Glavni problem Bošnjaka leži u njihovoj neslozi

U ovom skromnom prilogu želimo se sjetiti komandanta Turskog kontingenta vojske u misiji UN-a koji je boravio u mirovnoj misiji u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu — (tada) pukovnika, sada generala Mehmeta Alija Erdoğana. U Bosni i Hercegovini smo pitali mnoge sugrađane o misiji turske vojske koja je bila u sastavu UNPROFOR-a, pod ko¬mandom engleskog generala u Zenici. Malo je njih znalo neke pojedinosti o toj vojsci, a gotovo niko o komandantu Mehmetu Aliju Erdoğanu. Tek aktivni vojnici, a posebno komandni kadar, znao je ko je zapravo Mehmet Ali Erdoğan i kakvu je misiju vršila turska vojska pod njegovom komandom. Generala sam upoznao u Ankari. Nakon prvog susreta, postali smo iskreni prijatelji. Zajedno smo putovali širom Turske i upoznali mnoge ljude porijeklom iz Bosne i Hercegovine, Sandžaka i drugih krajeva današnje Hrvatske, Srbije, Kosova, Makedonije, Albanije... Tako je nastala knjiga Bošnjaci, odani građani Turske. Dio teksta koji donosimo objavljen je u toj knjizi

Piše: Sait KAČAPOR

Ratni vihor u Bosni i Hercegovini zaustavljen je 1995. godine, ali njegove tra­gove vidimo i osjećamo na svakom koraku: privreda se još uvijek sporo oporavlja, velika je nezaposlenost, nedovoljno je stranih ulaganja, ruševine su i dalje vidljive, a tek koliko je boli u srcima ljudi koji su izgubili najdraže… Brojne ratne situacije ostale su samo kao ružne uspomene, kao da se sve to nekom drugom dogodilo. Neki ljudi koji su u ratnim uvjetima tako mnogo pomogli i dali od sebe sve – postali su zaboravljeni. Nastala su neka druga vremena, u njima neki drugi ljudi s nekim drugim interesima i problemima. Bošnjaci, kao i ranije, nesložni, razjedinjeni, suprotstavljeni…

Vjernu sliku o Mehmetu Aliju Erdoğanu dao nam je brigadni general Sakib Mahmuljin, a niz podataka o doprinosu turske vojne jedinice i samog Mehmeta Alija Erdoğana dao nam je prof. dr. sci. Džemal Najetović, ne skrivajući emocije koje su izazivala sjećanja iz tih teških vremena.

Nakon ovih saznanja, krenuo sam na daleki put da upo­znam generala Mehmeta Alija Erdoğana. Po dolasku, u naselju Bayrampaşa, u Istanbulu, tražio sam ljude koji će me uputiti na adresu generala Mehmeta Alija Erdoğana. Imao sam sreću da sretnem Bahriju Sipahijaa, koji je bio dugogodišnji aktivni društveno-politički radnik i koji je poznavao generala. Nakon kraćeg telefonskog razgovora između Sipahije i Erdoğana, dogovor je postignut – već sutradan će me general primiti u Ankari.

S generalom sam se sreo u Ankari. Razgovor smo započeli spontano, slobodno, kao da se znamo godi­nama. General mi je pričao kao da je čitao moj podsjetnik te da je znao šta želim da ga pitam.

Pričao mi je priču koja je svakidašnja, za sve one koji su porijeklom s Balkana a žive u Turskoj: prognani su iz Kolašina (Crna Gora) na Pešter, a onda odselili u Tursku, neposredno nakon Berlinskog kongresa; mijenjali mjesta, tražili povoljno tlo za život kakav su vodili nekada u domovini, konačno se skrasili na planini nedaleko od Ankare, u selu Avşar. U želji da mi sve ispriča i pokaže, general me je odveo u svoje rodno selo i više sela u okolini Ankare. Sve vrijeme pričao mi je teške priče o mukama onih koji su došli u tada tuđu i nepoznatu zemlju.

Upoznao sam sve članove njegove porodice i familije: suprugu, sinove, braću, majku, brojne rođake i prijatelje i mnogo Bošnjaka koji su već odavno Turci koji žive u Turskoj. Slušao sam priče svih tih ljudi i ne bih mogao da odaberem koja je interesantnija, potresnija, tužnija, ali, konačno, svaka je sa sretnim završetkom. Svi ti ljudi sada žive sretno, a njihova su djeca na raznim funkcijama u svim sferama života moćne Republike Turske.

Iz priče Mehmeta Alija Erdoğana saznao sam sve pojedinosti o njegovom školovanju, o stjecanju podoficirskih i oficirskih činova. Međutim, moja centralna pitanja ticala su se njegovog rada na prostorima bivše Jugoslavije i, posebno, u misiji u okupiranoj Bosni i Hercegovini.

U periodu od 1987. do 1990. godine potpukovnik Mehmet Ali Erdoğan obavljao je funkciju vojnog atašea Republike Turske u Beogradu. Osjetio je tada sve pravce kretanja jugoslavenske društvene zajednice. Sjećanja na krvave demonstracije na Kosovu 1981. godine bila su svje­ža, na Osmu sjednicu koja je iznjedrila Miloševića, na uspon generatora ratnih razaranja – Miloševića, na veliki skup “naroda koji se dogodio” na Kosovu, na obećanja data srpskom narodu… Sjećao se general Gazi­mestana, ali i toga kako su Slovenci i Hrvati birali vlastite pravce razvoja. Po isteku mandata vojnog atašea u Beogradu, Mehmet Ali se povukao u svoju zemlju. Odmah po dolasku u Tursku, dobio je čin pukovnika.

Boravak u Beogradu mu je pomogao da bar donekle upozna po­stojbinu pradjedova. Osim svega, izuzetno je dobro naučio bosanski jezik. Za Vladu Turske to je trajno značilo da ima školovanog oficira i odanog voj­nika koji poznaje kulturu i običaje naroda na Balkanu. Zato je 1994. godine upućen u vojnu misiju u Bosni i Hercegovini. Imenovan je za komandanta turske vojne formacije u sastavu UNPROFOR-a, koja je bila pod ko­mandom engleskog generala u Zenici. Ova dužnost nije bila nimalo lahka. Zemlja je gorjela, narod je ginuo. Vodio se nepravedan rat čiji se kraj nije nazirao.

“Doputovali smo u Split. Trebalo je da sami sebi osiguramo smještaj. Osjetio sam otpor pripadnika UNPROFOR-a prema turskoj vojsci. Svakog dana sam nailazio na ponašanje prema nama kojim nam je ukazivano da sami odustanemo i vratimo se u domovinu. Na sličan način su se ponašali pripadnici svih stra­nih vojnih formacija. Kod svih sam nailazio na slične odgovore: ‘Nema mjesta!’ Bio sam uporan. Rizikovao sam i otputovao u Zenicu. Dočekao me je Besim Spahić. Iako sam naišao na izuzetno topao prijem, shvatio sam da postoje novi problemi. Tako, naprimjer, Hrvatska je sa svim međuna­rodnim vojnim predstavnicima sklapala ugovore o materijalnoj nadoknadi za korištenje mjesta boravka. Federacija Bosne i Hercegovine, nažalost, to nije imala. Bila je ugrožena i željela je samo da dođu takve snage… Zato strani vojni predstavnici koji su već našli smještaj to isto nisu drugima dozvoljavali. Pošao sam kod generala Sakiba Mahmuljina. On me je ko­rektno dočekao i bio izričit: ‘Za dva sata ima da se nađe mjesto za tursku vojnu formaciju!’ Tako je u krugu Željezare u Zenici nađeno mjesto za nas. U službi UNPROFOR-a su već bile podijeljene razne funkcije. Finan­sijskim sredstvima je raspolagao ruski vojni službenik. Bio je kategoričan da se za nas neće izdvojiti sredstva za nadoknadu mjesta za smještaj. Na to više nisam obraćao pažnju! Drugog dana sam već prebacio čitavu forma­ciju iz Splita. Samostalno, bez ičije pomoći, mi smo se u narednih deset dana preselili i uredno smjestili. Deseti dan našeg boravka u Zenici radila je i naša kuhinja”, otkriva nam Erdoğan.

Narod, posebno Bošnjaci, tursku vojsku dočekao je s oduševlje­njem. U toj vojsci vidio je spas. Stanje u zemlji bilo je izuzetno teško. Nije moguće opisati svu bol koju je doživljavao bošnjački narod: svakodnevna granatiranja, nedostatak hrane, opća nesigurnost, žrtve na sve strane.

“Padale su granate svuda po Zenici, pa i u neposrednoj blizini na­šeg smještaja. Žalili smo taj narod. Nastojali smo da pomognemo svima bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost. Vrlo često to nismo mogli postići upravo zbog dioba koje je donio taj nepravedni rat. Ako bismo prvo pomogli jednom narodu, dobijali smo zamjerke od ostala dva, ako bismo pomogli nekom drugom, zamjerili bi nam ostali. Mi smo željeli biti ne­pristrasni, a jasno smo vidjeli da su Bošnjaci najugroženiji. Pomagali smo koliko smo mogli. Poseban problem je bio u tome što je Sarajevo bilo u potpunoj blokadi i što smo svakodnevno dobijali informacije o stradanju ljudi. Slični izvještaji su dolazili iz Istočne Bosne i iz Posavine.”

“Da li sada, nakon toliko godina, možete da se sjetite konkretnih aktivnosti, posebno pomoći koju ste pružili građanima Bosne i Hercegovine u toku misije koju ste predvodili?”, pitamo generala.

General je zaćutao. Osjetio sam da on ne bi rado o tome. Konačno je progovorio: “Ja bih radije da o tome pričaju ljudi iz Bosne i Hercegovine. U centru zbivanja bio je tada i Džemal Najetović. Molim vas, pitajte njega kada se vratite u Bosnu.”

“Gospodine generale, svim sagovornicima u Turskoj upućivali smo neka slična pitanja. Dozvolite da i Vas pitamo: Kakav savjet biste uputili Bošnjacima?”

“Glavni problem svih stradanja Bošnjaka, prijašnjih i ovih sada, leži u njihovoj neslozi! Svi ostali narodi na Balkanu su uvijek, pa i sada, koristili njihovo ne­jedinstvo. Bošnjaci bi morali odgojno i obrazovno djelovati u tom smislu. Moraju biti složni i odlučni da formiraju svoju državu, da je poštuju i vole, da je izgrađuju. Bošnjaci moraju raditi više od svih ostalih. Ako drugi rade osam sati, Bošnjaci moraju raditi 16. Jedna generacija je, nažalost, žrtvovana u ratu. Ove generacije se moraju žrtvovati na radu u miru. Iz­graditi takav sistem u kom će imati šta da se radi i u kojem se isplati raditi. Izgraditi sistem odgoja i obrazovanja. Poštovati i njegovati svoju religijsku pripadnost, ali je ne koristiti u političke svrhe. Poštovati vjerska osjećanja drugih, da bi na najbolji način iskazivali vlastita vjerska osjećanja. Boš­njaci bi morali gajiti poseban odnos prema Turskoj jer ona im je uvijek izla­zila u susret. Spremna je da to čini i u budućnosti. Turski narod Bošnjake doživljava kao svoje. Najbolji pokazatelj je to kako je Turska prihvatila Bošnjake ovdje, u Turskoj. Onako kako Bošnjaci poštuju Tursku treba da poštuju i svoju zemlju, bez obzira da li žive u Bosni i Hercegovini ili u Crnoj Gori, Srbiji, na Kosovu, u Makedoniji.”

DAJ BOŽE DA SE SVI UGLEDAMO NA DOBRE LJUDE KAO ŠTO JE GENERAL ERDOĞAN

Po povratku u Sarajevo, prema preporuci, pronašao sam prof. dr. sci. Džemala Najetovića, koji mi je taksativno pobrojao sve zasluge generala Erdoğana:

“Ne mogu vam reći koliko mi je drago što vidim da ste se sjetili tog divnog čovjeka. General Erdoğan zaslužuje sve pohvale i prostor u našim sredstvima informiranja, u knjigama, u emisijama o zaslužnim ljudima. Tokom više godina poznanstva s generalom Erdoğanom bio sam u prilici da uočim njegovu neuobičajenu ozbiljnost, marljivost, kondiciju i koncentriranost na poslove koji su mu bili povjereni u misiji uspostave mira u Bosni i Hercegovini. Sve ovo vrijeme nije se dogodilo da kaže da je umoran, bez obzira da li je bilo u pitanju rano jutro, kasno poslijepodne ili duboka noć. Nikada nije pitao da li se neki posao može odgoditi za naredni dan ili neko drugo vrijeme. Pored impresivnih radnih kvaliteta i etike, pokazivao je sklonost usavršavanju poslova u koje je bio uključen. Po dolasku u Bosnu i Hercegovinu, tada pukovnik, Erdoğan je upoznao bosanskohercegovačku unutrašnju strukturu, organizaciju, problematiku, kao i mnoge vodeće ličnosti dragocjene za uspješno obavljanje poslova koji su mu bili povjereni i zastupanje interesa Republike Turske i OUN-a.

Brzo je ovladao našim manirima i svojim protokolom je unaprijedio nivo komuniciranja, a time i efikasnost rada. Uz radne navike, ozbiljnost, odgovornost i pouzdanost, general Erdoğan je sa sobom donio i ljubav za posao koji je obavljao, kao i riješenost da dâ lični doprinos u rješavanju brojnih problema stanovništva Bosne i Hercegovine. Njegovi kvaliteti nisu ostali nezapaženi ni od vrlo iskusnih, pa i kritički raspoloženih, često i profesionalno prepotentnih i zajedljivih kolega iz multinacionalnih snaga. General Erdoğan je, zahvaljujući izoštrenom osjećaju za kvalitet u svom poslu i dugogodišnjem životnom i radnom iskustvu, uspješno rješavao brojne probleme. To mu je pomoglo da brzo stvori širok krug profesionalnih veza koje su često nadmašivale puku kolegijalnost i najčešće prerastale u prijateljstvo i uzajamno poštovanje. Ispoljavao je sposobnost pronicanja u suštinu događaja i akcija. Ti kvaliteti su mu omogućili da postane vrlo cijenjen među pripadnicima svih naroda u Bosni i Hercegovini. U svemu je ispoljavao suptilnost i profinjen osjećaj za mjeru, nijanse i granice, kao i sve ono čime se odlikuju najviše vojne vođe. Sve te kvalitete general Erdoğan, kao svestrana i izuzetna ličnost predodređena za vojni poziv, koji je afirmirao na najbolji način, u cijelosti je podređivao interesima misije uspostave mira u Bosni i Hercegovini.

Odmah po dolasku u BiH, u julu 1994. godine, komanda turske jedinice u Zenici formirala je humanitarni fond za pomoć BiH. Ovaj fond znatno je doprinio obnovi infrastrukture i smanjenju siromaštva u ratom opustošenoj BiH. U ovaj fond dobrovoljno su od svojih primanja izdvajali novčana sredstva (blizu dva miliona maraka) svi vojnici, podoficiri i oficiri. Iz sredstava ovog fonda finansirani su projekti bez obzira na nacionalnu ili religijsku pripadnost, što je njegova velika vrijednost. To nije ostalo nezapaženo u međunarodnoj zajednici, pa je predsjednik SAD-a Bill Clinton pukovnika Erdoğana odlikovao jednim od najviših priznanja. Od sredstava iz ovog fonda, on i njegovi nasljednici, pukovnik Ahmet Berberoğlu, pukovnik Hulusi Akar, pukovnik Akbaş Orhan, pukovnik Tevfik Oskilić i drugi, realizirali su brojne inžinjerijske, medicinske, socijalne, kulturne i druge humanitarne aktivnosti koje se odnose na obnovu porušenih infrastrukturnih objekata, pomoć u hrani, odjeći i slično. Uradili su sljedeće:

  • obnovili kompleks Sultan Ahmedove džamije i medresu u Zenici;
  • pravoslavnu crkvu u Zenici;
  • tri katoličke kapele na području Zenice;
  • Bosansko narodno pozorište;
  • četiri sportska centra;
  • devet objekata izbjegličkih kampova;
  • most na rijeci Bosni, u selu Begov Han, rijeci Krivaji, u Stipovićima kod Zavidovića i još sedam manjih mostova;
  • oko 40 km lokalnih puteva (Gradišće – Bukovica, Pojske – Bukova Glava – Fazlići, Lokvine – Lupac, Arnauti – Ribnica, Živčići – Majdan, put za Begov Han, Vukotiće, Vrselje, Putoviće, Palinoviće itd.);
  • raščišćavanje velikog odrona zemlje na magistralni put kod naselja Nemila;
  • dvadeset i šest osnovnih škola;
  • osamnaest ambulanti;
  • oko 100 oštećenih kuća;
  • ogradu i prilazne puteve za četiri groblja – mezarja;
  • lokalne vodovode;
  • napravili česmu i Park prijateljstva Turske i BiH u Zenici (iskop 6.500 tona zemlje i zasađivanje 413 raznih sadnica);
  • obnovili Školu za djecu sa posebnim potrebama u Sarajevu;
  • izvršili uređenje zemljišnih površina za uzgajanje povrća na prostorima izbjegličkog kampa u Bilinom Polju kod Zenice.

 

A tu su i razne druge aktivnosti:

  • dodjela 8.000 paketa s hranom za bajrame;
  • dodjela razne odjeće;
  • novčana pomoć u iznosu oko 100.000 maraka za lijekove;
  • sanitarna kontrola u svim kampovima za izbjeglice i šest sela;
  • organizacija 10.000 iftara za ramazan u izbjegličkim kampovima;
  • dodjela 60 tona hrane za izbjeglice i sirotinju;
  • pomoć u prijevozu za potrebe “Merhameta”, “Ruhame” i UNHCR-a;
  • poklon školama četiri kompjutera s printerima i ostalim priborom;
  • organizacija likovnih izložbi;
  • novčana pomoć od 30.000 maraka za uređenje prostorija Kulturne zajednice Bošnjaka “Preporod”;
  • dodjela 15 invalidskih kolica, te sportske i školske opreme;
  • prigodna predavanja za 11 škola, šest izbjegličkih kampova i pet dječijih domova (ukupno 1.095 lica) o čuvanju od dejstava mina i minsko-eksplozivnih sredstava;
  • osiguranje proteza za 405 ratnih vojnih invalida;
  • kurs iz turskog jezika za 50 lica u Zenici i 30 u Sarajevu;
  • kontrola za zube u 16 osnovnih škola i dva dječija doma.

 

Kao posebno, želim da istaknem rad Medicinskog centra Turske brigade, koji je pružao medicinsku pomoć kako personalu SFOR-a, tako i lokalnom stanovništvu. U njemu su stalno radila tri doktora specijalista (opći hirurg, internista i hirurg za ortopedsko-traumatološka oboljenja), jedan ljekar za hitne slučajeve, zubar, farmaceut, glavna i četiri medicinske sestre, sedam medicinskih tehničara i 20 bolničara. Ovaj centar pružio je medicinsku pomoć za oko 100.000 pacijenata (od kojih su većina lokalni stanovnici i raseljene osobe). U ovom centru izvršeno je 680 većih i oko 2.000 manjih operativnih zahvata, te 62 hirurške operacije. Pored toga, urađeno je 10.575 laboratorijskih analiza, a 8.558 pacijenata snimljeno je rendgenom. Zube je u ovom centru opravilo oko 3.800 civila, a izvađeno je oko 7.600 zuba. Na prigodnim svečanostima, osunećeno je 980 dječaka.

Pored navedenog, u potpunosti je izgrađena nova osnovna škola u selu Vrselje, kod Zenice. U slivu rijeke Kočeva razvedena je telefonska linija i napravljena centrala s 25.000 priključaka. Turski vojnici doprinijeli su kopanju kanala za polaganje kablova. Turski vojni orkestar izveo je 50-tak koncerata, a folklorni sastav blizu 100 priredbi. Organizirane su i brojne izložbe i druge kulturne manifestacije. Daj Bože da se svi ugledamo na dobre ljude kao što je general Erdoğan, da činimo dobra djela i da gradimo što je potrebno, a da se klonimo zla i mržnje.”

PROČITAJTE I...

Ovog jula u javni prostor, i to u vrijeme obilježavanja 24. godišnjice od genocida u Srebrenici, na mala vrata i gotovo bez reakcija uvedena je jedna nekritička usporedba Srebrenice i Jasenovca, kao simbola za dva ogromna zločina počinjena na našim prostorima. Ne bi u tome bilo ništa sporno da se to poređenje aktualizira u širem historijskom kontekstu, a ne uoči i poslije same srebreničke dženaze, jer bi neupućeni mogli razumjeti da je genocid nad Bošnjacima srednjeg Podrinja, kao i drugi masovni zločini koje su srpske državne i paradržavne tvorevine počinile nad civilima Bošnjacima Prijedora, Foče, Višegrada, Ključa, Bijeljine, Zvornika, Sarajeva i drugih mjesta, počinjen kao neka vrsta protuteže Jasenovcu

“‘Limitless’ je operativni sistem napravljen za slijepe i slabovidne osobe kako bi one mogle neometano koristiti mobitel. Uz pomoć vještačke inteligencije i 'machine learninga', uspio sam sve sklopiti i napraviti operativni sistem baziran malim dijelom na androidu, a sve ostalo moja je originalna ideja, koja se može proširiti i na druga hendikepirana lica, ali prvo želim da završim ovo što sam započeo”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!