Gdje je sreća, a gdje žalost, hajde znaj”

Otac je natuknuo kako ima dobar predosjećaj, a i jackpot je višemilionski. Da bi se približio ili donekle odobrovoljio oca, odlučio je da i on dadne svoj doprinos, pa je na jednom listiću izbacio dva broja i zaokružio druga dva, pravdajući se kako su to njegovi sretni brojevi

Ne bude sve u životu onako kako mi želimo, a, ako ćemo pošteno, neka i ne bude. Da se, recimo, ja pitam, vazda bi padao snijeg, a da je po ostatku moje čeljadi, sunce ne bi ni zalazilo. Ovako, i sunce zalazi, a i snijeg pada.

Pričam, tako, s čovjekom koji iza sebe ima poprilično burnu prošlost. Bilo ga je svugdje i stizao je raditi sve i svašta – nerijetko i ono čime se baš i ne može podičiti – pa je znao imati problema i sa zakonom. Dobrica je on, to se odmah vidi i osjeti, ali baš u tim dobricama zna čučati nešto, ili, kako bi on rekao, “neki vražićak” koji se promoli kad mu se najmanje nadamo, ili kad je to najmanje potrebno – i, eto ti belaja.

Helem, sve mu se poklapalo po volji, osim jednog detalja. Želio je imati toliko para da ne mora razmišljati hoće li mu biti dovoljno kada se onaj vražićak projavi iz njega. Srećom, kaže, to mu se nikada nije ispunilo, iako je jedne prilike tome bio vrlo blizu.

Jedan dio života, tamo krajem 90-ih, proveo je van granica Bosne i Hercegovine, radeći razne poslove i tako tražeći svoje mjesto pod suncem. Svako u kući svoju nafaku tražio je kako je znao i mislio da treba. Tako se, postepeno, njegov otac odao igrama na sreću i sve je češće ispunjavao razne lutrijske tikete, naravno, nikada ne dobivši ništa, iako su uplate bile sve, samo ne jeftine. Jednog se dana, poprilično umoran, vratio kući i zatekao oca s hrpom nekakvih listića na stolu. Saznao je da otac “razrađuje sistem” – valjda se tako kaže – i iskoristio priliku da ga koji put “bocne”, dobacujući mu kako je sve to badava i kako nema hljeba bez motike. Otac je natuknuo kako ima dobar predosjećaj, a i jackpot je višemilionski. Da bi se približio ili donekle odobrovoljio oca, odlučio je da i on dadne svoj doprinos, pa je na jednom listiću izbacio dva broja i zaokružio druga dva, pravdajući se kako su to njegovi sretni brojevi. Iz nastavka priče neki će shvatiti da to nisu bili njegovi sretni brojevi, a bit će i onih koji su sigurni da jesu.

Uglavnom, svi brojevi bili su dio dobitne kombinacije, osim dva koja je on zaokružio. Da, i dva broja koja je otac planirao zaokružiti, a on zamijenio, također su bila dobitna. Dakle, otac je imao dobitnu kombinaciju, ali je njegova sitna “intervencija” sve pokvarila. Nije teško pretpostaviti da je u kući, poslije izvlačenja kuglica, bilo vike i dreke. “Ti sve što dotakneš, uhelaćiš”, bez sumnje je vikao razočarani otac, koji je i dalje ostao vjeran lutriji, ali, naravno, i dalje završavao kratkih rukava.

Čovjek mi priča, odmahuje glavom, lagahno se smješka i veli: “Znaš šta? Da smo tad dobili, mene bi saletili svi vrazi ovog svijeta i ko zna kud bih sve to otišlo. Možda bih već odavno bio na ahiretu!”

Vraćam se kući i dumam. Početak je nove kalendarske godine i valja napraviti određeni “refresh” u životu. Ali, nećeš kad ti hoćeš nego kad je suđeno. Javlja mi se prijatelj izdaleka. Imamo običaj povremeno se čuti, upitati za zdravlje i porodicu, a ljeti i uživo kahvenisati. Nismo se čuli nekoliko mjeseci, njegova me poruka baš obradovala. Sjetih se, tako, razgovora – zapravo je to više ličilo na monolog s njegove strane – kroz koji je poprilično ogolio svoju dušu i preda me prostro vrlo zanimljiv dio njegovog životnog puta.

I on je sredinom 90-ih završio van granica naše zemlje. U početku se snalazio kao i drugi, radio i trudio se da sebi i porodici osigura što pristojniji život, a to ondje, na Zapadu, kako god se činilo nama ovdje, na Istoku, nije nimalo lahko. A onda je sve krenulo naprijed. Da se razumijemo, niti su pare pale s neba, niti je bilo kakvih nedozvoljenih rabota. Jednostavno se posložilo. U život su mu ušli zanimljivi ljudi, nije mu bilo mrsko poskočiti i raditi, a u određenim momentima pokazao je hrabrost i odvažnost. Kažem vam, poklopilo se, i tačka.

Uskoro je imao mnogo, pa još više, pa još više. Nije bio od onih koji se rukovode parolom: “Nek’ imam ja, a drugima kako bude!” Nipošto! Imao je on, ali su imali i svi uz njega.

Eh, onda je stigao hladan tuš. Na red je došla famozna recesija koja je poklopila mnoge, pa i njega. Uzela mu je doslovno sve pa i – oprostite na izrazu, ali on tako voli reći – “gaće na guzici”. Odjednom je nestalo uobičajene svakodnevice, pa su skupi automobili, beskrajna ugađanja djeci i porodici, luksuzna putovanja, izlasci i večere postali samo san u kojem je doskora živio.

Kako su to teški i stresni dani bili za njega i njegovu porodicu, opet se može samo pretpostaviti. Pričao mi je kako je čak razmišljao i o tome da digne ruku na sebe. Skoro da sam ga mogao zamisliti kako, pokunjen, čuči na mostu i duma da se baci u valove neke hladne evropske rijeke. Ali nije, i to spletom okolnosti koje ni Tarantino ne bi mogao režirati. Naime, susreo je čovjeka koga je, inače, često sretao, da ne kažem svaki dan. Sjeli su i razgovarali. E, sad, sjedali su oni i prije, i razgovarali bi često, ali prvi su put zaista razgovarali. Tačnije, moj prijatelj ga je prvi put istinski slušao. Završili su u džamiji i počeli se intenzivnije družiti, da bi se, nakon nekog vremena, čovjek doslovno izgubio. Potrage i raspitivanja nisu urodila plodom, pa je tek jedan telefonski poziv riješio misteriju. Prijatelj mog prijatelja ležao je u bolnici. Bio je smrtno bolestan. Gluho bilo, ono najgore.

Smrt drage osobe teško mu je pala. I dalje je jedva podnosio novonastalu situaciju u porodici, premda se sve to s vremenom stabiliziralo i vratilo u podnošljive okvire. Jasno, u cijeloj priči izgubio je mnogo, ali, u svemu tome mora biti i ono jedno famozno “ali”. Možda je on sam to najljepše opisao:

“Imao sam dunjaluk, ali sam živio bez ikakvog kompasa. Izgubio sam dunjaluk, ali me je jedan čovjek vratio u igru, otvorio mi oči i dao mi kompas. Izgubio sam dunjaluk, a dobio vjeru. Kada bi mi sada davali sva bogatstva ovog svijeta, ne bih to mijenjao za ono što sam u cijeloj priči dobio, a to je smiraj u duši i spoznaja zašto uopće živim.”

Ostajem na moment u tim devedesetim. Negdje sam na sredini 1999. godine, čekam diplomu Gazijine medrese. Prividno, muči me misao šta i kamo dalje, a faktički sam još davno odlučio – upisat ću književnost. Uvijek su oko mene bile knjige. Luđački sam čitao i gutao sve što mi do ruke dođe. Nema dileme, književnost je ono što sam pikirao – sve je drugo van konkurencije. Iščitat ću sva moguća djela iz književnosti i imat ću svoju katedru, a odatle ću ambiciozne studente, ili, u nekoj varijanti, đake podučavati peru i lijepoj riječi. U najgorem slučaju, bit ću u prilici da radim u nekoj biblioteci i, okružen knjigama svih žanrova, moći ću povazdan čitati do mile volje. Naravno, s vremenom ću se izverzirati, pa i sam napisati poneki roman – nije ni mene život mazio, pa ima materijala, a i mašta je bezgranična. Nisam ni bez iskustva. Bio sam u redakciji Zemzema, a to nije polazilo za rukom baš svakome.

Ipak, dodjela diploma kasnila je nekoliko dana – ni danas ne znam zašto – upisni rokovi bili su prošli i nije mi bilo druge nego preko Baščaršije, pa u Čemerlinu. Završio sam Fakultet islamskih nauka i, evo, već drugu deceniju sam u mihrabu. I neka sam!

Čitam li danas? Apsolutno. Niko mi ne brani.

San o katedri? Zar ima ljepše katedre od minbera?

Biblioteka? Doslovno, spavam iznad nje. Proteklih godina organizirali smo se i lijepo opremili biblioteku – istina, nazvali smo je “Čitaonica” – u kojoj već imamo nekoliko hiljada naslova, s vrlo bogatim repertoarom iz književnosti.

Pišem li? Napisao sam vrlo emotivnu i tešku poemu, imam iza sebe objavljen roman uz drugi koji je u pripremi, a, evo, javljam se sedmično i sa svojim promišljanjima, dilemama i pričama.

Ipak mi je žao književnosti do te mjere da me i danas povremeno uhvati želja da se zaputim na fakultet i dobijem još jedan indeks. Ali, šta bih tamo radio? Čitao i analizirao bjelosvjetske izmišljene priče? Nema životnijih, ljepših i emotivnijih priča od onih na koje, kao imam, nailazim. Moje je da ih slušam, bilježim, a onda i brusim do mjere da na one koji ih budu čitali ostave trag.

Je li to, na kraju, književnost?

Nije me briga.

Uostalom, koja su dva broja s početka ovog teksta bila dio dobitne kombinacije?

Je li moj prijatelj sretniji danas ili onda kada je imao sve?

 

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!