General mrtve vojske

“Hajd, bolan Atife, dođi na džumu, nema nas dovoljno”, zacvili. – “Pa bio sam prošlu, efendija...”, zabrunda glas iz polifone hajvanske pozadine. – “Hajd, bolan, ne možemo džumu klanjati.” – “Ne mogu, efeeendija, moram prodati ovaj mrs što sam donio.” – “Ponesi taj mrs, ja ću ti kupiti, samo dođi.” – “Ne mogu, Allaha mi, efendija! Znaš da mi treba pola sata odavde, a da ti pravo rečem, malo sam jutros i popio...” – Oj, Bože! Umalo mu nije rekao da nema veze što je popio – samo neka dođe, ali izgubi volju da više bilo šta pokušava

Kada je R. P., opunomoćeni zastupnik Islamske zajednice za pravna pitanja, ušao oko 09:30 u G., zabačeni i skoro zaboravljeni istočnohercegovački gradić, pomislio je – prema prvim nesređenim utiscimakako ovo nije jutro već pozni crvotočni akšam, i kako ovo nije grad, već rusvajno zgarište gdje vrebaju psi, kako sa zlokobnih murala, tako i iz rahitičnih džada, tamnih kao spaljena stabla. I naježi se od tog čistog suviška groteskne strave.

Trebao je pozavršavati dva-tri rutinska administrativna poslića: izvaditi iz katastra skicu zabačene vakufske šume, definirati kompenzaciju za dunume koje je uzurpirala lokalna termoelektrana i identificirati vjerske objekte kako bi se toliko iščekivana restitucija što spremnije dočekala. Pred obnovljenom zgradom Medžlisa, naslonjenom na harem džamije oko koje su još puzale skele kao neka skamenjena živica, dočekao ga je mladi efendija B., veseli glavni imam ovog rustikalnog, ali tužnog Medžlisa. B. se obradovao R. P. kao što se obraduje svakoj nekrštenoj duši koja ga posjeti u ovoj predivnoj pravoslavnoj kasabi, a posebno petkom, njegovom vječnom glavoboljom, kada valja organizirati ili, da upotrijebimo izraz instant‑menadžerčića, iskomunicirati džumu, izmisliti ljude i osigurati neophodni kvorum od četiri čovjeka (uključujući imama), što je, čak iz perspektive nužde, izuzetno visoko postavljeni prag, posebno za povratničke okolnosti.

Nekad bi iz čiste muke poželio da promijeni kruta fikhska pravila, da hutbu naglas s minbera sam sebi pročita i tako skine obavezu s drugih muslimana, kojih ovdje ima otprilike kao munara; dakle, munara po glavi stanovnika. Ali, danas makar nije morao brinuti za džumu, tu je R. P., nije morao zivkati i moljakati seljake iz udaljenih rančeva da se spuste kroz šume i jaruge kako bi se klanjala džuma. Doduše, nekad bude i fin džemat, skupi se sedam-osam ljudi, pa milina održati hutbu. Ali, to je samo ponekad, uglavnom kuburi s tim četvrtim čovjekom…

Otišli su do zgrade Općine i tu proveli cijela dva sata, od pravnika do katastra i natrag, nisu ni primijetili kako im se izvuče toliko vrijeme, a kad napokon izađoše, R. P. ispriča vic o Muji na proputovanju kroz Srbiju, nije vrijedno prepričavanja, obična erotska digresija u čemeru pravničke svakidašnjice. Sav luk koji je R. P. sabahile pojeo u jednoj ranoranilačkoj ćevabdžinici bio mu je iščezao iz kože na oštrom zraku u G. “Ima li se gdje ovdje šta pojesti?”, upita efendiju B. trljajući dlanove kao da želi zapaliti iskru u suhom štapiću.

“Ima dolje u jednom restoranu fina riba, ićemo zajedno poslije džume”, odgovori mu domaćinski brižno efendija B.

“Bogami ti ja ne idem na džumu, znaš da sam musafir, a fakat moram hitno jesti”, reče gotovo uvrijeđeno, ali krajnje iskreno R. P., pa dodade nestrpljivo: “Gdje ti je to mjesto?”

Efendija B., vječiti general mrtve vojske, potpuno zatečen razvojem situacije i musafirovom nepokolebljivošću, tiho mu otkri tajno skrovište, a R. P. mu zauzvrat veselo pruži ruku. Krenu prema autu, ako nije pomalo nipodaštavajuće onu zvijer nazvati autom, šljapkajući špicokama po trotoaru kao perajima. Zavali se u udobno sjedište i prostodušno mu svirnu.

Efendija B. se skameni. Pred njima nestade i R. P. i njegove otužne kreature, iščezoše i kasaba, i džamija, i vakufi, osjeti se kao siroče izgubljeno u tuđem gradu, napušteno u svemiru, ostavljeno u pustinji bez kapi nade. Šta sad da radi, nema ni petnaest minuta do džume…

Otiđe do džamije da provjeri nije li možda neki junak zalutao, nikad se ne zna, nafaka je čudo, kad se najmanje nadaš, dobiješ kvorum. Ali, tamo su bili samo hadžija Irfan i B. T. zvani Šuvalija, mazlum koji nije bio ni mukellef.

“Opet nemamo četvrtog”, nasmija se hadžija Irfan. “Zovi Atifa, otišao je u B. na stočnu pijacu.”

Nije smio gubiti vrijeme, odmah ga okrenu. “Hajd, bolan, Atife, dođi na džumu, nema nas dovoljno”, zacvili.

“Pa bio sam prošlu, efendija…”, zabrunda glas iz polifone hajvanske pozadine.

“Hajd, bolan, ne možemo džumu klanjati.”

“Ne mogu, efeeendija, moram prodati ovaj mrs što sam donio.”

“Ponesi taj mrs, ja ću ti kupiti, samo dođi.”

“Ne mogu, Allaha mi, efendija! Znaš da mi treba pola sata odavde, a da ti pravo rečem, malo sam jutros i popio…”

Oj, Bože! Umalo mu nije rekao da nema veze što je popio – samo neka dođe, ali izgubi volju da više bilo šta pokušava. Sjedili su tako pred džamijom čekajući svog četvrtog čovjeka. Ako ne dođe, klanjat će podne, a efendija B. ovu hutbu može sačuvati za sljedeći petak.

PROČITAJTE I...

Na pitanje o djevojkama odgovori kako je u selu bila samo jedna cura – od nekih pedesetak godina, starija od njegove matere. Krkani i žbirovi ga još jednom ismijaše. Maštao je da će na praksu otići u velegradove dijaspore, a završio na Mont Everestu. Ubrzo nakon ramazana, usred nastave i nenajavljeno, Cake ode u Ameriku. Medresu nije nikad završio i, koliko nam je poznato, u Bosnu se nije vraćao

Upravo tada jednom amidži iz prvog safa naprasno zvoni mobitel, melodija je izvorna, s podrinjskih teferiča: “Bit ću šofer i na onom svijetu / Da prevozim žene po Džennetu / Ja ne mogu živjeti bez volana / Šoferska mi sudba zapisana.” Amidža usplahireno vadi mobitel, skakuće mu u rukama i nikako da ga isključi, džemat je u rasulu, djeca padaju od smijeha, samo efendija ide uz struju i ne prekida namaz. Amidža, sav u goloj vodi, konačno ukida poziv, a džemat dolazi do daha

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!