GDJE LI SAM, DOVRAGA, POGRIJEŠIO

Bend se raspao nakon jedne probe (svako je vukao na svoju stranu, a nismo ni znali svirati), dramski tekst nismo ni počeli pisati, premda se našoj nastavnici srpskohrvatskog jezika ideja dopala i poticala nas je na to, a ni od snimanja dokumentarnog filma nije bilo ništa: niko od nas nije znao rukovati kamerom, a nakon niza pokušaja, ustanovili smo i da je naša kao tuč teška ruska kamera neispravna

Sedamdesetih godina, kao stariji osnovnoškolci, moj drug Miroslav Božić i ja, za toplih ljetnih noći, sjedili bismo na klupi u obližnjem mahalskom parku i satima razgovarali o temama koje su počesto bile u začudnoj opreci s našim uzrastom. Recimo, o, barem za nas, kultnoj knjizi Umijeće ljubavi Ericha Fromma, o Egipatsko-izraelskom mirovnom sporazumu iz Camp Davida, o “Crnom talasu” u jugoslavenskoj kinematografiji, o u to vrijeme aktualnom polemičkom spisu Čas anatomije Danila Kiša, te, posljedično, i o tome da li je Grobnica za Borisa Davidoviča plagijat, što smo, dakako, unisono negirali kao gorljivi Kišovi fanovi čiju smo literaturu gladno čitali, a ponešto od pročitanog i razumijevali.

Takva susretanja, opet, iznjedravala su i svakakve ideje: osnivanje akustičarskog benda, pisanje dramskog teksta, formiranje glumačkog ansambla i uprizorenje dramskog komada u školskom holu, snimanje dokumentarnog filma o živopisnim tuzlanskim likovima (naš zajednički prijatelj imao je nekakvu kao tuč tešku rusku kameru), ali, ispostavilo se, realizacija takvih zamisli išla je malo teže, zapravo nikako.

Bend se raspao nakon jedne probe (svako je vukao na svoju stranu, a nismo ni znali svirati), dramski tekst nismo ni počeli pisati, premda se našoj nastavnici srpskohrvatskog jezika ideja dopala i poticala nas je na to, a ni od snimanja dokumentarnog filma nije bilo ništa: niko od nas nije znao rukovati kamerom, a nakon niza pokušaja ustanovili smo i da je neispravna.

U godinama koje su slijedile, susretanja i razgovora u parku nije više bilo (umjesto Frommom i Kišom, bavili smo se djevojkama), ali i dalje smo ostali dobri prijatelji.

Po svršetku gimnazije, na moje ogromno iznenađenje, Miroslav u Zagrebu upisuje studij agronomije, a na upit: “Zašto?”, jer takav izbor studija uopće nije bio u suglasju s njegovim zanimanjima, odgovorio je: “Pragma, moj Sadik.”

Kako god, bio je briljantan student, jedan od najboljih u povijesti Agronomskog fakulteta, pa su mu se vrata sveučilišne karijere širom otvorila. No, o svojim postignućima nikada i nikome nije pričao. Ni meni.

Do početka rata viđali smo se u nepravilnim vremenskim razmacima, najčešće u Tuzli kada bi dolazio posjetiti roditelje, a tokom i nakon rata, formirani, oženjeni i okupirani svako svojim životom, ušli smo u dugi period obostrane šutnje.

Ipak, ponešto sam doznavao o njemu, a , ispostavit će se, i on o meni. Tako, poodavno, do ruku mi je došao novinski tekst zanimljivog naslova: EU traži odlazak Miroslava Božića.

Sačuvao sam ga.

“(…) Prije desetak dana zatraženo je da u hrvatski pregovarački tim ne bude uvršten Miroslav Božić, dugogodišnji pomoćnik ministra poljoprivrede i, po mišljenju mnogih, najbolji ovdašnji stručnjak za agrarnu politiku. Predstavnici EU su Božiću zamjerili tvrde nastupe prilikom posljednjih pregovora oko Protokola 7, vezanog za uvozno izvozne kvote poljoprivrednih proizvoda (…)”

Bio sam začuđen. Blag, vedar, tolerantan i pomirljiv, kakvog ga pamtim, nikako se nije uklapao u predodžbu tvrdog pregovarača od kojeg, eto, zaziru i moćne birokrate u Bruxellesu. “Promijenio se”, sjećam se da sam tada promrmljao u bradu.

Vidjeli smo se ovog ljeta. Srdačan susret, bez glumatanja i isprika. Sasvim neočekivano, večer je posvećena meni, a Miroslav me portretira najsvjetlijim bojama. Neugodno mi je. Tim prije jer njegovu suprugu i djecu uopće ne zanimaju hvalospjevi kojima me obasipa niti prisjećanja na zajedničke doživljaje. S pravom. Ne bi ni mene. Srećom, Miroslav to primjećuje, pa razgovor kreće drugim, opuštenijim tokom. I tako do ponoći.

Nakon višesatnog razgovora, umorni smo i počinjemo se ponavljati. Ispucali smo sve neizgovorene riječi, nemamo više o čemu pričati, a i djeca zijevaju od dosade i pospanosti. Vrijeme je da se krene. Ispraćam ih do automobila, razmjenjujemo učtivosti i lijepe želje, Miroslav me grli i šapuće na uho: “Drži se, stari druže. Znam da ti je teško, ali ne daj im da te slome.” Ne rekoh ništa. Oni odoše, ja ostadoh u žabokrečini, a u glavi mi odzvanja samo jedna misao: “Gdje li sam, dovraga, pogriješio?”

PROČITAJTE I...

– Senade, upali televizor! Ima film Partizanska eskadrila – dovikuje Gaja kao s brda na brdo i razbija pamučnu i okrepljujuću tišinu. Nikada nisam dokraja odgledao ovaj film. Naprosto nisam mogao. I vazda sam se pitao šta li je Šibu Krvavca natjeralo da snimi infantilan, apsolutno nerealističan i, shodno tematici koju tretira, za zdrav razum zaista uvredljiv film.

Bila nedavno moja kćerka na specijalističkom pregledu i daje mi ljekarski nalaz. Između ostalog, čitam i ovo: “Nakon majčine smrti, otac ih je napustio.” – Šta je ovo – pitam je i pokazujem na inkriminirajuću formulaciju. – Vjeruj mi, nije do mene. Pokušala sam objasniti doktorici šta se dešavalo nakon mamine smrti, ali ona je ipak napisala to što je napisala

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!