Gdje je Selma Musić

“Ja sam prišla Ratku Mladiću i rekla mu da mi nema djeteta, da je nestalo. Povukla sam ga za ruku i rekla mu to, ali on me otjerao. Strpali su nas nakon toga u autobuse. Selmu nisam uspjela pronaći tad, a, evo, više od 22 godine nemam glasa nikakvog o njoj. Vjerujem da je živa. Nadam se tome. Svakog dana mislim na nju. Nadam se da ćemo nekad saznati šta se desilo. Dok je ne pronađemo, živu ili mrtvu, nećemo odustati”

Selma Musić rođena je 17. septembra 1987. godine. Do jula 1995. godine sa svojom porodicom živjela je u selu Gornja Bukovica. Kada je u julu 1995. godine Srebrenica pala, Alija se s četvero djece uputila prema Potočarima, a suprug Salim s ostalim je muškarcima put do slobodne teritorije tražio kroz šume i podrinjske vrleti. Od četvero djece Musića, najstarija je bila Selma, koja je imala sedam godina, Alen je imao pet, Elvira je imala dvije godine, a Sadik šest mjeseci. Kada je s majkom, braćom i sestrom Selma stigla u Potočare, u sveopćem metežu izgubila se i od tada joj se gubi svaki trag. Nikada nije pronađena. Gdje je Selma, šta se desilo, da li je živa ili mrtva? Pitanja su koja roditelje Aliju i Salima muče godinama, ali na koja nemaju odgovor.

“Ja vjerujem da je živa”, kaže majka Alija, koja je pokušala objasniti šta se desilo 12. jula 1995. godine, kada je Selma nestala u Potočarima.

“Srebrenica je pala. Muškarci su otišli preko šume, a ostale žene s djecom i ja krenule smo prema Potočarima. Kada smo stigli, u Potočarima je bio haos, velika gužva. Srpski vojnici bili su u Potočarima. Strah se osjetio na svakom koraku. Ja sam nosila Sadika jer je on bio najmanji, a ostala djeca bila su ispred mene. U jednom je trenutku Selma samo nestala. Izgubila se. Sekunde su bile u pitanju, ali je nigdje nije bilo. Tražila sam je po onom narodu. Kakav je to metež bio, znaju oni koji su bili taj dan u Potočarima”, govori Alija Musić, koja je satima svoje dijete tražila po Potočarima: “Ja sam prišla Ratku Mladiću i rekla mu da mi nema djeteta, da je nestalo. Povukla sam ga za ruku i rekla mu to, ali on me otjerao. Strpali su nas nakon toga u autobuse. Selmu nisam uspjela pronaći tad, a, evo, više od 22 godine nemam glasa nikakvog o njoj. Vjerujem da je živa. Nadam se tome. Svakog dana mislim na nju. Nadam se da ćemo nekad saznati šta se desilo. Dok je ne pronađemo, živu ili mrtvu, nećemo odustati.” Majka Alija prije nekoliko godina dala je krv za DNK analizu, ali do sada nije identificirano Selmino tijelo.

Salim Musić uspio je 1995. godine preći preko šume na slobodnu teritoriju, a Alija s djecom autobusima. U Tuzli su se spojili, a spoznaja da nema njihove Selme bila je teška.

“Ja sam otišao preko šume s nadom da ćemo se sastati opet svi zajedno. Međutim, kada sam došao u Tuzlu, Selme nije bilo. Obilazio sam domove ne bih li je pronašao. Bilo je i poziva da je u nekom domu, ali kad odem, nje nije bilo tu. Ona je registrirana da je nestala, ali do dan danas nemamo neku konkretnu informaciju šta je bilo s njom. Sumnjali smo da je odvedena u Italiju, ali se ispostavilo da ondje nije usvojeno ni jedno dijete pod imenom i prezimenom Selma Musić”, tvrdi Salim.

Porodica Musić je nakon nekoliko godina provedenih po izbjegličkim mjestima napustila Bosnu i Hercegovinu i nastanila se u St. Louisu (SAD), gdje i danas žive. Selmin nestanak u Potočarima prijavljen je i američkom FBI, ali to do sada nije dalo nikakvih konkretnih rezultata i informacija.

“Po dolasku u Tuzlu 1995. godine, mi smo prijavili njen nestanak Crvenom krstu. Tragali smo i po domovima. Dolazili su kod nas ovdje prošle godine u St. Louis i pitali nas da li pristajemo da se obustavi potraga za Selmom. Mi na takvo nešto nikad ne možemo pristati. To bi značilo da se mi odričemo Selme, a to se nikad neće desiti. Dok smo živi, mi ćemo tragati za istinom. Ako bi pomoglo, mi bismo rado bili gosti na bosanskim televizijama i novinama, možda bi do nje došla informacija ako je živa. Možda ju je odveo neko negdje, možda je završila u nekom domu, možda je usvojena. Mi živimo s nadom da je živa”, kaže Selmina majka Alija.

“Bilo kakva informacija, bilo šta da znamo. Ako je živa, možda se udala, možda ima svoju porodicu. Samo da je živa, pa šta god da se dešava. Prošlo je 22 godine od rata i pada Srebrenice, to nije malo vremena, ali mi liježemo i budimo se s njenim likom u mislima i razmišljamo šta se desilo. Dijete je to i nadamo se da ćemo kad-tad saznati istinu, pa, bila živa ili bila mrtva, mi nećemo odustati. Ako neko zna bilo kakve informacije, može lahko doći do nas, može preko novinara u Srebrenici koji je njen školski drug bio. Mi živimo za dan kada ćemo saznati bilo šta”, dodaje Salim.

Iza Selme je ostala samo jedna blijeda fotografija na kojoj su ona i njen mlađi brat. Fotografija je nastala pred sami rat, kada je Selma imala četiri godine. Porodica je na Facebooku napravila i stranicu posvećenu Selmi: “Missing Selma Music since July 12 1995 in Srebrenica, Potocari”, a na stranici je 17. septembra porodica objavila i emotivan post u kojem stoji: “Evo, osvanuo je i taj dan kad je tebi rođendan, 17. septembar. Danas bi ti imala 30 godina, a možda i moja sreća bi bila veća. Dušmani prekidoše mnogu mladost te 1995., a ti nestade kao oblaci posle jakog nevremena i sunce koje nikada više nije izašlo. U mom srcu je ostala praznina koja se nikada bez tebe neće popuniti i da još dva života živim. Ostalo je blijedo sjećanje. Vrijeme da mogu povratiti sve bih što imam u ovom životu dao samo još jednom da te zagrlim, da ti kažem zagrljajem da te volim više od bilo koga i čega na ovom svijetu. Iako znam da je to nemoguće, još uvijek živim za to. Sve dok živim ja, u mom srcu živjet ćeš i ti.”

Prema podacima Instituta za nestale osobe BiH i Centralne evidencije nestalih osoba, koja sadrži podatke o 34.964 osobe, od kraja rata do danas ekshumirano je i identificirano oko 22.500 osoba, oko 2.600 je ekshumirano, ali nije identificirano. Prema podacima Instituta za traženje nestalih osoba u BiH, oko 7.000 osoba još se vode kao nestale.

 

PROČITAJTE I...

“Cazinska medresa zatvorena je odmah nakon završetka Prvog svjetskog rata, a ponovo je otvorena odmah nakon početka posljednjeg rata, odnosno agresije na našu zemlju. Medresa je zatvorena 1920. godine zbog nedostatka materijalnih sredstava, a otvorena je 1993. godine zbog duhovnih potreba muslimana ovog kraja. Cazin i cijela Bosanska krajina nisu mogli više podnositi stanje prekinute tradicije, već su odlučili obnoviti kontinuitet pamćenja. Medresa je ponovo svečano otvorena 8. septembra 1993. godine”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!