili je njegovo viđenje poluge mnogo jednostavnije i za nj ugodnije.

 

Gledam ga i slušam.

On govori.

Trepavice još ima, ali se ne vide.

 

A on govori. Govori. Govori. Ništa ne može zaustaviti njegov slijed riječi. Ni oči ni uši kojima se obraća. Zaštićen je ekranom. Jedino bi ga omesti mogla kamera, ali kamera ne pokazuje da ju je briga za tim.

 

Tužna umjetnost laganja postala je nešto kao prepoznatljiv znak našeg vremena.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Novembar je, tmuran, hladnjikav. Stare majke odavno su se zatvorile u kuće, a u opustjelim avlijama vidi se tek poneka mačka. Nigdje živog roba. Znam to stoga što svake večeri izlazim u kraću šetnju, zapravo svojevrstan tjelesno-mentalni trening: razgibam se kratkom i oštrom šetnjom, prohodam i uobličim konstruktivne misli koje mi se vrzmaju u glavi

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!